Korisnički alati

Site alati


posebna_prava
posebna_prava.txt · Zadnja izmjena: 2015/12/19 11:04 od kulin | Approved

POSEBNA PRAVA

Zabrana diskriminacije

Član 2, st. 1 PGP: Države članice ovog pakta obavezuju se da poštuju i garantuju svim licima koja se nalaze na njihovoj teritoriji i koja potpadaju pod njihovu nadležnost, prava priznata ovim paktom bez obzira naročito na rasu, boju, pol, jezik, vjeru, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, imovno stanje, rođenje ili svaku drugu okolnost.

Član 26 PGP: Sva su lica jednaka pred zakonom i imaju pravo bez ikakve diskriminacije na podjednaku zaštitu zakona. U tom smislu, zakon mora da zabranjuje svaku diskriminaciju i da obezbijedi svim licima podjednaku i uspješnu zaštitu protiv svake diskriminacije, naročito u pogledu rase, boje, pola, jezika, vjere, političkog ili drugog ubjeđenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili svakog drugog stanja. (Sl. list SFRJ, br. 7/71)

Član 14 EKPS: Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, sveza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status. (Sl. glasnik BiH, br. 6/99) Član 1 Protokola br. 12 uz EKPS: 1. Svako pravo koje zakon predviđa ostvarivaće se bez diskriminacije po bilo kom osnovu kao npr. polu, rasi, boji kože, jeziku, vjeroispovijesti, političkom i drugom uvjerenju, nacionalnom ili društvenom porijeklu, povezanosti s nacionalnom manjinom, imovini, rođenju ili drugom statusu. 2. Javne vlasti neće ni prema kome vršiti diskriminaciju po osnovima kao što su oni pomenuti u stavu 1.

Opšte

Diskriminacija u Bosni i Hercegovini izričito je zabranjena odredbom Ustava BiH, nizom međunarodnih dokumenata obuhvaćenih Aneksom I Ustava koji predstavljaju njegov sastavni dio,1) te drugim aktima koje je Bosna i Herecegovina ratificirala.2) U pravnom sistemu Bosne i Hercegovine Evropska konvencija o ljudskim pravima i temeljnim slobodama ima nadzakonsku snagu.3) Protokol broj 12. uz Evropsku konvenciju Bosna i Herecegovina ratificirala je 29. jula 2003. godine. Odredbe o zabrani diskriminacije sadrže ustavi Republike Srpke i Federacije BiH,4) uključujući međunarodne dokumente koji su sastavni dio Ustava FBiH5), te Statut Brčko Distrikta BiH.6) Ustav Bosne i Hercegovine određuje: Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u aneksu na ovaj ustav će biti osiguran. Sva lica u Bosni i Hercegovini će biti slobodna od diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno i društveno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, vlasništvo, rođenje ili drugi status. 7) Navedena odredba Ustava predstavlja preuzetu odredbu o zabrani diskriminacije Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, odnosno Evropske konvencije o ljudskim pravima. Ustavnom odredbom ne pravi se razlika između direktne i indirektne diskriminacije, niti se uvodi afirmativna akcija, ali se ostavlja mogućnost da se formulacija po bilo kojem osnovu proširi i za situacije koje nisu posebno navedene. Diskriminacija kao povreda ravnopravnosti čovjeka i građanina predviđena je u Krivičnim zakonima BiH, Federacije BiH, Republike Srpske i Brčko Distrikta BiH8) tako da Krivični zakon FBiH određuje: (1) Ko na osnovu razlike u rasi, boji kože, narodnosnoj ili etničkoj pripadnosti, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, spolu, spolnoj sklonosti, jeziku, obrazovanju, društvenom položaju ili socijalnom porijeklu, uskrati ili ograniči građanska prava utvrđena međunarodnim ugovorom, Ustavom, zakonom, drugim propisom ili općim aktom u Federaciji, ili ko na osnovu takve razlike ili pripadnosti ili kojeg drugog položaja daje pojedincima neopravdane povlastice ili pogodnosti, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. (2) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja učini krivično djelo iz stava 1.ovog člana, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina. (3) Službena ili odgovorna osoba u institucijama u Federaciji koja suprotno propisima o ravnopravnoj upotrebi jezika i pisama konstitutivnih naroda i ostalih koji žive na teritoriji Bosne i Hercegovine uskrati ili ograniči građaninu da pri ostvarivanju svojih prava ili pri obraćenju organima vlasti i institucijama u Federaciji, trgovačkim društvima i drugim pravnim osobama upotrijebi svoj jezik ili pismo, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine. (4) Službena ili odgovorna osoba u institucijama u Federaciji koja uskrati ili ograniči pravo građaninu na slobodno zapošljavanje na cijelom području Bosne i Hercegovine i podjednakim propisanim uvjetima, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. Zanimljivo je da za navedeno djelo Krivični zakon Republike Srpske propisuje kaznu do tri godina zatvora, a za službenu osobu koja zlupotrijebi položaj ili ovlaštenje kaznu zatvora od šest mjeseci do pet godina zatvora. Krivični zakon Brčko Distrikta BiH određuje kaznu zatvora od šest mjeseci do 5 godina zatvora, a Krivični zakon Bosne i Hercegovine, s obzirom na određenje nadležnosti državnih organa, određuje povredu ravnopravnosti čovjeka i građanina učinjenu samo od strane službenog lica i propisuje kaznu zatvora od šest mjeseci do pet godina zatvora. Odredbe o zabrani diskriminacije mogu se naći i u drugim važećim zakonima u Bosni i Hercegovini i entitetima, kao što su entitetski zakoni o radu,9) a Okvirni zakon o visokom obrazovanju BiH i Statut Brčko Distrikta proširuju odredbu o zabrani diskriminacije i po osnovu seksualnog opredjeljenja.10) Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH zabranjuje članstvo sudiji ili tužitelju u organizacijama koje vrše diskriminaciju, kao i korištenje objekata tih organizacija.11) Porodični zakon FBiH uvodi institut posredovanja,12) te određuje obaveznost njegova provođenja. U situacijama u kojima se uredno pozvana strana ne odazove posljedica će biti obustavljanje postupka, što opet znači nemogućnost podnošenja tužbe bračnog partnera koji želi razvod. Zakon je eksplicitno propisao da će podnošenje tužbe u slučaju obustave postupka za posljedicu imati odbacivanje tužbe. Ova situacija je u suprotnosti sa stavom Evropskog suda za ljudska prava koji je u slučaju Golder protiv Velike Britanije13) definirao da pravo na podnošenje tužbe sudu predstavlja jedan od univerzalnih pravnih principa i čini sastavni dio prava na pravično suđenje. Bosanskohercegovačko zakonodavstvo zabranjuje i diskriminaciju osoba sa invaliditetom, poput Zakona o pravima osoba sa duševnim smetnjama Federacije BiH,14) ali i dalje postoji razlika između različitih kategorija osoba sa invaliditetom. Ratnim vojnim invalidima date su prednosti i privilegiran status15) u odnosu na civilne žrtve rata i osobe koje su rođene sa invaliditetom. Vijeće ministara Bosne i Hercegovine usvojilo je 2003. godine Standardna pravila o izjednačavanju mogućnosti osoba sa invaliditetom čime se država obavezala na uklanjanje svih prepreka sa kojima se susreću ove osobe. Bosna i Hercegovina je ratificirala Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom i Fakultativni protokol 12.03.2010. (bez rezervacija ili izjava). Za Bosnu i Hercegovinu Konvencija je stupila na snagu 11.04.2010. godine.

