Korisnički alati

Site alati


gradanska_prava
gradanska_prava.txt · Zadnja izmjena: 2016/11/11 11:38 od kulin | Approved

Sadržaj

GRAĐANSKA PRAVA

Pravo na život

Član 6 PGP: 1. Pravo na život je neodvojivo od čovjekove ličnosti. Ovo pravo mora da bude zakonom zaštićeno. Niko ne može da bude proizvoljno lišen života. 2. U zemljama gdje smrtna kazna nije ukinuta, smrtna presuda se može izreći samo za najteže zločine, shodno zakonodavstvu na snazi u času kada je djelo počinjeno i ne može da bude u suprotnosti sa odredbama ovog pakta ni sa Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Ova kazna se može primjeniti samo na osnovu pravosnažne presude koju je donio nadležni sud. 3. Kada lišenje života predstavlja zločin genocida, podrazumijeva se da nijedna odredba ovog člana ne ovlašćuje državu članicu ovog pakta da odstupi na bilo koji način od bilo kakve obaveze preuzete na osnovu odredaba Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. 4. Svaki osuđenik na smrt ima pravo da zatraži pomilovanje ili zamjenu kazne. Amnestija, pomilovanje ili zamjena smrtne kazne mogu se odobriti u svim slučajevima. 5. Smrtna kazna se ne može izreći za zločine koje su počinila lica koja nisu navršila 18 godina i ne može se izvršiti nad bremenitim ženama. 6. Nijedna odredba ovog člana se ne može uzeti kao razlog za odlaganje ili spječavanje ukidanja smrtne kazne od strane države članice ovog pakta. (Sl. list SFRJ, br. 7/71)

Član 1 Drugog fakultativnog protokola uz PGP: 1. Niko u nadležnosti države ugovornice ovog Protokola ne može biti pogubljen. 2. Države ugovornice će preduzeti sve neophodne mjere u okviru svoje nadležnosti u cilju ukidanja smrtne kazne.

Član 2 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama: 1. Pravo na život svakog čovjeka zaštićeno je zakonom. Niko ne može biti namjerno lišen života, osim kod izvršenja smrtne kazne po presudi suda, kojom je proglašen krivim za zločin za koji je ova kazna predviđena zakonom. 2. Lišenje života nije u suprotnosti sa ovim članom ako proizilazi iz upotrebe sile koja je apsolutno neophodna: (a) u odbrani svakog pojedinca od nezakonitog nasilja; (b) prilikom zakonitog lišenja slobode ili sprječavanja bjekstva osobe koja je zakonito lišena slobode; © u akciji preduzetoj, u skladu sa zakonom, radi gušenja nemira ili pobune.

Protokol br. 6 uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i osnovnim slobodama: Član 1 Smrtna kazna se ukida. Niko se ne može osuditi na smrtnu kaznu ili pogubiti. Član 2 Država može u svom zakonodavstvu da predvidi smrtnu kaznu za djela izvršena u doba rata ili neposredne ratne opasnosti; takva kazna primijenit će se samo u slučajevima predviđenim zakonom i u skladu sa njegovim odredbama. Država obaviještava generalnog sekretara Savjeta Evrope o odgovarajućim odredbama tog zakona. Član 3

Nijedna odredba ovog protokola ne može se ukinuti na osnovu člana 57. Konvencije. 

Protokol br. 13 uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i osnovnim slobodama

Član 1 Smrtna kazna se ukida. Niko se ne može osuditi na smrtnu kaznu ili pogubiti. Član 2 Nijedna odredba ovog Protokola ne može se ukinuti na osnovu člana 15 Konvencije. (Sl. glasnik BiH, br. 6/99)

