Korisnički alati

Site alati


medunarodno_zajamcena_ljudska_prava_i_bosna_i_hercegovina
medunarodno_zajamcena_ljudska_prava_i_bosna_i_hercegovina.txt · Zadnja izmjena: 2015/10/23 10:44 od kulin | Approved

Međunarodno zajamčena ljudska prava i Bosna i Hercegovina

Ustav sadrži brojne odredbe o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda koje se odnose na međunarodno pravo. U prvom redu Preambule dato je objašnjenje da se u donošenju Ustava, ustavotvorac pozvao na načela zaštite ljudskih prava, sloboda i ravnopravnosti. Preambula Ustava je vođena ciljevima i načelima Povelje Ujedinjenih naroda, i njen cilje je da osigura puno poštivanje međunarodnog humanitarnog prava. Inspirisana je Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima, Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima i ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te Deklaracijom o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičkim manjinama, kao i drugim instrumentima ljudskih prava. Bez obzira na činjenicu da Preambula ukazuje na različite dokumente, sam tekst BiH Ustava sadrži niz ustavnih načela i elemenata državne organizacije sličnih onima koje se mogu naći u ustavima zapadnih demokratija . Odredbom o primjenjivosti EKLJP i ostalih 15 međunarodnih konvencija, BiH Ustav u Aneksu 1, “konstitucionalizira” čitav paket ljudskih prava i temeljnih sloboda različitih vrsta i različitih opsega. Neupitno je da već pomenuta formulacija iz člana III/3.b) Ustava BiH utvrđuje da su opća načela međunarodnog prava dio pravnog poretka u Bosni i Hercegovini i entitetima i kada se ne radi o nekom konkretnom međunarodnom ugovoru, već da ona postoje sama za sebe i čine ključni dio pravnog sistema u Bosni i Hercegovini. Konsekventno tome, tumačenje pravnih normi koje čine cjelovitost pravnog poretka u Bosni i Hercegovini, gdje sasvim izvjesno spada i ustavni poredak, se ne mogu posmatrati odvojeno od općih pravila međunarodnog prava. Ustav Bosne i Hercegovine, kao i ustavi entiteta sadrže posebne odredbe koje navode sve međunarodne dokumente za zaštitu ljudskih prava, a koji se imaju primjenjivati u Bosni i Hercegovini. Pored već pomenute Evropske konvencije, tu je i čitav niz drugih međunarodnih dokumenata - Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (1948.); Ženevske konvencije I-IV o zaštiti žrtava rata (1949.) i Dopunski protokoli I-II (1977.); Konvencija koja se odnosi na status izbjeglica (1951.) i Protokol (1966.); Konvencija o državljanstvu udatih žena (1957.); Konvencija o smanjenju broja lica bez državljanstva (1961.); Međunarodna konvencija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije (1965.); Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966.) i Opcioni protokoli (1966. i 1989.); Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966.); Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije u odnosu na žene (1979.); Konvencija protiv mučenja i drugih surovih, nehumanih ili ponižavajućih tretmana ili kažnjavanja (1987.); Evropska konvencija o sprečavanju mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili kažnjavanja (1987.); Konvencija o pravima djeteta (1989.); Međunarodna konvencija o zaštiti prava svih radnika-migranata i članova njihovih porodica (1990.); Evropska povelja za regionalne jezike i jezike manjina (1992.); Okvirna Konvencija za zaštitu nacionalnih manjina (1994.). Položaj međunarodnih mehanizama navedenih u Aneksu I Ustava BiH nije jasan na temelju stvarnog ustavnog izražavanja. S jedne strane člana II.7 BiH Ustava obavezuje Bosnu i Hercegovine da ostane potpisnica navedenih međunarodnih ugovora, ili da postane članica. “Međunarodni ugovori. Bosna i Hercegovina će ostati ili postati strana ugovornica međunarodnih sporazuma pobrojanih u Aneksu I ovog Ustava. Bosna i Hercegovina će ostati ili postati stranka u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava.” Bosna i Hercegovina još nije postala članica svih 15 instrumenata za zaštitu ljudskih prava iz Aneksa I Ustava BiH. Dakle, neki instrumenti još nisu ratificirani ili nisu ratificirani u punom mogućem kapacitetu. Aneks I Ustava BiH sadrži ukupno 15 međunarodnih instrumenata. 15. decembra 1993 Bosna i Hercegovina je postala vezana nekim od instrumenata u Aneksu I Ustava BiH, ostali dokumenti su ratificirani nekom drugom prilikom a Evropska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima (1992) potpisana je 2006, ali još uvijek nije ratificirana. Dodatno pitanje je pitanje opsega ovih 15 instrumenata, posebno ako se uzme u obzir to da su neki od instrumenata izmijenjeni tokom vremena i da li te promjene automatski utječu na ustavne aspekte ovih instrumenata u BiH. Ono što je jasno i neosporno je da će ovih 15 instrumenata za zaštitu ljudskih prava iz Aneksa I Ustava BiH primjenjivati bez obzira na formalno članstvo Bosne i Hercegovine, u mjeri u kojoj predviđeno BiH Ustavom. Zbog toga dolazi zbog činjenice da je Ustav postavio međunarodne instrumenate ljudskih prava na ustavnu razini. S druge strane, drugi protokoli dokumenta koji nisu pomenuti u Aneksu I nisu postavljeni na ustavnu razini, ali ostaju u karakteru međunarodni. Ostali međunarodni sporazumi o ljudskim pravima obavezuju BiH jednom kada su ratificirani ali nisu dio Ustava. U stvari, možemo govoriti o dvojnosti u karakteru tih dokumenata. Takav je slučaj sa naprimjer sa Dopunskim protokolom br 1. Evropske konvencije o sprječavanju mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja koji je ratificiran 12. jula 2002 i stupio je na snagu 1. septembar 2002. Formulacije oko primjene Konvencije su nejasnije pošto član II.2 navodi da će se “prava i slobode predviđene u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i protokola uz nju, […] direktno primjenjivati u Bosni i Hercegovini ”. Nejasno je šta protokol primjenjuju, samo one koji su već na snazi kada je potpisan DPA ili i sve ostale koji su usvojeni u međuvremenu. Autori Komentara Ustava Bosne i Hercegovine tvrde da se u slučaju EKLJP svi protokoli trebaju primjenjivati, jer je EKLJP “živi mehanizam”, te ga zato treba odvojiti od ostalih 15 mehanizama navedenih u Aneksu I BiH Ustava. Već smo napomenuli da je formulacija člana II.6 koji se tiče ostvarivanja ljudskih prava u Bosni i Hercegovini prilično zbunjujuća kada je u pitanju odgovornost za provedbu dokumenata navedenih u Aneksu I. Jedini drugi član koje spominje listu u Aneksu I jeste član II.4 koji jamči: “Uživanje prava i sloboda predviđenih u … u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osiguranih svim osobama u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije ”. Pitanje je da li se ti instrumenti izravno primjenjuju, ili se primjenjuju samo u vezi sa zabranom diskriminacije. Odluke Ustavnog suda do današnjeg dana ne pomažu nam sa odgovorom na ovo pitanje. U ovim slučajevima, Sud se poziva na sporazume navedene u Aneksu I, i to samo u odnosu na zabranu diskriminacije. Čak i ako pogledamo pravni zbornik koji objavljuje Ustavni sud , može se primjetiti da se stuktura bazira na Evropskoj konvencija o ljudskim pravima i da se dokumenti iz Aneksa I spominju u sudskoj praksi samo u vezi sa zabranom diskriminacije. Dom za ljudska prava, koji u stvari funkcionira na temelju svog mandata utvrđenog u Aneksu 6 DPA, ali sa sličnim tekstom kao u Ustavu, suočava se sa sličnim problemima. Prema Vijeću : “Po mišljenju Vijeća ta odredba uključuje obavezu da se osiguraju prava u pitanju za sve osobe i obavezu da se to učini bez diskriminacije.” Vijeće je također zaključilo da je ovo također u općoj obavezi iz Člana II stav 1. Ustava, koja osigurava najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava. Vijeće je također zaključilo da: “Gdje jedan od sporazuma o ljudskim pravima nameće jasnu, preciznu i apsolutnu zabrana za određeni pravac djelovanja, jedini način da se osigura to pravo za sve osobe, bez diskriminacije, može se ostvariti zabranom. Stoga, zakoni koji su u suprotnosti sa takvom zabranom ne mogu se smatrati u skladu sa Ustavom i ne mogu se time smatrati kao osnova u domaćem zakonu za bilo kakve akcije koje su neophodne po Evropskoj konvenciji. “ Time je Vijeće napravilo razliku između jasnog, preciznog i apsolutnog prava i onog koje se ne može okarakterisati kao takvo. Kada su prava jasna, precizna i apsolutna, treba ih uzeti kao standard za ispitivanje zakonitosti navedenih prava. Povezivanje ovih prava sa zabranom diskriminacije može dovesti do apsurdnih situacija. Takav je bio slučaj u gore navedenoj odluci Doma za ljudska prava u kojoj je povezivanje Drugog Fakultativnog protokola sa Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima i “ukidanje smrtne kazne” sa zabranom diskriminacije imalo vrlo malo smisla. Međutim, kada su u pitanju prava koja nisu jasna, precizna i apsolutna, Vijeće ali i Ustavni sud nemaju praksu koju treba slijediti. Autori Komentara Ustava tvrde da “kada je u pitanju pravo građana da učestvuju u nečemu, kao što je pravo na dodjelu stana, zapošljavanje, socijalna primanja i slično”, situacija je drugačija. U takvim slučajevima, apsolutno pravo da se od države traži određena akcija postoji samo na ograničeni način. “Prema tome, oni tvrde, da se kršenje tih prava prepostavlja samo ako država reaguje na diskriminatorni način. Općenito, možemo zaključiti da u tim slučajevima veza sa zabranom diskriminacije ima više smisla. Međutim, to još uvijek ostavlja prostor za neizvjesnost, jer je na Ustavnom sudu da odluči o činjeničnoj osnovi. Drugi nedostatak se odnosi na proces ratifikacije novih međunarodnih dokumenata za zaštitu ljudskih prava, odnosno na nepostojanje automatizma u primjeni novoratifikovanih dokumenata za zaštitu ljudskih prava. Ukoliko bi Parlamentarna skupština BiH ratificirala neku međunarodnu konvenciju, ona se ne bi mogla primjenjivati u postupku pred Ustavnim sudom, ukoliko ratifikaciju ne bi pratilo amandmansko djelovanje na Ustav BiH. Ustavni sud ocjenjuje isključivo ustavnost, a ne i zakonitost (sa izuzetkom kod pitanja proslijeđenih od strane redovnih sudova iz člana VI/3c) Ustava BiH), što sprečava „uvođenje“ novih dokumenata za zaštitu ljudskih prava u djelokrug nadležnosti Ustavnog suda, a samim time umanjuje opseg zaštićenih prava. Značajno je istači da je članom X.2 Ustava BiH koji regulište način izmjena i dopuna ustava utvrđeno da 2. Ljudska prava i osnovne slobode nijednim amandmanom na ovaj Ustav se ne može eliminisati, niti umanjiti bilo koje od prava i sloboda iz člana II ovog Ustava, niti izmijeniti ova odredba.