Zakon o ravnopravnosti spolova

Bosna i Hercegovina je 2003. godine usvojila Zakon o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini kojima je zabranila diskriminaciju po osnovu spola i to kao: Svako pravno ili faktičko, direktno ili indirektno razlikovanje, privilegiranje, isključivanje ili ograničavanje zasnovano na spolu, zbog kojeg se pojedinkama/cima otežava ili negira priznanje, uživanje ili ostvarivanje ljudskih prava i sloboda u političkom, obrazovnom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom, sportskom, građanskom i svakom drugom području javnog života.16) Zakon uvodi razlikovanje između direktne i indirektne diskriminacije gdje se indirektnom diskriminacijom smatra postojanje prividno neutralnih normi, kriterija ili praksi jednakih za sve, a koje dovode u neravnopravan položaj osobu jednog sa osobama drugog spola. Obim Zakona je prilično širok, jer se odnosi i garantira ravnopravnost spolova u svim sferama društva, uključujući, ali ne ograničavajući se na obrazovanje, ekonomiju, zapošljavanja i rad, socijalnu i zdravstvenu zaštitu, sport, kulturu, javni život i medije, bez obzira na bračni i porodični status. Također je definisano da ravnopravnost spolova postoji kada su osobe muškog i ženskog spola podjednako prisutne u svim sferama javnog i privatnog života, imaju jednak status, jednake mogućnosti za ostvarivanje prava, i jednaku korist od ostvarenih rezultata Takođe, Zakon određuje da se ne smatraju diskriminatornim one norme, kriteriji ili prakse koji se opravdavaju postizanjem zakonitog cilja, proporcionalno poduzetim nužnim i opravdanim mjerama, te u skladu s tim dopušta i uspostavljanje specijalnih mjera s ciljem promoviranja jednakosti i ravnopravnosti spolova i eliminiranje postojeće neravnopravnosti. Tako npr. Izborni zakon BiH17) određuje da svaka kandidatska lista uključuje najmanje 40% predstavnika manje zastupljenog spola, gdje je najmanje jedan kandidat manje zastupljenog spola među prva dva kandidata, dva kandidata manje zastupljenog spola među prvih pet kandidata i da su tri kandidata manje zastupljenog spola među prvih osam kandidata čime se praktično uvodi princip afirmativne akcije. Isto tako je npr. Zakonom o državnoj službi u Institucijama BIH u članu 24. Stav (5) utvrđeno da će„Prilikom imenovanja posebnih komisija za izbor Agencija vodi računa o ravnopravnoj zastupljenosti spolova.“ Neke od odredbi koje su donesene sa ciljem zaštite žena odnosno materinstva se u skladu sa istom odredbom mogu dovesti u pitanje jer ne zadovoljavaju uslov objektivnog cilja ili uslov proporcionalnosti. Tako je npr. Zakonima o radu utvrđena zabrana rada žena pod zemljom ili vodom na što je Evropski socijalni komitet ukazao da predstavlja diskriminaciju na osnovu spola. „Komitet zaključuje da stanje u Bosni i Hercegovini nije u skladu s članom 20. Povelje na osnovu toga što je zabranjen rad ženama pod zemljom (u rudnicima).”

Zakon o zabrani diskriminacije

U julu 2009. godine Parlamentarna skupština BiH je usvojila Zakon o zabrani diskriminacije (“Službeni glasnik BiH”, br. 59/09). Zakonom se uređuje pojam, zabrana i oblici diskriminacije, izuzeci od jednakog postupanja, područja primjene Zakona, uloga Ombudsmana za ljudska prava u BiH, provođenje Zakona, postupak zaštite od diskriminacije, posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije i kaznene odredbe.