Opće

Pravo na život predstavlja temeljno pravo ljudskih prava, koje je pravni i politički preduvjet ostvarenja svih drugih prava i sloboda. Bez postojanja prava na život bilo bi izlišno govoriti o poštivanju i zaštiti ostalih pojedinačnih i kolektivnih prava i sloboda. Pravo na život, prije svega znači, obavezu državnih vlasti da osiguraju i zaštite pravo na život, a ne zaštitu samog života. To je ostvarivo samo pod uvjetom da država poštuje zakon kojim se kažnjava svako namjerno lišavanje života, bilo da se radi o pojedincu, ili legitimnom predstavniku vlasti koji je prekoračio zakonska ovlaštenja1). Evropska konvencija posebno ističe da „niko ne može biti namjerno lišen života, osim kod izvršenja smrtne kazne po presudi suda, kojom je proglašen krivim za zločin za koji je ova kazna predviđena zakonom“. Države su dakle prvobitno pod određenim uvjetima mogle da propišu smrtnu kaznu. Međutim, usljed određenih promjena do kojih je u međuvremenu došlo, izražena je težnja većine država članica Savjeta Evrope da se smrtna kazna ukine. U Protokolu br. 6 uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, koji je donesen 1983. godine, dozvoljava se smrtna kazna za djela izvršena u doba rata ili neposredne ratne opasnosti. Usljed sve veće težnje da se osnaži zaštita prava na život, te činjenice da Protokol br. 6 Konvencije ne isključuje smrtnu kaznu za djela počinjena za vrijeme rata, ili u neposrednoj ratnoj opasnosti, došlo je do usvajanja Protokola br. 13. uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Protokol br. 13 je nastao na temelju ubjeđenja da „pravo svakog pojedinca na život predstavlja osnovnu vrijednost demokratskog društva i da je ukidanje smrtne kazne bitan element zaštite tog prava i punog priznanja urođenog dostojanstva svih ljudskih bića”. Lišavanje života nije u suprotnosti sa članom 2 tačkom 2 Konvencije ako proizilazi iz upotrebe sile koja je apsolutno neophodna „u odbrani svakog pojedinca od nezakonitog nasilja, prilikom zakonitog lišavanja slobode ili sprečavanja bjekstva osobe koja je zakonito lišena slobode i u akciji poduzetoj, u skladu sa zakonom radi gušenja nemira i pobune“. Eutanazija - ili kako to neki nazivaju „ubistvo iz milosrđa ili sažaljenja” – također, izaziva velike nedoumice. U ovom slučaju se radi o prestanku života za razliku od prava na pobačaj koji tretira početak života. S obzirom na član 3 Konvencije, tj. zabranu „nehumanog i degradirajućeg postupanja“, eutanazija nije sasvim u suprotnosti sa članom 2 Konvencije, tj. pravom na život. U predmetu Pretty protiv Ujedinjenog Kraljevstva iz 2002. godine, Sud za ljudska prava je zauzeo stanovište da nije došlo do kršenja člana 2 Evropske konvencije kada je država odbila da se obaveže da neće krivično goniti muža ukoliko on pomogne u samoubistvu svoje supruge, koja je bolovala od neizlječive degenerativne bolesti, koja je oštetila sve njene fizičke, ali ne i intelektualne sposobnosti. Međutim, „aktivna pomoć pri umiranju” predstavlja i mogućnost različitih zloupotreba. Usljed toga se države - ugovornice sve više suočavaju sa problemom vršenja eutanazije u tajnosti i van zakonskih okvira. S jedne strane postoje shvatanja da ljudi imaju pravo na humanu smrt, a ne puko vegetiranje i time se opravdavaju razlozi za legaliziranje eutanazije, kao što je to već, između ostalog, učinjeno u Holandiji i Belgiji. No, s druge strane, jedinstven standard po ovom pitanju još uvijek ne postoji, pa države – ugovornice ne iskazuju odlučan stav u pogledu prihvatanja i legalizacije eutanazije. I pored raznih inicijativa i prijedloga upućenih od strane pojedinih država – ugovornica (Deklaracija o eutanaziji, Hubinek/Voogd iz 1976. godine) Parlamentarna skupština Vijeća Evrope i dalje izričito odbacuje svaki oblik legaliziranja eutanazije. Ovdje treba napomenuti da član 11. Ustava Republike Srpske nije usklađen sa protokolima br. 6 i 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iako većina komiteta Ujedinjenih naroda godinama ukazuju na ovaj propust. U članu 11. se propisuje da se smrtna kazna može iznimno propisati i izreći samo za najteže oblike krivičnih djela, iako je krivični zakon RS ne propisuje od 2003. godine. Prijedlozi amandmana na Ustav RS, kojima se, između ostalog, ukidala i smrtna kazna, nisu imali potrebnu većinu u Vijeću naroda RS, aprila 2012. godine. Krivično zakonodavstvo Bosne i Hercegovine sadrži odredbe kojima se štiti pravo na život. To su prije svega krivična djela protiv života i tijela kao što je ubistvo koje regulira čl. 163 Krivičnog zakona Brčko distrikta (KZ BD), čl. 166 Krivičnog zakona Federacije BiH (KZ FBiH), čl. 148 Krivičnog zakona Republike Srpske (KZ RS), zatim navođenje na samoubistvo i pomoć pri samoubistvu sadržano u članu 167 Krivičnog zakona Brčko distrikta, članu 180 Krivičnog zakona Federacije BiH i članu 153 Krivičnog zakona Republike Srspke. Krivična zakonodavstva sadrže i krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom (čl. 171 - 203 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine), krivična djela protiv života i tijela (čl. 166-176 Krivičnog zakona Federacije BIH; čl. 148 - 161 Krivičnog zakona Republike Srpske; čl. 163-173 Krivičnog zakona Brčko distrikta), krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine (čl. 328 Krivičnog zakona Federacije BIH, čl. 322 Krivičnog zakona Brčko distrikta), krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa (čl. 336 Krivičnog zakona Federacije BIH, čl. 330 Krivičnog zakona Brčko distrikta).

Samovoljno lišavanje života

Zakon o policijskim službenicima BiH – Službeni glasnik BiH, br. 27 od 15. juna 2004e. godine (Sl. glasnik BiH, br. [27/04-http://www.sipa.gov.ba/bs/pdfbs/27-04.pdf] ,[63/04-http://www.sipa.gov.ba/bs/pdfbs/63-04.pdf] , [5/06-http://www.sipa.gov.ba/bs/pdfbs/5-06.pdf] , [33/06-http://www.sipa.gov.ba/bs/pdfbs/33-06.pdf] , [58/06-http://www.sipa.gov.ba/bs/pdfbs/58-06.pdf] ,[e-http://www.sipa.gov.ba/bs/pdfbs/15-08.pdf] , [63/08-http://www.sipa.gov.ba/bs/pdfbs/63-08.pdf] i [7/12-http://www.sipa.gov.ba/bs/pdfbs/07-12.pdf]), u članu 8 naglašava da „primjena policijskih ovlaštenja mora biti prikladna i proporcionalna potrebi radi koje se preduzima“, što je u skladu i sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i sa Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima. Član 27 istog Zakona definira upotrebu sile od strane policijskih službenika „samo kada je to prijeko potrebno i isključivo u mjeri potrebnoj radi ostvarenja zakonitog cilja”. Sredstva prisile – prema članu 27 $s$-$s$ kao što su fizička sila, uključujući borilačke vještine, palicu, sredstva za vezivanje, uređaj za prisilno zaustavljanje lica i vozila, hemijska sredstva, vatreno oružje, vodene topove, specijalna vozila, specijalne vrste oružja i eksplozivne naprave mogu se upotrijebiti kada je to potrebno za zaštitu ljudskih života, odbijanje napada, savadavanje otpora te sprečavanje bijega (stav 2). Upotreba vatrenog oružja prema članu 29 Zakona o policijskim službenicima BiH može se primjeniti „ako su već upotrijebljena sredstva prisile bila neefikasna, ili ako upotreba drugih sredstava prisile ne garantuje uspjeh, tj. ako nema drugog načina da zaštiti sebe, ili druge, od direktno prijeteće smrtne opasnosti ili ozbiljne ozljede, spriječavanje počinjenja krivičnog djela koje predstavlja ozbiljnu prijetnju životu i integritetu, hapšenju lica koje predstavlja takvu opasnost i opire se policijskim organima“. Član 27 Zakona o policijskim službenicima Federacije BiH navodi uvjete o upotrebi sile dok član 29 regulira upotrebu vatrene sile. Zakon o unutrašnjim poslovima Republike Srpske (Službeni glasnik RS, br. 48 od 24. juna 2003. godine) upotrebu odgovarajuće i srazmjerne sile prema licima navodi u članu 32 dok u članu 33 regulira uvjete za upotrebu vatrenog oružja.