2.1. Pravo na djelotvoran pravni lijek za kršenje ljudskih prava 2.1.1. Redovni i vanredni pravni lijekovi

U članu II/6 Ustava BiH utvrđeno je: „Bosna i Hercegovina, i svi sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta podvrgnuti su, odnosno primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2.“ Bosna i Hercegovina je u pogledu navodnih kršenja ljudskih prava u potpunosti prihvatila i praktično primijenila principe koje primjenjuje Evropski sud za ljudska prava i to, prije svega, kroz djelovanje Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Tako je i pitanje primjene redovnih i vanrednih pravnih lijekova u potpunosti odgovornost redovnih sudova koji primjenom relevantnih zakonskih odredaba omogućavaju poštivanje prava na pravično suđenje. S druge strane, ustavna odredba koja utvrđuje obavezu svim sudovima, ustanovama i organima vlasti da primjenjuju ljudska prava i slobode iz člana II, Ustava BiH, predstavlja dodatnu obavezu redovnih sudova da, pored relevantnih zakona, direktno primjenjuju prava iz člana II Ustava BiH, što podrazumijeva i primjenu Evropske konvencije. Pitanje klasifikacije redovnih i vanrednih pravnih lijekova moguće je posmatrati sa aspekta domaćeg prava i sa aspekta prakse Evropskog suda za ljudska prava. Domaće pravo, kao i većina drugih pravnih sistema, poznaje podjelu pravnih lijekova na redovne i vanredne pravne lijekove s tim da, ako se ovo pitanje posmatra sa aspekta poštivanja ljudskih prava, ovakva podjela postaje irelevantna jer, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, opredjeljujući stav o tome da li su iscrpljeni efektivni pravni lijekovi nije da li su iscrpljeni redovni ili vanredni pravni lijekovi, već suština pravnog lijeka, odnosno efekat koji iscrpljivanje konkretnog pravnog lijeka ima za samu stranku koja tvrdi da su joj povrijeđena ljudska prava. U skladu sa takvim stavom je i sudska praksa Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u pogledu jednog od preduvjeta da bi apelacija Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine bila dopuštena, tj. da su iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi, da se npr., zahtjev za reviziju, onda kada je dopušten, a svrstan je u vanredne pravne lijekove, mora iscrpiti kako bi apelacija bila dopuštena, što je u potpunosti u skladu sa relevantnom jurisprudencijom Evropskog suda za ljudska prava. 2.2. Ustavni sud Bosne i Hercegovine 2.2.1. Sistem zaštite ljudskih prava