Zakon diskriminaciju definiše na sljedeći način18):

Lista zabranjenih osnova bila je sveobuhvatnija u prvom nacrtu zakona koji je pripremila radna skupina, ali pošto je osnova spolne orijentacije bila sporna u zakonodavnom procesu niz drugih osnova je obrisan. Konačna verzija Zakona uključuje osnove spolne orijentacije, ali druge osnove nedostaju, kao što su dob, rođenje i invalidnost. Ali, budući da je ova lista otvorena, to omogućuje uključivanje ovih osnova kao zabranjenih u praksi pogotovo jer su definisane kao zabranjene osnove i u drugim zakonskim propisima u BiH. Zanimljivo je da je prva presuda u slučaju diskriminacije nakon usvajanja ovog zakona doneseno u slučaju diskriminacije osoba s invaliditetom.19) Ipak bilo bi vrlo značajno da buduće izmjene i dopune ovog zakona prepoznaju važnost navođenja dobi, rođenja i invaliditeta u članu 2. Zakona. Osim toga, pretpostavljenost osnova je također dio ove otvorene liste. Ono što nije regulisano ovim zakonom jeste test koji definara druge “okolnosti” ili druge osnove, što može dovesti do poteškoća sa definisanjem novih osnova u praksi. Jedno od mogućih rješenja bi bilo da se ukaže na osnove koje su već definirane u nekim drugim zakonskim propisima i / ili razlozi iz međunarodnih pravno obavezujućih dokumenta koje je BiH ratifikovala. Čak i praksa Evropskog suda za ljudska prava može biti jedan od izvora za osnova. Zakon razlikuje neposrednu i posrednu diskriminaciju20), te u nastavku zakonskog teksta definira ostale oblike diskriminacije: uznemiravanja, spolno uznemiravanje, mobing, segregacija, izdavanje naloga za vršenje diskriminacije, podsticanje na diskriminaciju.21) Općenito gledajući Zakon u skladu sa najboljim međunarodnim standardima definira navedene oblike diskriminacije. Mobing kao poseban oblik diskriminacije je po prvi put definiran kao oblik diskriminacije iako nije utemeljen na bilo kojem od međunarodnih dokumenata koje je BiH potpisala. Definira se kao ponavljajuće zlostavljanje na radnom mjestu, ali ovaj oblik uznemiravanja nije povezan sa bilo kojom od zabranjenih osnova, već samo cilja na učinak takvog ponašanja u “nanošenju štete dostojanstvu osobe, posebno kada stvara zastrašujuće, neprijateljsko, degradirajuće, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.”

Zabrana diskriminacije odnosi se na sva prava regulirana zakonom. Tako definisan, okvir zakona je prilično širok, ali također ovisi o pravima koja treba da već postoje u pravnom sistemu.22) Obim se definira tako da odražava opštu zabranu diskriminacije iz Protokola 12. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.23) U članu 5., Zakon određuje da se diskriminacijom neće smatrati radnje koje imaju za posljedicu različito postupanje ili nepovoljno razlikovanje ako su zasnovane na objektivnoj i razumnoj opravdanosti. Pozitivna diskriminacija se odnosi na ugrožene grupe s ciljem zaštite određenih manjina. Nastavak člana 5. nabra listu izuzetaka od principa jednakog postupanja. Posmatrajući navedene izuzetke može se zaključiti da isti nemaju neku unutrašnju logiku i uključuju iznimke zapošljavanja u vjerskim ustanovama, pozitivne mjere za marginalizirane skupine, pravi profesionalne zahtjeve, izuzetke u korist djeteta, razuman smještaj, izuzetke koje proizlaze iz porodičnog prava i državljanstvo. Također nije jasno kako su ti izuzeci izabrani i kao takvi oni su problematični jer sprječavaju da neki izuzeci budu ispitani na sudu. Jedna od najproblematičnijih iznimki je ona koja se odnosi na prava koja proizlaze iz porodičnog prava24). Ovaj izuzetak je dodan u toku parlamentarne rasprave i prati sličnu odredbu u Zakonu o suzbijanju diskriminacije u Hrvatskoj, član 2. stav 10.