Zaštita života pritvorenika i zatvorenika

Zakoni koji se odnose na pitanja izvršenja krivičnih, odnosno, krivičnih i prekršajnih sankcija u BiH su harmonizirani (Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u FBiH – Službene novine FBiH, 44/98; Zakon o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Republike Srpske – Službeni glasnik RS br. 64 iz 2001. godine i izmjene i dopune tog zakona Službeni glasnik RS br. 24/05; Zakon o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Brčko distrikta – Službeni glasnik Brčko distrikta, br. 8/00; Zakon BiH o izvršenju krivičnih sankcija pritvora i drugih mjera – Službeni glasnik BiH, 13/05, [53/07-http://www.tuzilastvobih.gov.ba/files/docs/zakoni/izmjene_zakona_o_izvrsenju_kaznenih_sankcija_53_07_-_hrv.pdf], [97/07-http://www.tuzilastvobih.gov.ba/files/docs/Zakon_o_izvrsenju_krivicnih_sankcija_pritvora_i_drugih_mjera_izmjene_i_dopune_97_07_hrv.pdf], [37/09-http://www.tuzilastvobih.gov.ba/files/docs/Zakon_o_izvrsenju_krivicnih_sankcija_izmjene_37_09_-_hrv.pdf], [ 100/13-http://www.tuzilastvobih.gov.ba/files/docs/Zakon_BiH_o_izvrsenju_kaznenih_sankcija,_pritvora_i_drugih_mjera_izmjene_100_13_hrv.pdf]). U svim zakonima o ovom predmetu prisutna je ustavna obaveza zaštite života i dostojanstva čovjeka što je i u skladu sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i sloboda. Zabrana kršenja člana 3 Evropske konvencije, tj. odredbe iz člana 3 navode se, uglavnom, u osnovnim odredbama svih zakona – čl. 11 FBiH; čl. 9 RS; čl.10 Brčko distrikta; čl. 45 BiH. Pitanje zaštite života spominje se kao očuvanje ljudskog dostojanstva i tjelesnog i duševnog integriteta (čl. 10. ZIKPS Brčko distrikta $s$-$s$ Službeni glasnik Brčko distrikta, br. 8/00). Medicinska pomoć u svim zakonima se tretira kao obavezna i besplatna osim u slučajevima kada je riječ o namjernom samopovrjeđivanju ili specijalističkom pregledu po zhatjevu osuđene osobe, a da tu potrebu nije procijenio ljekar ustanove u kojoj osuđeni izdržava kaznu. Medicinska njega i zaštita zdravlja tretira se u sljedećim zakonima: • Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u FBiH $s$-$s$ članovi 45 $s$-$s$ 51, a o zaštiti zdravlja se govori i u članu 15 o odvojenom izdržavanju kazne, između ostalog, i kad zahtijeva zdravstveno stanje; čl. 17 $s$-$s$ rad usklađen prema psihofizičkim sposobnostima; čl. 27 $s$-$s$ odlaganje izvršenja kazne, između ostalog, a u prvoj tački, zbog akutne bolesti; te u čl. 34 o obavezi utvrđivanja zdravstvenog stanja po prijemu u ustanovu; u dijelu Postupanje sa osuđenim osobama $s$-$s$ čl. 62, 67, 68, 75 $s$-$s$ članovi koji se odnose na radno angažiranje i zaštitu na radu; čl. 98 $s$-$s$ upućivanje u samicu nije moguće, ako ugrožava zdravlje, čl. 99 $s$-$s$ osamljenje i prekid, ako ljekar utvrdi da tjelesno i duševno zdravlje ne dozvoljava dalje usamljenje $s$-$s$ u samici i pri usamljenju vrši se svakodnevna ljekarska kontrola; čl. 167–178 izvršenje mjera sigurnosti, čl. 179 $s$-$s$ 182 mjere na slobodi, te čl. 183–187 obavezno liječenje alkoholičara i narkomana; • Zakon o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Republike Srpske $s$-$s$ čl 14. $s$-$s$ o odvojenom izdržavanju kazne između ostaloga i kad zahtijeva zdravstveno stanje; čl. 28, 31, 36, 37 $s$-$s$ posebne zdravstvene ustanove; čl. 46 $s$-$s$ zdravstvena služba; čl. 90 $s$-$s$ nadzor nad radom specijalizirane bolnice i zdravstvene službe; čl. 106 $s$-$s$ odlaganje kazne iz zdravstvenih razloga; čl. 112 $s$-$s$ utvrđivanje zdravstvenog stanja; čl. 144 $s$-$s$ zaštita u slučaju da osuđeni oboli na radu ili vezano za rad; čl. 148 $s$-$s$ 151 $s$-$s$ zdravstvena zaštita osuđenih lica; čl. 188 $s$-$s$ prekid izdržavanja kazne, između ostalog, zbog oboljevanja od akutne bolesti; čl. 204 $s$-$s$ ishrana maloljetnih zatvorenika $s$-$s$ briga zbog održanja zdravlja i psihofizičkog razvoja; čl. 217 $s$-$s$ 225 $s$-$s$ izvršenje mjera bezbjednosti; čl. 298 – pritvorenici $s$-$s$ opći ljekarski pregled na prijemu; • Zakon o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Brčko distrikta $s$-$s$ čl. 39–52 $s$-$s$ izvršenje mjera bezbjednosti: 39–45 $s$-$s$ obavezno psihijatrijsko liječenje i nadzor u zdravstvenoj ustanovi; čl. 46–49 $s$-$s$ obavezno psihijatrijsko liječenje na slobodi; čl. 50 $s$-$s$ 52 liječenje alkoholičara i narkomana; • Zakon BiH o izvršenju krivičnih sankcija pritvora i drugih mjera $s$-$s$ čl. 60 $s$-$s$ 66 $s$-$s$ zdravstvena zaštita; čl. 92 $s$-$s$ prava pritvorenih i zatvorenih upućenih u samicu; čl. 127 $s$-$s$ smještaj u zdravstvenu ustanovu zbog psihičkih smetnji.