Ustavni sud Bosne i Hercegovine postoji još od vremena dok je Bosna i Hercegovina egzistirala kao jedna od republika bivše Socijalističke federativne republike Jugoslavije (SFRJ). Formiran je po prvi put 15. februara 1964. godine u skladu Ustavom SFRJ iz 1963. godine, a kasnije je nastavio da postoji na osnovu Ustava SFRJ iz 1974. godine. Nadležnosti prvobitno uspostavljenog Ustavnog suda BiH bile su prvenstveno usmjerene na apstraktnu normativnu kontrolu kao što je ocjena usklađenosti republičkih zakona sa Ustavom i ocjena ustavnosti i zakonitosti drugih općih akata, samoupravnih akata, kao i rješavanje sporova između Republike i drugih društveno političkih zajednica, kao i sukoba nadležnosti između sudova i organa društveno političke zajednice. Definirajući preduvjete za daljnji razvoj demokratskog političkog sistema i tržišne ekonomije i modificirajući internu strukturu države, Ustav BiH iz 1995. godine (Aneks 4) je, također, uspostavio institucionalni okvir Ustavnog suda BiH na potpuno novim i drugačijim političkim i pravnim temeljima u odnosu na prethodni period. Učinjenim izmjenama, ustavna pozicija i nadležnosti Ustavnog suda BiH učinile su ga kompatibilnim sa standardima ustavnog sudstva – i kao nezavisnog „čuvara ustava“ i kao institucionalnog arbitra zaštite ljudskih prava i sloboda. 2.2.2. Nadležnost

Općenito govoreći, nadležnosti Ustavnog suda su definirane u članovima VI/3 i IV/3 Ustava BiH. U okviru osnovne zadaće – podržavanja Ustava BiH, po ovim ustavnim odredbama radi se o pet vidova nadležnosti, što u krajnjem slučaju znači i diferencirane postupke, kao i specificirane odluke zavisno od vrste nadležnosti i prirode sporova. U osnovi, diferenciranje ovih nadležnosti zasniva se na činjenici u kojoj mjeri Ustavni sud, pored klasičnog zadatka koji se odnosi na zaštitu ustavnosti, ostvaruje u pojedinim vrstama sporova i neposredniju vezu sa sudskom odnosno zakonodavnom vlašću. 2.2.3. Sporovi sukoba nadležnosti i apstraktna kontrola ustavnosti

Ustavni sud ima isključivu nadležnost odlučivanja o svim sporovima koji proisteknu iz Ustava između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog, ili oba entiteta, ili između institucija Bosne i Hercegovine. U suštini, Sud ovdje odlučuje o pozitivnim ili negativnim sukobima nadležnosti, kao i o bilo kojim drugim sporovima koji se mogu pojaviti u odnosima između državnih i entitetskih struktura vlasti odnosno institucija Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ima nadležnost da odluči da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa Ustavom BiH. Iako Ustav BiH eksplicitno govori samo o “odredbama zakona entiteta” , sljedeći generalni zadatak Ustavnog suda jeste da podržava Ustav BiH, čime se od ocjene ustavnosti ne isključuju i zakoni Bosne i Hercegovine. Kao specijalni slučaj podržavanja Ustava BiH, Ustavni sud je, također, nadležan da ispita da li je odluka entiteta da uspostavi specijalni paralelni odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. U oba iznesena slučaja, prema Ustavu BiH, sporove može pokrenuti samo određen krug ovlaštenih pokretača: član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta. U okviru cjelokupne nadležnosti podržavanja Ustava BiH, Ustavni sud nije ograničen da se po vlastitoj inicijativi upusti u ocjenu ustavnosti svakog zakona. Međutim, u Pravilima Ustavnog suda primijenjen je princip samoograničavanja, tako da nije regulirano djelovanje Ustavnog suda po vlastitoj inicijativi kod ocjene ustavnosti zakona. Drugim riječima, Ustavni sud ne može pokrenuti postupak za ocjenu ustavnosti po vlastitoj inicijativi, već povod za djelovanje, odnosno za vođenje postupka pred Ustavnim sudom, mora biti pokrenut od strane ovlaštenih subjekata navedenih u članu VI/3a) Ustava BiH. 2.2.4. Apelaciona jurisdikcija

Apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda ustanovljena je ustavnom odredbom po kojoj Ustavni sud “ima apelacionu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na osnovu presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini” . Ovo znači da Ustavni sud BiH predstavlja najvišu pravnu instancu u odnosu na sudove u Bosni i Hercegovini, čime se potvrđuje njegova uloga u smislu posebnog institucionalnog garanta zaštite prava i sloboda ustanovljenih Ustavom BiH. Važno je napomenuti da postoje dva temeljna, formalna uvjeta da bi predmet podnesen Ustavnom sudu bio dopustiv – iscrpljivanje efektivnih pravnih lijekova što znači da osoba koja želi podnijeti apelaciju Ustavnom sudu mora prethodno iscrpiti sve efektivne pravne lijekove pred redovnim sudovima i tek onda podnijeti apelaciju Ustavnom sudu u roku od 60 dana od dana prijema posljednje odluke koja je meritorno rješavala u predmetu. Pravilima Ustavnog suda navedena je ustavna odredba operacionalizirana na taj način da Ustavni sud, ukoliko ustanovi da je apelacija osnovana, može dvojako postupiti: Ustavni sud može djelovati kao sud pune jurisdikcije, odnosno odlučiti slučaj u meritumu, ili ukinuti presudu i slučaj vratiti sudu koji je donio tu presudu na ponovni postupak. Sud čija je presuda ukinuta dužan je po hitnom postupku donijeti drugu, pri čemu je vezan pravnim shvatanjem Ustavnog suda o povredi Ustavom BiH garantiranih prava i osnovnih sloboda podnosioca apelacije.

2.2.5. Proslijeđivanje pitanja od drugih sudova

Član VI/3c) Ustava BiH , kojim se utvrđuje jedna od nadležnosti Ustavnog suda, glasi: «Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine; ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog općeg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.» Navedena odredba se sastoji iz dva dijela – prvi se odnosi na klasični pojam ocjene ustavnosti zakona i samo u ovoj odredbi se daje mogućnost ocjene zakonitosti od strane Ustavnog suda. Drugi dio odredbe, razmatranje Ustavnog suda ne veže za konkretnu zakonsku odredbu, odnosno zakon kao cjelinu, nego uvodi nadležnost da Ustavni sud ispita postojanje ili domašaj nekog općeg pravila međunarodnog prava koje je bitno za odluku suda, ne vezujući odluku Ustavnog suda za konkretni zakon ili pojedinu njegovu odredbu. Primjenom jezičkog tumačenja, to bi značilo da bilo koja odredba koja je na snazi u pravnom poretku Bosne i Hercegovine (uključujući i ustavne odredbe kao dio cjeline pravnog poretka jedne države), može biti podvrgnut procjeni o usklađenosti sa temeljnim principima međunarodnog prava. Ustavni sud, po općem pravilu, može podržati zakon relevantan za odluku nižeg suda ili ga proglasiti nevažećim. Pomenuti niži sud je potom obavezan postupiti u skladu sa odlukom Ustavnog suda. Na žalost, iako je svrha ove nadležnosti Ustavnog suda da kroz aktivan pristup redovnih sudova dođe do diferencijacije nadležnosti Ustavnog od redovnih sudova, te da kroz djelovanje Ustavnog suda, dođe do umanjenja broja predmeta u kojima se utvrđuje povreda prava pojedinaca koje svoje izvorište imaju u zakonodavstvu, ova nadležnost je najmanje zastupljena u radu Ustavnog suda – donesene su tek četiri odluke Ustavnog suda po zahtjevima redovnih sudova. Uzrok ovako malog broja zahtjeva po ovoj nadležnosti Ustavnog suda može biti i činjenica da ustavni sudovi entiteta imaju sličnu nadležnost i da je značajno veći broj ove vrste predmeta pred entitetskim ustavnim sudovima, posebno pred Ustavnim sudom FBiH, ali ti predmeti se uglavnom odnose na kantonalne propise za koje Ustavni sud Bosne i Hercegovine nije ni nadležan. 2.2.6. Deblokada Parlamentarne skupštine BiH