Namjera zakonodavca je bila očita a to je da isključi primjenu ovog Zakona na pristup pravima koja proizlaze iz porodičnog prava25) odnosno posmatrajući trenutna rješenja u porodičnim zakonima u BIH, primjenu ovog Zakona na uređivanje braka i prava koja prozilaze iz braka. Iako ne postoji konsenzus po ovom pitanju u svijetu ili u Europi, ESLJP je donio neke sudske prakse u posljednjih nekoliko godina, odnosno slučaju E.B vs Francuska26) koji bi mogao u jednom trenutku podići neke od tačaka porodičnog prava u BiH. Međutim, ovaj izuzetak onemogućava korištenje ovog zakona za osporavanje bilo koje odredbe u porodičnom pravu kao diskriminatorne pred ispred redovnih sudova. Ovaj zakon od početka stavlja porodične pravo iznad principa nediskriminacije i svega što bi moglo biti regulisano u njima. Do danas ova odredba nije osporovana iako bi bilo vrlo značajno da se testira u parnicama, posebno tamo gdje je na raspolaganju sudska praksa koja se može koristiti.27) Razumno prilagođavanje je također prepoznat kao primjer posebnih mjera. Definira se kao mjere koj „su zasnovane na realizaciji razumnih prilagođavanja s ciljem da se obezbijedi princip jednakog postupanja u odnosu na lica s invaliditetom“. Poslodavci su stoga prema potrebi u konkretnom slučaju dužni da preduzmu odgovarajuće mjere, radi omogućavanja da lice sa invaliditetom ostvari pristup, učestvuje, ili napreduje u zaposlenju, odnosno da učestvuje u obuci, ako takve mjere ne nameću nesrazmjeran teret poslodavcu”. Centralna institucija nadležna za zaštitu od diskriminacije je Ombudsmen za zaštitu ljudskih prava u Bosni i Hercegovini. U okviru Institucija ombudsmana djeluje Odjel za eliminaciju svih oblika diskriminacije. Član 7. propisuje nadležnosti ove institucije: zaprimanje žalbi, obavještenje o pravima i obavezana aplikanata, pokretanje postupka medijacije, prikuplja i analizira statističke podatke o slučajevima diskriminacije, podnosi godišnje i vanredne izvještaje o pojavama diskriminacije, informira javnost o pojavi diskriminacije, samoincijativno provodi istraživanja u oblasti diskriminacije, daje mišljenje i preporuke s cilje suzbijanja i sprečavanja diskriminacije, pokreće i učestvuje u postupku zaštite od diskriminacije, prati zakonodavstvo i daje savjete zakonodavnim i izvršnim organima, podiže svijest u vezi sa pitanjima rasizma i rasne diskriminacije, unapređuje politike i prakse koje imaju za cilj da osiguraju jednako postupanje. Ombudsman se obvezuje da pri izradi redovnih i vanrednih izvještaja, mišljenja i preporuka surađuje sa organizacijama nevladinog sektora, pruža pomoć licima koji se obraćaju međunarodnim institucijama za zaštitu od diskriminacije. Podatke o pojavi diskriminacije institucije su obavezne dostaviti Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, gdje se formira Centralna baza podataka za počinjena djela diskriminacije. Ministarstvo jednom godišnje podnosi izvještaj Vijeću ministara i Parlamentarnoj skupoštini BiH. Zakonom je određeno da Ministarstvo prati provođenje Zakona. Osobe koje smatraju da su diskriminirane zaštitu traže putem postojećih sudskih i upravnih postupaka. Posebne zakonske tužbe su: tužba za utvrđivanje diskriminacije, tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije, tužba za naknadu štete.28) U slučaju da je diskriminacije počinjena kroz medije, tužitelj ima pravo tražiti da se presuda objavi u medijima.29) O navedenim tužbama odlučuje nadležni sud primjenjujuci odredbe zakona o parničnom postupku koji se primjenjuje u BiH.30) Nadležnim u prvom i drugom stepenu su određeni sudovi opće mjesne nadležnosti. Rok za podnošenje tužbe je tri mjeseca za učinjenu povredu prava (subjektivni rok), a najviše godinu dana od učinjene povrede (objektivni rok). Teret dokazivanja da nije učinjena diskriminacija leži na tuženom.31) Ovaj članak je pomjerio teret dokazivanja diskriminacije sa tužitelja na tuženog. Ovo je jedinstveno rješenje u parničnom postupku u BiH, gdje po pravilu tužitelj treba pružiti činjenice i dokazati svaki segment navodne povrede a tuženi može ostati pasivan. Ako su dokazi jednostavno izvan dohvata tužitelja sudovi neće naći nikakvo kršenje prava. Prema stavu 2. istog člana, statistički podataci se mogu koristiti za prebacivanje tereta dokazivanja, a prema stavu 3. u slučajevima kada lice smatra da je snosilo posljedice diskriminacije zbog propuštanja razumnog prilagođavanja, teret dokazivanja leži na protivnoj strani. Zanimljivo je da je Ustavni sud BIH još 2007. godine utvrdio da u slučajevima da redovni sudovi imaju obavezu da kada tužitelj sudu prezentira činjenice na temelju kojih se moglo pretpostaviti da postoji diskriminacija prebaciti teret dokazivanja na tuženog. Prema praksi Ustavnog suda propuštanje korištenja pravila o teretu dokaza u slučajevima diskriminacije predstavlja povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda). Zakon propisuje mogućnost podizanja i kolektivnih tužbi za zaštitu od diskriminacije:

Udruženja, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su registrirane u skladu s propisima koji reguliraju udruživanje građana u Bosni i Hercegovini, a imaju opravdani interes za zaštitu interesa određene grupe ili se u okviru svoje djelatnosti bave zaštitom od diskriminacije određene grupe lica, mogu podnijeti tužbu protiv lica koje je povrijedilo pravo na jednako postupanje, ako učine vjerovatnim da je postupanjem tuženog povrijeđeno pravo na jednako postupanje većeg broja lica koja uglavnom pripadaju grupi čija prava tužilac štiti. (član 17.)

Prema Izvještaju ombudsmana o diskriminaciji za 2013. godinu32), zaprimljeno je 407 predmeta. Riješeno je 245 predmeta, dok su u radu ostala 162 predemta. Najveći broj žalbi se odnosi na mobing (69), diskriminaicju na osnovu nacionalnog ili socijalnog porijekla (19), na osnovu etničke pripadnosti (15), na osnovu društvenog položaja i spola (14) i na osnovu obrazovanja (13).

Posebna zaštita porodice i djeteta

Član 23 PGP: 1. Porodica je prirodni i osnovni sastavni dio društva i ima pravo na zaštitu društva i države. 2. Pravo na slapanje braka i osnivanja porodice priznaje se čovjeku i ženi kada su dorasli za ženidbu. 3. Nijedan brak se ne može sklapati bez slobodnog i potpunog pristanka budućih supružnika. 4. Države članice ovog pakta donijeće odgovarajuće mjere radi obezbjeđenja jednakosti u pravima i odgovornosti supružnika u pogledu braka za vrijeme braka i prilikom njegovog raskida. U slučaju raskida braka, preduzimaju se mjere radi obezbjeđenja potrebne zaštite djece. Član 24 PGP: 1. Svako dijete, bez diskriminacije zasnovane na rasi, boji, polu, jeziku, vjeri, nacionalnom ili socijalnom porijeklu, imovnom stanju ili rođenju, ima pravo da mu njegova porodica, društvo i država ukazuju zaštitu koju zahtjeva njegov status maloljetnika. 2. Odmah poslije rođenja, svako dijete mora biti upisano u matičnu knjigu rođenih i nositi neko ime. 3. Svako dijete ima pravo da stiče neko državljanstvo. (Sl. list SFRJ, br. 7/71)

Član 5 Protokola br. 7 uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i osnovnim slobodama: U vezi s brakom, u toku braka i u slučaju njegovog raskida, supružnici imaju jednaka prava i odgovornosti u pogledu privatno $s$-$s$ pravnog karaktera međusobno i u svom odnosu prema djeci, pri sklapanju braka, za vrijeme braka i u slučaju raskida. Ovim članom države ne sprječavaju preduzimaju takvih mjera koje su neophodne u interesu djece. (Sl. glasnik BiH, br. 6/99)

Ustavne odredbe

Član II/3 f Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: j) Pravo na brak i zasnivanje porodice.

Član 36, stav 1, Ustava Republike Srpske glasi:

Obitelj, majka i dijete imaju posebnu zaštitu.