Pitanje upotrebe sredstava prinude tretira se u sljedećim zakonima: • Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u FBiH $s$-$s$ čl. 52; čl.183 posebno je bitan sa aspekta zaštite života zatvorenika; • Zakon o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Republike Srpske $s$-$s$ čl. 181 $s$-$s$ 182; vatreno oružje čl. 183 $s$-$s$ posebno tačka 3 sa aspekta zaštite života; • Zakon BiH o izvršenju krivičnih sankcija pritvora i drugih mjera $s$-$s$ čl. 33 $s$-$s$ upotreba vatrenog oružja; čl. 67 $s$-$s$ upotreba sredstava za ograničavanje kretanja. Kako se kazna zatvora prema Zakonu o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Brčko distrikta izvršava u entitetskim ustanovama, za ove zatvorenike vrijede vladajuće norme tih ustanova u pogledu tremana zatvorenika. Svi drugi uvjeti u Kazneno popravnom zavodu (KPZ)(smještaj, ishrana, odjeća i sl.) moraju biti, između ostalog, i u funkciji zaštite zdravlja i života osuđenih. U Izvještaju Ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država o stanju ljudskih prava u BiH za 2013.2) godinu se navodi da su uvjeti u zatvorima i pritvorskim jedinicama teški i ponekad opasni po život, a sanitarni uvjeti i medicinska zaštita u zatvorima potpuno neadekvatni. Naročito se ističe problem prenatrpanosti zatvora u BiH.3) Evropski komitet za sprečavanje mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja4) je također zaključio da mnoge osobe sa kojima je delegacija razgovarala su izjavile da im nije bilo dozvoljeno da imaju pristup ljekaru dok su držani u policijskoj stanici. Pristup ljekaru (tj. korištenje službe za hitnu pomoć) je generalno obezbijeđeno samo kada to naredi tužilac ili sudija ili kada zatvorska ustanova odbije da prihvati određenu osobu dovedenu iz policije, jer su na njoj vidljive povrede.

Obaveza države da štiti život od rizika po zdravlje i drugih rizika po život

Zakon o zaštiti okoliša Federacije BiH (Službene novine FBiH, br. 33. od 19. jula 2003. godine) u članu 1: „u cilju zaštite ljudskog zdravlja i poboljšanja uvjeta okoliša za kvalitet života” uređuje „očuvanje, zaštitu, obnovu i poboljšanje ekološkog kvaliteta i kapaciteta okoliša, kao i kvalitet života, zatim mjere i uvjete upravljanja očuvanja i racionalnog korištenja prirodnih resursa, pravne mjere i institucije očuvanja, zaštite i poboljšanja zaštite okoliša, finansiranje i aktivnosti vezane za okoliš i dobrovoljne mjere, poslove i zadatke organa uprave na različitim nivoima vlasti“. Članom 10 regulira se učešće javnosti i pristup informacijama koje se odnose na okoliš, a kojim raspolažu organi uprave, uključujući informacije o opasnim materijama i aktivnostima u njihovim zajednicama, kao i mogućnost učešća u procesu donošenja odluka”. Zakon o zaštiti životne sredine Republike Srpske (Službeni glasnik RS, br. 53 od 24. augusta 2002. godine), u članu 1, uređuje očuvanje, zaštitu, obnovu i poboljšanje ekološkog kvaliteta životne sredine, kao i kvalitet života, pri čemu promoviše zaštitu ljudskog zdravlja i poboljšanje uvjeta životne sredine za kvalitet života, dok se u članu 10 regulira učešće javnosti i pristup informacijama. Krivično zakonodavstvo posebno tretira teška krivična djela protiv zdravlja ljudi i to u članu 240 Krivičnog zakona Federacije BiH, članu 234 Krivičnog zakona Brčko distrikta, te krivična djela protiv životne sredine u članovima 415 $s$-$s$ 437 Krivičnog zakona Republike Srpske.