Nadležnost Ustavnog suda u slučaju “blokade” Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH po pitanju vitalnog interesa predstavlja po mnogo čemu atipičan vid aktiviteta ustavnosudske instance, jer se, praktično, na ovaj način uspostavlja “bliski kontakt” između “ustavnosudske” i “zakonodavne” vlasti. Ovdje Ustavni sud rješava spor u kojem je predložena odluka Parlamentarne skupštine BiH, po mišljenju većine delegata jednog od konstitutivnih naroda, destruktivna po vitalni nacionalni interes, a pri tome su u Domu naroda iscrpljena sva “parlamentarna sredstva” za rješavanja ovog pitanja. 2.2.7. Neizvršavanje odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Neizvršavanje odluka Ustavnog suda BiH sankcionirano je članom 239. Krivičnog zakona BiH :

„Službena osoba u institucijama Bosne i Hercegovine, institucijama entiteta ili institucijama Brčkog Distrikta Bosne i Hercegovine, koja odbije da izvrši konačnu i izvršnu odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Suda Bosne i Hercegovine, Doma za ljudska prava ili Evorpskog suda za ljudska prava, ili sprječava da se takva odluka izvrši, ili na drugi način onemogućava njeno izvršenje, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. „

Pravila Ustavnog suda BiH propisuje da svako ko ima pravni interes može tražiti da se izvrši presuda Ustavnog suda (član 72., stav 3.). U slučaju neizvršenja ili kašnjenja u izvršenju presude ili obaviještavanja Ustavnog suda od strane organa određenog za izvršenje iste, Ustavni sud donosi rješenje kojim se utvrđuje da odluka Ustavnog suda nije izvršena. Rješenje se dostavlja nadležnost tužitelju ili drugom organu nadležnom za izvršenje kojeg odredi Sud. (član 72., stav 6.). Rješenje se ne smatra prijavom za izvršenje krivičnog djela, ali može dovesti do pokretanja krivičnog postupka pred Sudom BiH radi učinjenja krivičnog djela - Neizvršenje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Suda Bosne i Hercegovine, Doma za ljudska prava ili Evropskog suda za ljudska prava.

Tužiteljstvo BiH do danas nije podiglo ni jednu optužnicu zbog ovog krivičnog djela. Ono je stava da krivično gonjenje zbog neizvršenja odluka Ustavnog suda BiH nije najidealnije rješenje, te se kao argument navode ograničeni organizacioni kapaciteti Tužiteljstva. Mišljenje tužiteljstva je da je veoma teško dokazati krivičnu odgovornost u slučajevim neizvršenja odluke Ustavnog suda koje utvrđuje zakonodavno tijelo ili vladu kao izvršioca. Kako Krivični zakon krivičnu odgovornost ograničava na službenu osobu, problem je u individualizaciji odgovornosti. Prema riječima Valerije Galić , zaključno sa 31.martom 2013., donijeto je 80 rješenja o neizvršenju. Prema dostupnim podacima, nešto preko 20 posto odluka Ustavnog suda BiH, u kojima je utvrđena povreda ustavnih prava, odnosno ljudskih prava, nije izvršeno, što predstavlja značajan udio. Veći broj od ovih 20 procenata se odnosi na tzv. „sistemske propuste“ vlasti i na pitanje nestalih osoba, stare devizne štednje, izmirenje dosuđene ratne štete i slično, koji predstavljaju realno teško rješive probleme za vlasti Bosne i Hercegovine, bilo da se radi o državnom, ili entitetskom nivou. U svakom slučaju, ovi problemi će u narednom periodu morati biti riješeni na odgovarajući način, a neki koraci poduzeti su u pozitivnom pravcu u pogledu rješavanja problema stare devizne štednje i isplate dosuđenih ratnih šteta. 2.2.8. Rad Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Obzirom na činjenicu da se izvještaj o radu Ustavnog suda BiH usvaja najčešće u januaru ili martu naredne godine, na osnovu pokazatelja iz prethodnih godina pokazat će se koje su tendencije u pogledu povećanja priliva i efikasnosti u rješavanju predmeta.

Kada se radi o individualnim ustavnim pritužbama - apelacijama, u periodu od 01.01.2003. do 31.12.2010. godine Ustavni sud je usvojio 778 odluka u kojima je ustanovljeno kršenje Ustava BiH11 od kojih je njih 56 ili 7,2 % okvalifikovano kao neizvršeno u takozvanim rješenjima o neizvršenju .