Član II/A2 Ustava FBiH u relevantnom dijelu glasi: Sve osobe ne teritoriji Federacije uživaju prava: j) zaštitu obitelji i djece

Značenje pojma "porodica"

Prema odredbi člana 2 Porodičnog zakona, porodica se u Bosni i Hercegovini definira kao životna zajednica roditelja i djece i drugih srodnika. Ovako је definirana porodica u širem smislu, jer ona, osim roditelja i djece, obuhvata i srodnike, što čini dobar pravni okvir i dobro pravno određenje, pоštо ostavlja mogućnost za širi krug ljudi odgovornih za ostvarivanje prava djeteta, što za emocionalni razvoj djeteta ima veliki značaj. Prema odredbi člana 2 Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom porodicu čine: bračni drug, odnosno vanbračni drug, dijete (bračno, vanbračno, usvojeno, pastorče i dijete bez roditelja uzeto na izdržavanje), otac, majka, djed, baka $s$-$s$ nena (po ocu i majci) i braća i sestre bračnih drugova. I drugim pravnim propisima Bosne i Hercegovine, kao što su Zakon o nasljeđivanju, Zakon o stambenim odnosima, Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju i dr., porodica se definira u smislu određivanja šireg kruga lica kod utvrđivanja pojedinih prava i odnosa.

Posebna zaštita porodice

Olakšice za formiranje porodice u BiH uključuju: - Naknade zarade za vrijeme porodiljskog odsustva; - Materinski dodatak na koji ima pravo svaka majka koja ne ostvaruje pravo na naknadu zarade za vrijeme porodiljskog odsustva, što znači da svaka nezaposlena majka ima pravo na ova davanja do godinu dana života djeteta; - Pomoć za opremu novorođenčeta na koje ima svaka porodica; - Organizirana ishrana djece u đačkim kuhinjama; - Dodatak na djecu, koji se isplaćuje porodici u skladu sa zakonom. Pored navedenih prava u cilju olakšavanja zasnivanja porodice u Bosni i Hercegovini zakoni utvrđena su i druga prava i oblici socijalne i dječije zaštite i to: jednokratna pomoć, pozajmice, savjetodavni rad u oblasti porodično pravnih odnosa, troškovi na nabavku, udžbenika i školskog pribora i sl. Poseban naglasak je stavljen na zaštitu materinstva. Za vrijeme trudnoće, porođaja i njege djeteta, žena ima pravo na porodiljsko odsustvo u trajanju od jedne godine neprekidno. Za vrijeme korištenja porođajnog odsustva, zaposlenica ima pravo na naknadu plaće. U Republici Srpskoj u visini prosjeka zadnje isplaćene tri plaće, a u Federaciji Bosne i Hercegovine, prema propisima kantona ima razlike u visini isplata. Dva kantona još uvijek nisu donijela propise za žene $s$-$s$ majke porodilje, dok postoje značajne razlike između kantona kada je u pitanju iznos naknade.Zbog toga sve žene nisu u istom položaju u pogledu korištenja ovih prava. I otac djeteta može da koristi ovo pravo. Zakon o radu Republike Srpske propisuje da očevi mogu da koriste porodiljsko odsustvo pod uslovom da se roditelji djeteta sporazumiju da odsustvo nakon isteka 60 dana od dana rođenja djeteta, umjesto majke, nastavi da koristi otac djeteta. Zakon o radu Federacije BiH propisuje da očevi mogu da koriste porodiljsko odsustvo u slučaju smrti majke, ako majka napusti dijete, ili ako je iz opravdanih razloga spriječena da koristi to pravo. Postavlja se pitanje u kojoj mjeri je ovo izuzetno pravo oca da koristi porodiljsko odsustvo u skladu sa domaćim zakonodavstvom odnosno EKLJPS. Naime, u skladu sa članom 16. Zakon o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini – prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“ br. 32/10) zabranjena je diskriminacija na osnovu spola u uživanju svih oblika socijalnih prava utvrđenih važećim zakonima, a posebno u slučajevima podnošenja zahtjeva za ostvarivanje bilo kojeg prava iz oblasti socijalne zaštite. Članom 13. Zabranjena diskriminacija po osnovu spola u radu i radnim odnosima je i bilo koji nepovoljni tretman roditelja ili staratelja u usklađivanju obaveza iz porodičnog i profesionalnog života. Isto tako je ESLJP je u predmetu Konstantin Markin protiv Rusije (Predstavka br. 30078/06) u utvrdio povredu člana 14 Konvencije u vezi sa članom 8 Konvencije: „Sud smatra da se ne može reći da je uskraćivanje prava na roditeljsko odsustvo muškarcima u vojnoj službi, a na koji žene u vojnoj službi imaju pravo, ni razumno niti objektivno opravdano. Sud zaključuje da ova razlika u postupanju, kojoj je podnositelj predstavke bio izložen, predstavlja diskriminaciju po osnovu spola.”

Brak

Samo Ustav Bosne i Hercegovine u svom članu II/3 f eksplicitno garantuje pravo na brak: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: j) Pravo na brak i zasnivanje porodice.

I Porodični zakon FBiH i Porodični zakon Republike Srpske na isti način definiraju brak kao zakonom uređenu zajednicu života žene i muškarca, te jasno kao uvjet za zaključenje braka postavljaju različitost spolova budućih supružnika. Eksplicitni uvjet različitosti spolova je ponovljen i u uslovima za zaključenje braka33). Praksa Evropskog suda za ljudska prava i presude u slučajevima brakova homoseksualaca i transseksualaca nisu jedinstvene.34) Međutim, iako ni u jednom slučaju nije presudio u korist prava homoseksualaca na brak, Evropski sud za ljudska prava sve fleksibilnije tumači odredbe člana 12 s tendencijom omogućavanja zaključenja braka transseksualcima. Krivični zakon FBIH i krivični zakon Republike Srpske, u glavi XX, navodi krivična djela protiv braka. Najznačajnija krivična djela za posebnu zaštitu porodice se odnose na djela nasilja u porodici, ili porodičnoj zajednici, te krivična djela izbjegavanja izdržavanja. Porodični zakoni35) predviđaju obavezu međusobnog izdržavanja članova porodice i bračnih partnera, te normira da odricanje od prava na izdržavanje nema pravnog učinka.