Pobačaj

„Problematika pobačaja, odnosno prekida trudnoće, predstavlja pitanje koje je oduvijek zauzimalo značajno mjesto u svim filozofskim, sociološkim, etičkim i pravnim raspravama i o kojem se ni do današnjeg vremena nisu usaglasili stavovi i mišljenja. … Tako u savremenim državama imamo različitu zakonsku regulativu prekida trudnoće koja se kreće od apsolutne zabrane prekida trudnoće uz mogućnost njegovog vršenja samo radi zaštite života trudnice, preko njegove legalizacije u tačno određenim slučajevima sve do široko postavljene mogućnosti za vršenje pobačaja na zahtjev trudne žene i na kraju do, potpune legalizacije prekida trudnoće. Naše zakonodavstvo, kao i većina evropskih zakonodavstava , spada u red onih država koje načelno dopuštaju vršenje pobačaja ali ga istovremeno i ograničavaju određenim uvjetima. Time su savremena pozitivna evropska zakonodavstva iznašla kompromisno rješenje između prava žene da slobodno odlučuje o svom potomstvu i krivičnopravne zaštite budućeg života“.5) Protivpravni prekid trudnoće (abortus) reguliran je članom 171 Krivičnog zakona Federacije BiH (KZ FBiH) i članom 154 Krivičnog zakona Republike Srpske (KZ RS), te u članu 168 Krivičnog zakona Brčko distrikta (KZ BD). Krivični zakon Brčko distrikta u članu 226 regulira i nepružanje medicinske pomoći. Članovi 171 Krivičnog zakona FBiH i 154 Krivičnog zakona RS koncipirani su na sličan način. Član 154 Krivičnog zakona RS, u stavu 2, definira „ko trudnoj ženi bez njenog pristanka, a ako je mlađa od šesnaest godina i bez saglasnosti njenog roditelja, usvojioca ili staraoca, izvrši ili započne da vrši prekid trudnoće” predstavlja protupravan prekid trudnoće. Međutim, član 171, tačka 2, Krivičnog zakona FBiH ne navodi izričito godine starosti za protupravni prekid trudnoće: razlika postoji u tom smislu što u odredbi stava 2, člana 171 Krivičnog zakona FBiH nije izričito navedeno da protivpravni prekid trudnoće bez saglasnosti trudne žene postoji i u slučaju kada je pasivni subjekat lice mlađe od 16 godina, a ne postoji pismena saglasnost njenog roditelja, usvojioca ili staraoca. … S obzirom da zakonodavac u FBiH nije ništa rekao u zakonskoj formulaciji ovog djela, smatra se da postoji protivpravni prekid trudnoće bez pristanka pasivnog subjekta, ukoliko je pristanak dalo maloljetno lice do 14 godina, bez saglasnosti roditelja, usvojioca ili staraoca. Imajući u vidu da ne postoje druge razlike između ove inkriminacije i inkriminacije iz čl. 154 Krivičnog zakona RS objašnjenja data uz taj član mogu se u potpunosti primjeniti i uz ovu inkriminaciju“.6) Sa stanovišta ljudskih prava postavlja se, svakako, pitanje da li se u odnosu na pravo na život kod abortusa ili pobačaja štiti život i tjelesni integritet žene trudnice ili život i tjelesni integritet ljudskog ploda. Rješenje ove dileme vidi se u tome da se „kao objekat zaštite odredi sam budući život, odnosno život u nastajanju, što implicira cijeli proces, životnu simbiozu koja se manifestuje kroz duževremeno jedinstvo čovjekovog zametka (ploda) i tjelesnog integriteta i zdravlja žene – majke”.7) Uslovi za prekid trudnoće je utvrđeni su Zakonom o uvjetima i postupku za prekid trudnoće (“Službeni list SRBiH”, broj 29/77) i na nivou RS Zakon o uslovima i postupku za prekid trudnoće („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 34/08) Zakon o uslovima i postupku za prekid trudnoće („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 34/08). Zakoni se baziraju na garanciji slobode odlučivanja o rađanju, te se ženi i muškarcu obezbjeđuju svi vidovi stručnih savjeta i pouka koje mogu doprinijeti da to pravo koriste bez štetnih posljedica za zdravlje i reproduktivnu sposobnost. Stoga se na teritoriji Federaciji Bosne i Hercegovine primjenjuje Zakon o uvjetima i postupku za prekid trudnoće iz 1977. godine, preuzet iz prijeratnog perioda, dok se, na gotovo identičan način zakon, u Republici Srpskoj reguliše postupak, obaveze zdravstvenih ustanova i prava žene da donosi odluke. Ovim zakonima utvrđeno je da prekid trudnoće predstavlja medicinsku intervenciju kojom se namjerno ili vještački prekida trudnoća i da se prekid trudnoće vrši po zahtjevu trudne žene i da maloljetna trudnica starija od šesnaest godina, koja ima poslovnu sposobnost, može i sama da podnese zahtjev za prekid trudnoće. Ovim Zakonom je također utvršeno da se prekid trudnoće omže izvršiti i nakon navršene desete gestacijske nedjelje trudnoće do navršene dvadesete gestacijske nedjelje trudnoće te da odluku o uslovima za prekid trudnoće utvrđuje prvostepena i drugostepena komisija za prekid trudnoće odgovarajuće zdravstvene ustanove a poslije dvadesete gestacijske nedjelje trudnoće – etički odbor zdravstvene ustanove. Uslovi za prekid trudnoće u tim okolnostima se mogu odobriti pod sljedećim uslovima: Prekid trudnoće može se izvršiti do navršene desete gestacijske nedjelje trudnoće. Izuzetno, prekid trudnoće može se izvršiti i poslije navršene desete gestacijske nedjelje trudnoće:

a) kada se na osnovu medicinskih indikacija utvrdi da se na drugi način ne može spasti život ili otkloniti teško narušavanje zdravlja žene, v) kada je do začeća došlo izvršenjem krivičnog djela i g) kada se utvrdi postojanje psihosocijalnih indikacija za prekid trudnoće. Ne postoje pouzdani i tačni podaci o broju izvršenih abortusa u Bosni i Hercegovini. Godine 2010. Populacijski fond Ujedinjenih naroda (UNFPA) je procjenio da svaka treća žena izvrši abortus. Da bi dvije godine, prema Johnstons arhivi broj abortusa bio manji od 5% živorođene djece. Zakon o evidencijama u oblasti zdravstva Federacije Bosne i Hercegovine (Službene novine Federacije BiH, broj 37/12) bi trebao omogućiti precizne podatke o broju prekinutih trudnoća.