2.2.9. Prednosti i prepreke - Ustavni sud Bosne i Hercegovine

2.2.9.1. Način odlučivanja

Najveći problem u funkcioniranju Ustavnog suda jeste povećani priliv predmeta koji se iz godine u godinu sve više uvećava, pri čemu kapacitet Ustavnog suda da „apsorbuje“ taj povećani priliv , ostaje isti. Zbog toga, Ustavni sud treba hitno reformirati. Potrebno je promijeniti broj sudija sa devet na najmanje 13 ili 15 članova. Razlog za povećanje broja sudija leži isključivo u potrebi efikasnijeg rada Ustavnog suda. Rješenja iz Aneksa 4, konkretno iz člana VI koji regulira rad i nadležnosti Ustavnog suda, pored toga, su predvidjela nedjelotvoran sistem odlučivanja tako što je utvrđeno da kvorum čini polovina članova ukupnog broja sudija što znači da svaku odluku, pa i odluke kojima se odbacuje apelacija, ili zahtjev, mora donijeti najmanje pet sudija. Kada se tome doda i tumačenje samog Ustavnog suda da to podrazumijeva da svaka odluka mora biti donesena sa najmanje pet glasova za ili protiv predloženog rješenja, onda se dobija jedna dosta nedjelotvorna institucija što se pokazuje i u broju neriješenih predmeta, kojih je početkom 2014. godine bilo je preko 8,000. . To praktično znači da, prema sadašnjim rješenjima, Ustavni sud odluke može donositi isključivo na plenarnoj sjednici ili na sjednici vijeća od najmanje pet sudija i da ne postoji mogućnost formiranja drugih vijeća, npr. vijeća od troje sudija koji bi mogli rješavati predmete iz apelacione nadležnosti. Do sada je Ustavni sud uspijevao da, i sa postojećim sistemom odlučivanja, efikasno rješava veliki priliv predmeta i to prvenstveno zahvaljujući izuzetno dobro organizovanom i vrlo profesionalnom Sekretarijatu Ustavnog suda. Međutim, povećanim prilivom predmeta usljed jačanja povjerenja građana u njegov rad i obaveze da prije eventualnog obraćanja Evropskom sudu za ljudska prava građani moraju iscrpiti i postupak pred Ustavnim sudom, rad Ustavnog suda je došao do tačke kada problem nije u broju izvršilaca u Sekretarijatu, nego broj sudija i njihova mogućnost da savladaju ogroman priliv predmeta na kvalitetan način ( prema izjavi registra sud Zvonka Mijana , Ustavni sud godišnje zaprimi od 4,500 do 5,000 predmeta. Predsjednica Ustavnog suda, Valerija Galić je u izjavi za Oslobođenje, od 28.3.2014., godine, istakla da je u 2013. godini 90% zaprimljenih slučajeva riješeno. Medutim, zbog predmeta zaprimljenih prošlih godina, Sud je početkom 2014. godine radio na preko 7,000 predmeta. ). Zbog toga je neophodno da se Ustavnom sudu omogući povećavanje broja sudija na 13 ili 15 kako bi mogao fomirati vijeća od po troje sudija koji bi rješavali predmete iz apelacione nadležnosti koji čine oko 99 posto ukupnog broja predmeta. Na taj način bi sudije bile podjednako opterećene, a glavni teret bi bio na mogućnostima Sekretarijata da povećanjem broja izvršilaca poveća i produktivnost Ustavnog suda pri čemu ne bi bile potrebne promjene Ustava BiH, već isključivo akti koji reguliraju organizaciju Sekretarijata Ustavnog suda. U razmatranju ovih problema Ustavni sud uvijek mora imati u vidu jedan od temeljnih zahtjeva – da odgovori zahtjevu efikasnog postupka pred Ustavnim sudom što bi za posljedicu imalo izbjegavanje utvrđivanja odgovornosti za kršenje prava na suđenje u razumnom roku od strane Evropskog suda za ljudska prava, a što može predstavljati znatne izdatke za državu. Konačno, i sam kvalitet odluka Ustavnog suda bi sasvim sigurno dostigao još veći nivo. Imenovanje sudija Ustavnog suda BiH treba vršiti Parlamentarna skupština BiH (dosadašnje rješenje je da četiri člana bira Parlament FBiH, dva člana Narodna skupština RS i tri strana člana Predsjednik Evropskog suda za ljudska prava uz konsultacije sa članovima Predsjedništva BiH). Ovo je vrlo bitno radi poštivanja principa nezavisnosti i nepristrasnosti sudija Ustavnog suda, što se direktno iskazuje kroz način njihovog izbora. Za razliku od dosadašnjeg načina izbora sudija Ustavnog suda koje biraju entitetski parlamenti bez ikakve prethodne stručne provjere kandidata što kao posljedicu ima politički prepoznatljive kadrove kao sudije Ustavnog suda, buduća rješenja trebaju pomiriti potrebu da kandidati moraju proći prethodnu stručnu profesionalnu provjeru i tzv. sistem negativne selekcije kroz djelovanje, npr., Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (VSTV BiH) i tek onda, eventualno, davanju prilike donosiocima odluka u sferi politike da izaberu od tako filtriranih kandidata politički najprihvatljivijeg (slično kao kod entitetskih ustavnih sudova). Na ovaj način pomirili bi se i oni koji zagovaraju imenovanje koje bi bilo u direktnoj zavisnosti od struktura vlasti i zagovornici potrebe da se očuva profesionalna struktura sudija Ustavnog suda i neophodan kvalitet u odlukama koje bi bile lišene nepotrebnog političkog uticaja. Kao preduvjet i kao garant potpune profesionalnosti u radu i odabiru kandidata od strane VSTV BiH neophodno je promijeniti sastav VSTV BiH tako što bi u njemu ravnopravno participirale sudije ustavnih sudova entiteta i Ustavnog suda BiH. Samo na taj način bi se obezbijedila stručna procjena prijavljenih kandidata. Jedno od mogućih rješenja bi moglo biti donošenje Zakona o Ustavnom sudu BiH čime bi se ojačao pravni status Suda te zakonom uredila određena materija koja ne može biti predmet internih dokumenata Suda, kao što su Pravila Ustavnog suda BiH.

2.2.10. Izbor sudija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – ustavni običaj

Ustavne odredbe o izboru članova Ustavnog suda glase:

„Četiri člana bira Predstavnički dom Federacije, a dva člana Skupština Republike Srpske. Preostala tri člana bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava nakon konsultacija sa Predsjedništvom (član IV stav 1. a).“

Dakle, Ustav BiH, ne propisuje da entitet Federacija BiH bira dva bošnjačka i dva hrvatska člana a Republika Srpska dva srpska člana Ustavnog suda. Međutim, analizom dosadašnje prakse i postupka izbora sudija Ustavnog suda dolazi se do zaključka da se načelo etničkog pariteta bez izuzetka sprovodi, iako nije propisano Ustavom. Prema mišljenju mr. Lejle Balić, upravo u ovoj oblasti ustavnog prava BiH se uspostavlja ustavni običaj koji slijedi duh Ustava i principe putem kojih se Ustav sprovodi. Od prvog saziva Ustavnog suda koji je dužnost preuzeo 1997. godine pa sve do jula 2011. kada je izvršena posljednja izmjena u sastavu Ustavnog suda, Parlament Federacije BiH imenuje dva Bošnjaka i dva Hrvata a Republika Srpska dva Srba za članove Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. U vezi sa navedenim, odredba člana 87. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09) je bila predmet kritika. Član glasi kako slijedi: „Predsjednik Ustavnog suda bira se rotacijom između sudija iz konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine, s tim da u dva uzastopna mandata predsjednik Ustavnog suda ne može pripadati istom konstitutivnom narodu.“ Ova odredba je onemogućavala, izabranim sudijama, koji se nisu izjašnjavali nascionalno niti kao pripadnici konstituvinog naroda, da budu predsjednici ili potpredsjednici Ustavnog suda, shodno tome bila je diskriminirajuća. Nova Pravila Ustavnog suda BiH (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br. 22/14), ne sadrže ovu odredbu. Član 84. (Rotacija) glasi ovako:

„Predsjednik Ustavnog suda se bira rotacijom između sudija koje su izabrala zakonodavna tijela entiteta iz člana VI/1.a) Ustava BiH, s tim da u dva uzastopna mandata predsjednik Ustavnog suda ne može biti iz reda konstitutivnog naroda ili Ostalih iz kojeg je bio prethodni, niti predsjednik prije njega.” Ustavni običaj se mijenja drugačijim postupanjem, u ovom slučaju, izborom Bošnjaka, Hrvata ili pripadnika ostalih za članove Suda iz RS ili Srbina ili pripadnika ostalih iz FBiH, ili pisanim izvorom ustavnog prava. 2.3. Institucija Ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine

Od 3. januara 2001. godine Zakon o ombudsmanu za ljudska prava Bosne i Hercegovine (Sl. Glasnik BiH br. 32/00) zamijenio je Aneks 6. Dejtonskog mirovnog sporazuma i postao pravna osnova za rad ove institucije. Novi Zakon je donesen 2002. godine a zatim dopunjavan i mijenjan 2004. i 2006 . godine. Ovaj zakon u velikoj mjeri prati Pariške principe Ujedinjenih nacija , koji predstavljaju izvor standarda za državne institucije za zaštitu ljudskih prava. Na osnovu Zakona donesena su Pravila postupka Institucije ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine koja detaljnije razrađuju djelovanje ove Institucije. 2.3.1. Pregled

Dejtonskim sporazumom u našoj zemlji su uspostavljeni kompleksni ustavno-politički aranžmani, kao i kompleksan sistem zaštite ljudskih prava, od kojeg se očekivalo da odgovori na izazove postkonfliktne tranzicije, ali i da bude svojevrsni korektiv takvoj strukturi države. Namjena tog sistema jeste zaštita pojedinca od povreda njegovih prava u zamršenim labirintima mnogostrukih nivoa vlasti u BiH. Ustavom Bosne i Hercegovine, te e Dejtonskog mirovnog sporazuma uspostavljena je dosta neobična državna institucija za zaštitu ljudskih prava - Komisija za ljudska prava, sastavljena od Ombudsmana za ljudska prava i Doma za ljudska prava. Osnovna razlika između ove dvije institucije je u sljedećem: dok je Dom formiran kao sudsko tijelo koje donosi konačne i obavezujuće odluke u slučajevima kršenja ljudskih prava građana BiH, Ombudsman je institucija čije odluke imaju karakter autoritativnih, ali pravno neobavezujućih preporuka za tijela vlasti na nivou BiH. Pored Ombudsmana za ljudska prava BiH, od 1995. godine, odnosno 2000. godine, takva institucija postoji i na nivou Federacije BiH, odnosno Republike Srpske. Prestankom mandata Doma za ljudska prava 31. decembra 2003. godine, Ombudsman BiH je ostao jedina državna institucija za zaštitu ljudskih prava na nivou BiH, dok su Ombudsman FBiH i Ombudsman RS nastavili da djeluju na rješavanju slučajeva neodgovarajućeg rada javne uprave i kršenja ljudskih prava građana na nivou entiteta. Ombudsman za ljudska prava Bosne i Hercegovine počeo je s radom 1996. godine, kada je tu funkciju vršila jedna osoba, strani državljanin. Početkom 2004. godine, instituciju preuzimaju državljani BiH, ali se, kako je to već uobičajeno u našoj zemlji, broj ombudsmana povećava na tri. U aprilu 2006. godine usvojene su izmjene i dopune Zakona o Ombudsmanu za ljudska prava BiH, na osnovu kojih se uspostavlja jedinstvena struktura ombudsmana u našoj zemlji, koja podrazumijeva i prestanak s radom takvih institucija na nivou entiteta. Brojni su razlozi za ujedinjenje institucije ombudsmana u BiH i ukidanje njenih ekvivalenata na nivou entiteta. Ti su argumenti možda ponajbolje sumirani u Godišnjem izvještaju Ombudsmana za ljudska prava BiH iz 2003. godine, u kojem se navodi da će ujedinjenje institucije i smanjenje broja ombudsmana sa devet na tri donijeti „bolju uslugu uz manje troška“, te eliminirati „zbunjenost javnosti, kontradikcije, dupliranje, probleme koordinacije i dvostruke administracije“. Ujedinjenje ovih institucija je i jedna od postprijemnih obaveza Bosne i Hercegovine prema Vijeću Evrope. Pored toga, i tijela Ujedinjenih nacija zadužena za implementaciju konvencija o ljudskim pravima u svojim su dokumentima posvećenim BiH gotovo neizostavno navodili problematičnu troetničku strukturu Ombudsmana kao jedno od značajnih područja zabrinutosti. Tako i Zaključne napomene Komiteta za eliminaciju rasne diskriminacije Ujedinjenih nacija iz aprila 2006. godine, navode da tripartitna struktura ove institucije ugrožava njenu efikasnost, pa bi predstojeće ujedinjenje ombudsmana u BiH trebalo poduzeti s ciljem „osiguravanja jedinstvenog, a ne etnički podijeljenog pristupa zaštiti ljudskih prava“. 2.3.2. Rad i funkcionisanje Institucije Ombudsmana

Rad i funkcionisanje Ombudsmena BiH utvrđeno je Aneksima IV. i VI. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i na osnovu ovih dokumenata Institucija je 1996. godine počela da funkcioniše. U skladu sa ustavnim nadležnostima utvređenim u Aneksu VI Institucija Ombudsmana razmatra navodna i očita kršenja ljudskih prava, koja su zajamčena Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te njezinim Protokolima, ili navodnu ili očitu diskriminaciju na temelju spola, rase, boje kože, jezika, vjeroispovijedi, političkoga ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili društvenog porijekla, pripadnosti nacionalnoj manjini, vlasništva, rođenja ili drugoga statusa koji proizlazi iz prava i sloboda osiguranih međunarodnim sporazumima navedenim u Dodatku ovoga Aneksa, koje kršenje, navodno ili očigledno, provode Strane, uključujući bilo koju službenu osobu ili tijelo strana, kantona, općina, ili pojedinačno djelujući prema odobrenju takve službene osobe ili tijela. Zakon o ombudsmanu za ljudska prava Bosne i Hercegovine u velikoj mjeri prati Pariške principe Ujedinjenih nacija , koji predstavljaju izvor standarda za državne institucije za zaštitu ljudskih prava.