Posebna zaštita djeteta

Opća razmatranja. –

Konvenciju o pravima djeteta, Bosna i Hercegovina je preuzela u svoj pravni poredak u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine (Aneks I, Dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini). Konvenciju je ratificirala 1993. godine, što je potvrđeno Općim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini, odnosno Aneksom 4, član II, tačka 7 (“Međunarodni sporazumi $s$-$s$ Bosna i Hercegovina će ostati ili postati potpisnica međunarodnih sporazuma navedenih u Aneksu ovog Ustava”). Predsjedništvo BiH je na svojoj 24. redovnoj sjednici, održanoj 25.06.2012. godine, donijelo odluku o ratifikaciji konvencije („Službeni glasnik BiH/Međunarodni ugovori broj 11/12) sljedećih međunarodnih instrumenata: 1. Konvencija Vijeća Europe o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualne zlouporabe; 2. Konvencija Vijeća Europe o kontaktu koji se tiče djece; 3. Konvencija (Haška) o međunarodnom ostvarivanju prava za izdržavanje djeteta i drugim oblicima izdržavanja porodice. Maloljetne osobe $s$-$s$ djeca mogu da rade tek sa navršenih 15 godina, s tim, da se zabranjuje rad djece na opasnim poslovima, odnosno, poslovima pod otežanim uvjetima. Maloljetna osoba nije vojni obveznik i ne može biti mobilirana kao vojni obveznik prije navršenih 18 godina života. Bosna i Hercegovina je potpisnica Opcionog protokola na Konvenciju o pravima djeteta o učešću djece u oružanim sukobima. Bosna i Hercegovina je usvojila Akcijski plan za djecu Bosne i Hercegovine za period od 2002. do 2010. godine, u aprilu 2002. godine. Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, na 155. sjednici održanoj 13. 7. 2011. godine, donijelo je Odluku o usvajanju Akcionog plana za djecu Bosne i Hercegovine (2011 – 2014). U cilju monitoringa u implementaciji Akcijskog plana, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine Odlukom formira stalno tijelo na nivou Bosne i Hercegovine $s$-$s$ Vijeće za djecu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vijeće za djecu BiH). U Bosni i Hercegovini određeno je da je utvrđivanje i osiguranje zaštite djece, kao i socijalne zaštite djece, u nadležnosti entiteta. Zakonom o socijalnoj zaštiti predviđeno je pružanje pomoći (materijalna davanja, osposobljavanja za život i rad, smještaj u ustanove socijalne zaštite, kućna njega, pomoć u kući i pomoć u dnevnom zbrinjavanju) maloljetnicima koji se nalaze u stanju socijalne potrebe kao korisnici socijalne zaštite. U tu grupu spadaju: - Djeca bez roditeljskog staranja; - Djeca ometena u fizičkom ili psihičkom razvoju; - Odgojno zanemarena i zapuštena djeca; - Djeca čiji je razvoj ometen obiteljskim prilikama; - Pružanje pomoći roditeljima koji nemaju dovoljno sredstava za izdržavanje svoje maloljetne djece. U Federaciji Bosne i Hercegovine, odgovornost za utvrđivanje i planiranje politike i donošenje zakona u oblasti socijalne politike u nadležnosti je federalne vlasti, a odgovornost za implementaciju socijalne politike i socijalne zaštite jeste na vlastima kantona i općina. Zakonom o zaštiti djece Republike Srpske utvrđena su prava na naknadu troškova za boravak u predškolskoj ustanovi za treće i četvrto dijete po redu rođenja, s ciljem pomoći dnevnom zbrinjavanju ove djece i realizira se samo u općinama sa negativnom stopom prirodnog priraštaja, pravo na predškolsko vaspitanje i obrazovanje za djecu bez roditeljskog staranja, djecu sa smetnjama u razvoju i djecu na dužem bolničkom liječenju, a obuhvata organizirane odgojno $s$-$s$ obrazovne programe u trajanju od tri do pet sati dnevno, dok su djeca smještena u zdravstvenoj ustanovi ili ustanovi socijalne zaštite, odgojno $s$-$s$ obrazovni program u godini pred polazak u školu i ima za cilj kvalitativnu pripremu djece predškolskog uzrasta za polazak u školu i uključivanje djece u obrazovni proces. Zakonom je utvrđeno da ta prava obezbjeđuje općina. S obzirom na nizak nivo razvijenosti općina i republike ova prava ostvaruje mali broj djece. Iako je nivo izdvajanja iz budžeta za sistem socijalne zaštite na nivou regije, struktura same raspodjele sredstava iz fondova socijalne zaštite je takva da onemogućava pristup porodicama sa djecom socijalnim primanjima. Zaštita djece u Republici Srpskoj ostvaruje se kao sistem prava roditelja i djece i posebno organizirane djelatnosti i aktivnosti ustanova, službi i Javnog fonda zaštite djece. U FBIH gdje se ovo pravo regulira na nivou kantona, problem se, uglavnom, odnosi na nedostatak budžetskih sredstava i dječji doplatak se jedino i isplaćuje u Sarajevskom kantonu, što dovodi do nejednakog pristupa ovom pravu djeci iz drugih kantona. Dodatan problem u BiH predstavljaju djeca bez roditeljskog staranja. Neke procjene pokazuju da se u BiH trenutno nalazi 3000 djece bez roditeljskog staranja i da su ona, uglavnom, zbrinuta kroz institucionalni sistem zaštite. Nažalost, sistem zaštite varira između entiteta, ali i kantona (u FBiH), a većina ovih institucija nema adekvatno osposobljeno, i/ili adekvatan broj profesionalnog osoblja, u odnosu na broj djece, te ne omogućava uslove da se djeca bez roditeljskog staranja pripreme za samostalan život nakon napuštanja ovih institucija. Iako se 1400 djece nalazi u usvojiteljskim porodicama, odnos djece koje su zbrinuta kroz institucionalni sistem zaštite je veći, nego što je to evropski standard, gdje je praksa da se takav sistem zaštite koristi samo kao krajnje rješenje. Eksplicitna zabrana fizičkog kažnjavanja ne postoji u pravnom sistemu BiH. Ipak djeca su zaštićena od ozbiljne zloupotrebe i zanemarivanja cijelim nizom zakona.36) Ne postoje podaci o broju slučajeva nasilja nad djecom, niti društvena svijest da se fizičko kažnjavanje djece u porodici treba sprečavati.