Zabrana mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja

Član 7 PGP: Niko ne može biti podvrgnut mučenju ili svirepim, nehumanim ili unižavajućim kaznama ili postupcima. Posebno je zabranjeno da se neko lice podvrgne medicinskom ili naučnom eksperimentu bez njegovog slobodnog pristanka. (Sl. list SFRJ, br. 7/71)

Član 3 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama: Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. (Sl. glasnik BiH, br. 6/99)

Uvod

Pored Evropske konvencije, zabrana torture ustanovljena je i brojnim međunarodnim sporazumima, koji su, također, obvezujući za BiH, poput: Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka Ujedinjenih nacija, Ženevske konvencije iz 1949. godine, Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima Ujedinjenih nacija iz 1966. godine (u daljem tekstu: MPGPP), Konvencije protiv torture i drugog nehumanog ili ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja Ujedinjenih nacija iz 1984. godine (u daljem tekstu: UN Konvencija protiv torture), Evropske konvencije o sprečavanju torture i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja (u daljem tekstu: Evropska konvencija protiv torture). Osim toga, zabrana torture, prema praksi međunarodnih sudova, smatra se za ius cogens.8) Kako bi određeni vid ponašanja, odnosno zlostavljanja, spadao u domen člana 3 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (EKLJP), potrebno je da dostigne određeni minimalni nivo okrutnosti (de minimis pravilo). Pri tome je procjena tog minimalnog stepena okrutnosti relativna i procjenjuje se u svakom konkretnom slučaju.9) Ne postoji jedinstvena definicija torture, međutim na osnovu tekstova različitih konvencija, kao i sudske prakse moguće je izdvojiti tri osnovna elementa putem kojih se može definisati – nanošenje velikog fizičkog ili psihičkog bola ili patnje, zatim taj bol ili patnja su prouzrokovani namjerno i svjesno, te bol ili patnja su naneseni s posebnim ciljem (kao npr., dobivanje informacija, kažnjavanje, zastrašivanje). Stav Evropskog suda jeste da se razlika između torture i drugih oblika zlostavljanja temelji na intezitetu patnje koja se nanosi. Dakle, postupanje koje nema dovoljan stepen inteziteta patnje koja se nanosi, ili poseban cilj zbog kojeg se nanosi bol, da bi se kvalifikovalo kao tortura, predstavlja nehumano ili ponižavajuće postupanje. Član 3 EKLJP iskazan je u apsolutnim terminima, i u tom pogledu nema nikakvog prostora za njegova ograničenja (ne može se ograničiti ili derogirati pod izuzetnim okolnostima predviđenim članom 15). Isti stav zauzet je i u drugim međunarodnim dokumentima, kao i prema UN Konvenciji protiv torture, prema kojoj ne postoje nikakve izuzetne okolnosti koje bi opravdale torturu, bilo da se radi o ratnom stanju, o opasnosti od rata ili bilo kojem drugom obliku vanrednog stanja. Također, kao opravdanje za torturu ne može se navoditi naredba neke pretpostavljene ličnosti ili organa vlasti.