U skladu sa Zakonom Ombudsmen za ljudska prava Bosne i Hercegovine je nezavisna institucija uspostavljena u cilju promoviranja dobre uprave i vladavina prava, zaštite prava i sloboda fizičkih i pravnih lica, kako je garantirano posebno Ustavom Bosne i Hercegovine i međunarodnim sporazumima, koji se nalaze u dodatku tog Ustava. Upravo ova nadležnost je bit Pariških principa a ona se ostvaruje kroz razmatranje predmeta (pojedenično podnesenih ili pokrenutih ex officio) ili provođenje općih istraga koje se odnose na slabo funkcioniranje ili povrede ljudskih prava i sloboda počinjene od bilo kojeg organa vlade. Analizirajući odredbe Aneks VI i odredbe Zakona može se zaključiti da je ova Institucija nadležna da spriječi bilo koji oblik kršenja prava ili diskrimianacije koja je počinjena od strane organa vlasti ili predstavnika organa vlasti. Jedini organ vlasti na koji se direktno ne odnosi djelovanje Ombudsmana jesu sudovi. U skladu sa zakonom Ombudsmen se neće miješati u proces odlučivanja sudova, ali može pokrenuti sudske postupke ili intervenirati u toku postupka koji se vodi, kad god ustanovi da je takva aktivnost neophodna pri obavljanju svojih dužnosti. Međutim, Ombudsmen ima pravo da provodi istrage u svim žalbama u vezi sa slabim funkcioniranjem sudskog sistema ili nepravilnim procesuiranjem individualnih predmeta i da preporuči odgovarajuće pojedinačne ili opće mjere. Institucija ombudsmena je odlukom Međunarodnog koordinacijskog komiteta nacionalnih institucija za zaštitu i promociju ljudskih prava (ICC) u novembru 2010. godine akreditirana u statusu „A“. Akreditacija u statusa „A“ se daje onim institucijama za koje se zaključi da ova institucija kao državni mehanizam za zaštitu ljudskih prava je demonstrirala da djeluje u skladu s Pariškim principima te omogućava pravo svim sastancima ICC te učešće u radu Vijeća za ljudska prava. Međutim, Ombudsmen kao i sve druge institucije za ljudska prava prolaze kroz proces re-akreditacije koju provodi ICC na osnovu preporuka Pododbora za akreditaciju. Neke od ključnih zapažnja koje je usvojio Međunarodni koordinacijski odbor za državne institucije za promoviranje i zaštitu ljudskih prava je u svom Izvještaju i preporukama sa sjednice Pododbora za akreditaciju u novembru 2011. se odnose na sastav i izbora i finansiranje. U pogledu sastava ICC je naglasio potrebu za jasnim, transparentnim i participativnim procesom odabira koji se zasniva na odabiru koji je baziran na zaslugama, osigurava pluralizam i promiče nezavisnost i povjerenje javnosti. Institucija Ombudsmana je predložila da ove dileme otkloni kroz izmjene i dopune Zakona koji do dana pisanja ovog izvještaja nisu usvojeni. Pored toga ICC je izrazio zabrinutost adekvantosti sredstava koja se dodjelju ovoj instituciji te je naglasio da adekvatna finansijska sredstva trebaju da, do određenog stepena, osiguraju postepeno i progresivno poboljšanje u djelovanju i ispunjenju mandata institucije. Prema Godišnjem izvještaju o rezultatima aktivnosti Institucije Ombudsmena za ljudska prava BiH za 2013.godinu u periodu od 2009. do 2013. godine budžet ove institucije je stalno umanjivan što je imalo svojevrstan uticaj na funkcioniranje i rad Institucije te je otežavalo normalno funkcioniranje u svim segmentima. Zanimljivo je primjetiti da je Institucija Ombudsmana i ovo pitanje predvidjela riješiti amandmanskim djelovanjem na Zakon. Rješavanje ova dva pitanja ICC očekuje do postupka re-akreditacije tako da će u ovisnosti od rezultata djelovanja po ovim pitanjima odlučiti o statusu akreditacije.

2.3.3. Reprezentativnost i sastav Ombudsmana za ljudska prava BiH

Od autoriteta i ugleda članova ove institucije zavisi mnogo toga, od zadržavanja pozicije suštinske nezavisnosti, kako od struktura vlasti tako i od neprincipijelnog uticaja organizacija civilnog društva, preko upošljavanja i zadržavanja kvalitetnih kadrova koji svoju karijeru vide u okviru takve institucije, pa do njene efikasnosti i legitimiteta, naročito u duboko podijeljenom društvu kakvo je bosanskohercegovačko. Pariški principi utvrđuju, inter alia, da je jedan od bitnih elemenata nezavisnosti ove institucije i njen pluralizam. Kako se to ističe u brojnim analizama (vidjeti, na primjer, Assessing the Effectiveness of National Human Rights Institutions, str. 8), reprezentativnost institucije za zaštitu ljudskih prava i njen sastav koji prati socijalnu, etničku, jezičku, ali i spolnu strukturu konkretne društvene zajednice, značajno doprinose njenoj efikasnosti. Prema Zakonu o Ombudsmanu za ljudska prava BiH, funkciju „zaštitnika ljudskih prava“ vrše tri ombudsmana. Premda se ova institucija u principu veže za jednu osobu, što onemogućava ispunjavanje navedenog zahtjeva reprezentativnosti, BiH nije jedini izuzetak od ovog pravila. Tako, na primjer, u Švedskoj djeluju četiri Parlamentarna Ombudsmana, u Austriji je riječ o kolektivnom organu kojeg čine tri Ombudsmana, dok u Belgiji funkciju Federalnog ombudsmana vrše dvije osobe, od kojih jedna pripada francuskoj a druga holandskoj jezičkoj zajednici. Iako prvobitna verzija zakona iz 2001. godine ne sadrži odredbu o etničkoj pripadnosti ombudsmana, navodeći da pravo kandidiranja na ovu funkciju ima svaki punoljetni građanin BiH, njihov broj ukazuje na to da je implicitna namjera zakonodavca prije svega bila postizanje balansa predstavnika konstitutivnih naroda. Veoma dobro rješenje ponudio je inicijalni prijedlog zakona o jedinstvenoj strukturi ove institucije kojeg su sačinili predstavnici ombudsmana BiH tokom 2003. godine . Prijedlog je predviđao da instituciju čine jedan ombudsman i tri zamjenika, a takvo zakonsko rješenje bilo je vođeno i principom da nije potrebno navoditi odredbu o etničkoj pripadnosti osoba koje će vršiti te funkcije, niti o njihovoj eventualnoj rotaciji na poziciji ombudsmana, jer će se odgovarajuća zastupljenost konstitutivnih naroda i ostalih u tom tijelu osigurati kroz praksu Predsjedništva i Parlamentarne Skupštine BiH, koji su, prema tom prijedlogu, trebali da vrše imenovanje. Aktuelni zakon, međutim, u skladu sa usvojenim izmjenama i dopunama iz 2006. godine, na gotovo karikaturalan način utvrđuje da se ombudsmani „imenuju iz tri konstitutivna naroda … što ne isključuje mogućnost imenovanja i iz reda ostalih.“ Ovakva formulacija je uistinu apsurdna, budući da se dva elementa ove odredbe međusobno isključuju: ako se ombudsmani uistinu imenuju iz reda konstitutivnih naroda, na koji način će tročlana struktura omogućiti i prisustvo četvrtog, kompozitnog etnokulturnog entiteta u BiH – „Ostalih“? S druge strane, ukoliko pripadnici „Ostalih“ zaista imaju pravo da budu imenovani na ovu funkciju, prvi dio odredbe, koji uređuje zastupljenost konstitutivnih naroda, postaje sasvim suvišan. Na ovaj način, prethodni saziv Parlamentarne skupštine BiH, koji je donio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Ombudsmanu za ljudska prava, potpuno je ignorirao i mišljenje Venecijanske komisije na nacrt tog pravnog akta iz 2004. godine. Prve tri osobe koje su izabrane od strane Parlamentarne skupštine BiH zaista se jesu izjasnile kao pripradnici/e konstitutivnih naroda. Njihov mandat ističe 4. decembra 2014. godine nakon čega će biti izabrani novi Ombudsmani. Nakon svoje redovne posjete Međunarodni koordinacijski odbor za državne institucije za promovisanje i zaštitu ljudskih prava je u svom Izvještaju i preporukama sa sjednice Pododbora za akreditaciju zaključuje „Čini se da izravna referenca u član 3 (7) za imenovanje ombudsmena iz 'reda tri konstitutivna naroda koji su Bošnjaci, Hrvati i Srbi, ne podržava široku interpretaciju pluralizma izvan nacionalne pripadnosti. 2.3.4. Institucija Ombudsman- Centralna institucija nadležna za zaštitu od diskriminacije