Zaštita maloljetnika u krivičnom pravu i postupku. –

Krivično zakonodavstvo u BIH na jedinstven način regulira krivičnopravnu zaštitu maloljetnika. Krivični zakoni normiraju krivična djela spolnog nasilja nad djecom, iskorištavanje djece i maloljetnih lica u pornografske svrhe i posebno krivično djelo: proizvodnja i prikazivanje dječje pornografije. Zabranjeno je izvršavanje krivičnih sankcija prema maloljetniku koji u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije navršio 14 godina (dijete). Maloljetniku između 14 i 16 godina moguće je izreći vaspitne mjere dok maloljetniku koji je u vrijeme izvršenja krivičnog djela navršio 16 $s$-$s$ a nije navršio 18 godina (stariji maloljetnik) $s$-$s$ mogu se izreći vaspitne mjere pod uslovima predviđenim ovim zakonom, a izuzetno mu se može izreći maloljetnički zatvor. U prvom izvještaju Komiteta za prevenciju torture, komitet je izrazio svoju zabrinutost zbog nedostatka odgovarajućih ustanova za maloljetnike u Bosni i Hercegovini. Maloljetnicima kojima je izrečena kazna maloljetničkog zatvora, uglavnom, se upućuju u kazneno $s$-$s$ popravne ustanove, gdje u većini slučajeva borave sa starijim zatvorenicima, što umnogome onemogućava mogućnost rehabilitacije. U pravilu se prema njima postupa kao i prema starijim zatvorenicima bez posebnog režima posjeta, obrazovanja i bez osoblja koje je profesionalno osposobljeno da im pruži neophodnu podršku. Najvažniji napredak u ovom pogledu odnosi se na usvajanje Državne strategije protiv maloljetničke delinkvencije za period od 2006. do 2010. godine, zajedno sa akcijskim planovima koji predviđaju usvajanje zakonodavnih izmjena, alternativnih mjera, institucionalnog tretmana, prevencije i primjene krivičnog zakonodavstva za maloljetnike u praksi. Međutim, u praksi za sada ne postoji efektivna primjena mjera predviđenih u strategiji37), a najveća zamjerka upućena od strane Komesara za ljudska prava Vijeća Evrope odnosi se na činjenicu da je koordinacija nad strategijom povjerena Ministarstvu sigurnosti BIH, iako mnoge mjere traže multidisciplinarni pristup, a posebno u pogledu ljudskih prava, a preporuka je da se koordinicija nad strategijom prepusti Ministarstvu pravde BiH kao logičnijem izboru.

Nasilje nad djecom. –

Bosna i Hercegovina je usvojila Državnu strategiju za borbu protiv nasilja nad djecom za period od 2007. do 2010. godine. Vijeće ministara Bosne i Hercegovine je 28.11.2012. godine usvojilo Strategiju za borbu protiv nasilja nad djecom u Bosni i Hercegovini 2012 – 2015 koja je objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 38/13. Najznačajniji okvir za zaštitu djece od nasilja utvrđen je u krivičnom zakonodavstvu u Bosni i Hercegovini. U okviru postojećih krivičnih zakona, jednostavnim pristupom možemo razlikovati više krivičnih djela koja kažnjavaju nasilje nad djecom, odnosno uvode pravnu zabranu nasilja nad djecom uključujući seksualno zlostavljanje i eksploataciju, fizičko kažnjavanje i sve druge oblike ponižavajuće kazne na, i u svim, mjestima gdje se nasilje nad djecom dešava, a posebno u porodičnom okruženju. U BiH ne postoje posebni zakoni koji su vezani za prevenciju nasilja nad djecom. Specifično, entitetski zakoni o zaštiti od nasilja u porodici uređuju: zaštitu od nasilja u porodici; pojam nasilja u porodici; osobe koje se smatraju članovima porodice u smislu ovog zakona; način zaštite članova porodice; te vrstu i svrhu prekršajnih sankcija za počinioce nasilnih radnji. Na nivou entiteta doneseni su novi porodični zakoni kojim se reguliraju prava i dužnosti roditelja, kao i prava djece, a posebno prava djece na zaštitu od svih oblika nasilja, zloupotrebe, zlostavljanja i zanemarivanja u porodici. Pod nasilničkim ponašanjem podrazumijeva se svako narušavanje fizičkog ili psihičkog integriteta u smislu člana 4 Zakona o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini.38) Jedna od novina je odredba prema kojoj su roditelji dužni čuvati dijete, zadovoljavati njegove potrebe i štititi ga od svih oblika nasilja, povrede, ekonomske eksploatacije i seksualne zloupotrebe od drugih osoba, a istovremeno su dužni i, u zavisnosti od uzrasta i zrelosti, kontrolisati ponašanje djeteta. U cilju što bolje zaštite djeteta predviđene su i odredbe kojim je organ starateljstva dužan po službenoj dužnosti preduzimati potrebne mjere radi zaštite prava i interesa djeteta na osnovu neposrednog saznanja ili obavještenja. Također, ovim zakonima reguliraju se pitanja oduzimanja roditeljskog prava i starateljstva nad djecom koja su izložena nekom od oblika nasilja, odnosno definiraju situacije koje se odnose na vaspitno zanemarivanje djece. Ukoliko roditelji ugrožavaju interese djeteta i u većoj mjeri zanemaruju podizanje, odgoj i obrazovanje djeteta, sud će takvim roditeljima u vanparničnom postupku oduzeti pravo da žive sa djetetom, a čuvanje i odgoj djeteta povjeriće drugoj osobi ili ustanovi i vratit će to pravo kada to bude u interesu djeteta. Izricanjem ove mjere ne prestaju druge dužnosti, odgovornosti i prava roditelja prema djetetu.