Zabrana zlostavljanja u krivičnom zakonodavstvu

Države potpisnice UN Konvencije protiv torture obavezale su se da će sve akte torture, kao i pokušaj i bilo koji oblik suizvršenja u činjenju torture, smatrati krivičnim djelima i da će za ista odrediti odgovarajuće kazne. Nadalje, svaka država članica UN Konvencije protiv torture, pa dakle i BiH10), mora u svom pravnom sistemu žrtvama torture garantovati pravo naknade, te pravednog i odgovarajućeg obeštećenja. U slučaju smrti žrtve akta torture, pravo na obeštećenje imaju njeni nasljednici. U cilju provođenja ove konvencije obrazovan je Komitet protiv torture Ujedinjenih nacija, čiju nadležnost je, po pitanjima prijema i razmatranja međudržavnih i pojedinačnih predstavki, priznala i Bosna i Hercegovina. Krivični zakoni BiH uključuju više krivičnih sadržavaju zabranjena postupanja iz člana 3 EKLJP. Tako je u članu 190 Krivičnog zakona BiH propisano mučenje i drugi oblici surovog, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja kao posebno krivično djelo. Slijedom člana 1 UN Konvencije protiv torture, počinilac ovog djela može biti službeno lice, ili neko drugo lice koje deluje na osnovu službenog ovlaštenja, izričitog naloga ili pristanka službene osobe. Dalje su Krivičnim zakonom BiH inkriminisani i oni akti zlostavljanja učinjeni od strane privatnih subjekata, npr.: genocid (član 171), zločini protiv čovječnosti (član 172)11), ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika (član 174), ratni zločin protiv ratnih zarobljenika (član 175), trgovina ljudima (član 186) itd. I u krivičnim zakonima entiteta i Brčko distrikta, također, su navedena mnoga djela koja se odnose na zabranu zlostavljanja iz člana 3 EKLJP, odnosno ona koja za objekat imaju zaštitu integriteta osobe i njenog ljudskog dostojanstva: zlostavljanje pri obavljanju službe (član 182 Krivičnog zakona FBiH (KZ FBiH), član 168 Krivičnog zakona RS (KZ RS)12), član 179 Krivičnog zakona Brčko distrikta (KZ BD), iznuđivanje iskaza (član 181 KZ FBiH, član 358 KZ RS, član 178 KZ Brčko distrikta) izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti (član 163 KZ FBiH, član 390 KZ RS, član 160 KZ Brčko distrikta), teška tjelesna povreda (član 172 KZ FBiH, član 156 KZ RS, član 169 KZ Brčko distrikta), laka tjelesna povreda (član 173 KZ FBiH, član 155 KZ RS13), član 170 KZ Brčko distrikta), nasilničko ponašanje (član 162 KZ FBiH, član 385 KZ RS, član 356 KZ Brčko distrikta) itd. Najveći problem u ovom segmentu predstavlja djelimična međusobna neusaglašenost pozitivnog krivičnog zakonodavstva koje se primjenjuje unutar BiH, a koja, u krajnjoj liniji, vodi nejednakoj zaštiti građana u ostvarivanju njihovih ljudskih prava. Kao primjer navedenih neusaglašenosti moglo bi se navesti krivično djelo zlostavljanje pri obavljanju službe koje je kao takvo propisano u krivičnim zakonima FBiH i Brčko distrikta. Komplementarno djelo zlostavljanja u Krivičnom zakonu RS proširuje odgovornost za zlostavljanje, definisanu u navedena dva zakona na bilo koju, a ne samo na službenu osobu i izdvaja kao poseban, kvlifikovani oblik djela ako je ono učinjeno prema maloljetniku. Istovremeno, ni zaprijećene kazne nisu jednake. I tako, dok bi se s jedne strane mogla pohvaliti intencija zakonodavaca Republike Srpske da za zlostavljanje sankcionišu svaku osobu koja bi ga počinila, te da posebno i teže sankcioniše osobe koje takvo djelo učine prema maloljetniku, s druge strane ne može se ne primijetiti, čini se, neadekvatna visina kazne propisane za to djelo – za zlostavljanje novčana kazna ili zatvor do jedne godine, a koja za krivično djelo zlostavljanje pri obavljanju službe prema krivičnim zakonima FBiH i Brčko distrikta iznosi od tri mjeseca do pet godina zatvora. Potrebno je napomenuti da je nejednakost zaprijećenih kazni u većoj mjeri prisutna od neusaglašenosti samog teksta komplementarnih odredbi u pozitivnim krivičnim zakonima u BiH, pri čemu razlike variraju. Konačno, ipak se čini da sve zaprijećene kazne imaju jednu zajedničku karakteristiku – ni jedna od njih ne doima se adekvatnom imajući u vidu ozbiljnost akata mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja koji se i najstrožije osuđuju na svim međunarodnim instancama. Također, bila bi poželjna i izmjena krivičnih zakona entiteta i Brčko distrikta u pravcu uvođenja mučenja i drugih oblika surovog, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja kao posebnog krivičnog djela i u ovim zakonima.