Institucija Ombudsmana je Zakonom o zabrani diskriminacije potvrđena kao Centralna institucija nadležna za zaštitu od diskriminacije. Zakonom je predviđeno uspostavljanje posebnog Odjela za borbu protiv diskriminacije što je učinjeno i prije stupanja na snagu Zakona. Međutim, i pored činjenice da ovaj Odjel funkcioniše, Ombudsmen u svojim izvještajima navodi da se bužet Institucije nije uvećao te da nadležnosti Ombudsman u pogledu promocije zakona, praćenja sudskih postupaka u pogledu diskriminacije, provođenje istraživanja u oblasti diskriminacije i usklađianja zakona nisu provodiva. Ovim Zakonom nije značajno proširena nadležnost ove Institucije kada je u pitanju vrsta povreda kao ni u načinu djelovanja Ombudsmana budući da nadležnosti koje su pobrojane u članu 7. prate nadležnosti iz Zakona o Instituciji Ombudsmana odnosno Pariške principe. Uslovno rečeno jedina nova obaveza koja jeste utvrđena jeste podnošenje posebnog godišnjeg izvještaja o pojavama diskriminacije te ima mogućnost da upućuje osobe na postupke medijacije. Međutim, Zakonom o zabrani diskriminacije nadležnost Ombudsmana se širi u pogledu kršitelja prava u oblasti nediskriminacije u odnosu na „ razamtranje pritužbi pojedinaca na kršenje prava od tijela vlasti u Bosni i Hercegovini“ na razmatranje žalbi koji se odnose na diskriminatorno postupanja svih pravnih i fizičkih lica. Na ovaj način je proširena tradicionalna nadležnost Ombudsmana kao institucije koja stoji između vlasti i pojedinaca ili grupa te u (samo) u oblasti diskriminacije ova institucija ima mogućnost i da razmatra žalbe na postupanje pojedinaca.

Prema Godišnjem Izvještaju ove Institucije u toku 2013. godine zaprimljeno je 198 žalbi što je za 23% manje žalbi u odnosu na 2012. godinu.U strukturi oblika diskriminacije dominiraju žalbe koje se odnose na mobing (69) a onda slijedi diskriminacija na osnovu nacionalnog ili socijalnog porijekla, etničke pripadnosti, društvenog položaja i spola, te obrazovanja. Zakonom je također utvrđeno da samo u predmetima diskriminacije Ombudsmen ima “pravo da pokreće i učestvuje u postupku za zaštitu od diskriminacije za prekršaje propisane ovim zakonom”. Ova upućujuća odredba se odnosi na član 20. prema kojem će pravno lice, odnosno odgovorna osoba u pravnom licu kao i fizičko lice ukoliko:

„a) ne dostavi podatke ili dokumente na zahtjev Ombudsmena Bosne i Hercegovine, odnosno ako ih ne dostavi u propisanom vremenskom roku, i ne dozvoli uvid u njih, u suprotnosti sa članom 7. (Centralna institucija za zaštitu od diskriminacije), stav (6) ovog zakona; b) ne sarađuje s Ombudsmenom Bosne i Hercegovine i ne daje pismeno odgovore ili obavještenja, odnosno ne obvijesti o efektu preporuka datih s ciljem otklanjanja diskriminacije, u suprotnosti sa članom 7. stav (7) ovog zakona.“

Slično, Institucija Ombudsmana ima mogućnost da pokrene i druge prekršajne postupke iz članova 19. i 21. koji se odnose na utvrđene oblike diskriminacije odnosno u slučaju viktimizacije. Prema Izvještajima Ombudsmana do sada je ova Institucija podnijela dva zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka.

2.4. Entitetski ustavni sudovi

Obzirom da je Bosnu i Hercegovinu čine dva entiteta, u svakom od entiteta egzistiraju ustavni sudovi koji imaju klasičnu nadležnost, kao i većina evropskih ustavnih sudova, a to je ocjena ustavnosti zakona, odnosno njihova usklađenost sa ustavima entiteta. Uspostavljanje tzv. regionalnih ustavnih sudova i nije neobično rješenje, obzirom da u nekim zemljama „zapadne demokratije“ (npr. u Njemačkoj) postoje ustavni sudovi na regionalnom nivou, odnosno na nivou teritorijalne organizacije države i pored činjenice postojanja državnog ili saveznog Ustavnog suda. Ono što ih unekoliko razlikuje od drugih ustavnih sudova jeste nepostojanje mogućnosti ocjene zakonitosti i njihova osnovna uloga – deblokiranje rada entitetskih zakonodavnih tijela kada se pojavi pitanje koje se, prema mišljenju poslanika u Domu naroda Federalnog parlamenta, odnosno u Vijeću naroda Narodne skupštine Republike Srpske, smatra pitanjem od vitalnog nacionalnog interesa za neki od konstitutivnih naroda. Osim ovoga, niti jedan entitetski ustavni sud nema apelacionu nadležnost, odnosno ustavni tekst ne pruža mogućnost da se pojedinac može obratiti bilo kojem od ovih sudova sa zahtjevom za zaštitu ljudskih prava na presudu redovnih sudova kao što je to slučaj sa Ustavnim sudom BiH. Takva ustavna rješenja, iako nisu neuobičajena za ustavne sudove, ove sudove ne čine efektivnim zaštitnicima ljudskih prava u punom smislu te riječi, ukoliko se izuzme njihova uloga u zaštiti ljudskih prava kroz vršenje apstraktne nadležnosti, odnosno ocjene ustavnosti ili zaštite kolektivnih prava. Međutim, ukoliko se uporede podaci o broju predmeta iz apelacione nadležnosti Ustavnog suda BiH sa relativno malim brojem predmeta koji se vode pred entitetskim ustavnim sudovima, dolazi se do zaključka da utvrđene nadležnosti dva entitetska i jednog državnog ustavnog suda nisu podijeljene na odgovarajući način i da bi u budućnosti trebalo doći do redistribucije nadležnosti ustavnih sudova kako bi svaki ispunjavao svoju ulogu zaštitnika ljudskih i ustavnih prava građana.

medunarodno_zajamcena_ljudska_prava_i_bosna_i_hercegovina.txt · Zadnja izmjena: 2015/10/23 10:44 od kulin