Djeca sa posebnim potrebama. –

Djeca sa posebnim potrebama u BiH nemaju adekvatnu medicinsku zaštitu, niti odgovarajuće mogućnosti za obrazovanje. U skladu sa Okvirnim zakonom o osnovnoj i srednjoj školi ( $s$’$s$ $s$’$s$ Sl. glasnik BiH $s$’$s$ $s$’$s$ , br. 18/03) djeca i mladi s ozbiljnim smetnjama i poteškoćama u razvoju mogu se djelimično ili u cjelini obrazovati u specijalnim odgojno $s$-$s$ obrazovnim ustanovama ako im nije moguće pružiti odgovarajuće obrazovanje u redovnim školama. Što se tiče socijalne zaštite odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom (“Sl. novine Faderacije BiH, 54/04”) regulirana su prava na: ličnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć od strane druge osobe (ako nije ostvaren po nekom drugom osnovu) i ortopedski dodatak.

1) 1. Konvencija za sprečavanje i kažnjavanje zločina genocida iz 1948.godine. 2. Ženevske konvencije 1 - 4 o zaštiti žrtava rata iz 1948.godine i Ženevski protokoli 1 - 2 iz 1977. godine. 3. Konvencija o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokol iz 1966. godine. 4. Konvencija o državljanstvu udatih žena iz 1957.godine. 5. Konvencija o smanjenju broja osoba bez državljanstva iz 1961.god. 6. Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije iz 1965. godine. 7. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966. i Opcioni protokoli iz 1966. i 1989.god. 8. Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1966. godine. 9. Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena iz 1979.godine. 10. Konvencija protiv mučenja i drugih vrsta okrutnog, nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili kažnjavanja iz 1984.godine. 11. Evropska konvencija o sprečavanju mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili kažnjavanja iz 1987.godine. 12. Konvencija o pravima djeteta iz 1989.godine. 13. Konvencija o pravima radnika na privremenom radu u inostranstvu i članova njihovih porodica iz 1990.godine. 14. Evropska povelja za regionalne jezike i jezike manjina iz 1992. godine. 15. Okvirna Konvencija za zaštitu nacionalnih manjina.
2) Npr. Konvencija koja se odnosi na diskriminaciju u pogledu zapošljavanja i zanimanja (broj 111.), Konvencija UNESCO-a protiv diskriminacije u obrazovanju.
3) Član 2(2) Ustava BiH
4) Član 2(1) Ustava Federacije BiH, član 10. Ustava Republike Srpske
5) Aneks Ustava Federacije BiH
6) Član 13. Statuta Brčko Distrikta BiH
7) Član 2(4) Ustava BiH.
8) Član 145. KZ BiH, član 177. KZ FBiH, član 162. KZ RS, član 174. KZ BDBiH.
9) Član 5. Zakon o radu FBiH, član 5. Zakona o radu RS.
10) Član 7. Okvirnog zakona o visokom obrazovanju BiH, član 13. Statuta Brčko Distrika BiH,
11) Član 82. Zakona o VSTV BiH
12) Član 49. PZ FBiH
13) Presuda od 21.02.1975. godine
14) Član 5. Zakona o pravima osoba sa duševnim smetnjama FBiH
15) vidi Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica FBiH, Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata RS
16) Član 3. Zakona o ravnopravnosti spolova BiH
17) Član 4.19 Izbornog zakona BiH
18) Član 2., stav 1.
19) Slučaj u pitanju odnosio se na neuspjeh osnovne škole u Mostaru da uključi dijete sa intelektualnim smetnjama u redovnu nastavu iako su svi pregledi pokazali da bi to imalo pozitivan utjecaj na djetetov razvoj.
20) Član 3.
21) Član 4.
22) Zakon o zabrani diskriminacije, član 2. koji definira okvir “sa svrhom ili posljedicom da onemogući ili ugrozi priznavanje, uživanje ili ostvarivanje, prava i sloboda u svim oblastima javnog života.”
23) Zakon o zabrani diskriminacije, Član 1 - Opća zabrana diskriminacije: “Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nekom nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.”
24) Zakon o zabrani diskriminacije, član 5, stav 1.g): “Postavljanje u nepovoljniji položaj pri definiranju prava i obaveza iz porodičnih odnosadefinisanih Zakonom, a posebno u cilju zaštite prava i interesa djece, mora se opravdati legitimnim ciljem, zaštitom javnog morala, kao i favoriziranjem braka u skladu s odredbama porodičnog zakona. ”
25) A posebno pravo na brak, pravo na usvajanje, pravo na nasljeđivanje.
26) Slučaj E.B. protiv Francuske (2008) EKLJP 43546/02 (22. januar 2008).
27) Na primjer: Slučaj E.B. protiv Francuske (2008) EKLJP 43546/02 (22. januar 2008).
28) , 29) Član 12., stav 1.
30) Član 12., stav 4.
31) Član 15., stav 1.
33) Porodični zakon FBIH član 8, stav 1, tačka a, te Porodični zakon Republike Srpske član 14, stav 1.
34) Vidi slučaj Van Oosterwijck protiv Belgije, App. No. 7654/76 i Cossey protiv Ujedinjenog Kraljevstva, App. No. 10843/84).
35) Porodični zakon FBIH član 213 i Porodični zakon Republike Srpske član 231.
36) Vidi iznad.
37) Komesar je primijetio da se još nije počelo sa primjenom mjera iz strategije, iako je proces razvijanja iste uključivao visok nivo profesionalizma i impresivan proces konsultacija.
38) Član 4, stav 2 Porodičnog zakona FBiH
posebna_prava.txt · Zadnja izmjena: 2015/12/19 11:04 od kulin