Član 3 EKLJP u kontekstu krivičnog postupka i lišavanja slobode

Ponašanje žrtve se ni u kakvom kontekstu ne može uzeti kao opravdanje za pribjegavanje zlostavljanju. Ova zabrana prema EKLJP je, kako je već prethodno naglašeno, apsolutna u bilo kakvim, pa i najtežim okolnostima. Ona se treba primjenjivati jednako kod postupanja sa osobama lišenim slobode zbog bilo kojeg razloga, posebno uključujući osobe lišene slobode zbog zdravstvenih razloga i maloljetnike. Tako se lice ne može izlagati zlostavljanju tokom ispitivanja i informativnog razgovora, niti se na ovakav način pribavljeni dokazi mogu koristiti. Zatim, državama nije dozvoljeno sankcionisanje koje za osnovu ima efekat zastrašivanja, kao ni ono gdje su samo kažnjavanje, metode ili uvjeti pritvora/zatvora u suprotnosti sa članom 3 EKLJP. Domaći zakoni o krivičnom postupku, relevantni zakoni o izvršenju krivičnih sankcija i dugih mjera, te zakoni koji reguliraju ovlaštenja i rad policijskih službenika, sadržavaju odredbe kojima se štiti ljudski integritet i dostojanstvo ličnosti. Krivično zakonodavstvo izmijenjeno je 2003. godine i u nekoliko navrata dopunjavano i mijenjano amandmanima, a sve u svrhu što boljeg i potpunijeg usklađivanja sa međunarodnim standardima i principima. Inkvizitorski postupak transformiran je u mješoviti akuzatorsko $s$-$s$ inkvizitorski i shodno tome istražne funkcije prenijete su na tužioca. Unijete su i značajne izmjene koje se tiču lišavanja slobode, privođenja i zadržavanja osoba u policijskom pritvoru, određivanja i dužine trajanja pritvora itd., s ciljem unapređenja garancija prema licima lišenim slobode. Time je čitav sistem u većoj mjeri približen međunarodnoj praksi. Zabranjeno je iznuđivanje priznanja ili neke druge izjave od osumnjičenog/optuženog, ili bilo koje duge osobe koja učestvuje u postupku. Nadalje, princip zakonitosti dokaza predviđa da sud svoju odluku ne može zasnivati na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda zajamčenih ustavom i međunarodnim dokumantima koji su obavezni u BiH.14) Tako je zabranjena i primjena medicinske intervencije ili davanje sredstava kojima bi se uticalo na volju osumnjičenog, optuženog ili svjedoka pri davanju iskaza. Tjelesni pregled osumnjičenog, optuženog i drugih lica dozvoljen je i bez pristanka osobe koja se pregleda ukoliko je to potrebno za utvrđivanje činjenica važnih za krivični postupak i ukoliko on ne bi izazvao štetu po zdravlje osobe koja se pregleda (član 109 ZKP BiH, član 173 ZKP FBiH, član 123 ZKP RS, član 109 ZKP BD). Ovakvo rješenje nije zabrinjavajuće sa aspekta člana 3 EKLJP s obzirom da takav pregled sam po sebi ne dostiže najniži nivo zabranjenog zlostavljanja, ako postoji sudska kotrola kod preduzimanja ovih radnji (pregled osobe bez njenog pristanka naređuje sud, a samo u izuzetnim slučajevima, kad postoji opasnost od odlaganja, tužilac). Na dokazima pribavljenim na suprotan način ne može se zasnivati sudska odluka. Zakoni o krivičnom postupku u BiH sadrže posebne odredbe koje se tiču izvršenja pritvora i postupanja sa osobama u pritvoru.15) Pritvor se izvršava tako da se ne vrijeđa osoba i dostojanstvo pritvorenika. Njegova prava i slobode mogu biti ograničena samo u mjeri da se ostvari svrha radi koje je pritvor određen. Pritvorenik ima pravo na posjete osoba po svom izboru, a pritvorenici koji su strani državljani i na posjete diplomatskih i konzularnih predstavnika svoje zemlje ili predstavnika države koja štiti njihove interese. Izuzetno, ova prava pritvorenika mogu biti ograničena ili uskraćena i to pismenom odlukom suda, ukoliko bi određena posjeta imala štetno dejstvo na tok krivičnog postupka. Zagarantovane su slobodne i neometane veze pritvorenika sa braniteljem, kao i pravo pritvorenika na povjerljivu prepisku sa drugim licima, osim kada sud to pismenom odlukom zabrani. Ova zabrana ne može se odnositi na slanje molbi, pritužbi i žalbi. Odredbe zakona o krivičnom postupku, također, sadrže i osnovna pravila vezana za uvjete smještaja pritvorenih osoba – smještaj treba biti u adekvatnim prostorijama, moraju biti razdvojeni od osuđenika, ne smiju biti smješteni u istu prostoriju sa osobama različitog spola, niti sa licima koja bi mogla djelovati štetno na samog pritvorenika ili na tok postupka. Sudija može u svako doba obilaziti pritvorenike, razgovarati sa njima i od njih primati pritužbe. Potrebno je napomenuti da ovakav nadzor ne predstavlja redovni nadzor uvjeta pritvora i postupanja sa pritvorenicima koji su nužni prema međunarodnim standardima. Ovakav redovni nadzor reguliran je relevantnim zakonima o izvršenju krivičnih sankcija i mjera pritvora, a obavljaju ga službena lica s posebnim ovlaštenjima $s$-$s$ inspektori odgovarajućih ministarstava pravde, koji o izvršenom nadzoru sačinjavaju izvještaj. Zakonska rješenja u zakonima o izvršenju krivičnih sankcija i mjera pritvora, kao i ostali podzakonski akti doneseni za njihovu provedbu (kao npr. pravilnici o kućnom redu i sl.), također, sadrže zabranu bilo kakvog oblika zlostavljanja koje je neopravdano i neproporcionalno potrebama izvršenja sankcije, odnosno mjere pritvora i jamče poštovanje dostojanstva lica prema kojima se sankcija, odnosno mjera pritvora, izvršava. Međutim, u kontekstu člana 3 EKLJP stanje je zabrinjavajuće u sistemu izvršavanja krivičnih sankcija i drugih mjera lišavanja slobode u BiH. Naime, u Bosni i Hercegovini egzistiraju četiri nekoherentna sistema za izvršavanje krivičnih sankcija,16) sa različitim zakonskim rješenjima. Pri tome ni jedan od njih ne funkcioniše kao cjelina, koja bi sveukupno zadovoljila međunarodno priznate stadarde u oblasti zaštite ljudskih prava osoba lišenih slobode. Naime, prije svega, ne postoje posebni kazneno $s$-$s$ popravni zavodi za osobe ženskog spola, kao ni posebne ustanove koje bi bile adekvatne za smještaj pojedinih posebnih rizičnih grupa kao što su maloljetnici, psihički oboljele osobe, ovisnici, invalidi, starije i iznemogle osobe i sl. Izvršenje kazne zatvora i mjere pritvora koje izriče, odnosno određuje Sud BiH, regulisano je Zakonom Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera. Ministarstvo pravde BiH donijelo je i sve relevantne podzakonske akte za sprovođenje ovog Zakona, a u skladu sa standardima evropskih zatvorskih pravila, kao i sa drugim međunarodnim dokumentima koji tretiraju prava pritvorenih/osuđenih lica, te s preporukama Evropskog komiteta za sprečavanje mučenja i nečovečnog ili ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja (CPT) u okviru Vijeća Evrope. Jedino mjera pritvora koju odredi ovaj sud izvršava se u Pritvorskoj jednici Suda Bosne i Hercegovine. Po ocjenama raznih međunarodnih i domaćih eksperata, ova pritvorska jedinica zadovoljava visoke evropske standarde u pogledu tretmana pritvorenika. Međutim, zbog nedovoljnih kapaciteta, određeni broj pritvorenika smješta se u entitetske kazneno $s$-$s$ popravne ustanove. S druge strane, ne postoji posebna kazneno $s$-$s$ popravna ustanova na državnom nivou za izvršenje kazne zatvora, pa se ista izvršava u entitetskim kazneno $s$-$s$ popravnim ustanovama. Posljednjih godina planira se izgradnja zavoda na državnom nivou. Nakon nekoliko godina odgađanja izgradnja državnog zakona je konačno otpočeta u novembru 2014. godine sa rokom od 2 godine. Slična je situacija i u Brčko distriktu koji ima pritvorsku jedinicu za smještaj lica prema kojima pritvor odrede sudovi Brčko distrikta, ali ne i kazneno $s$-$s$ popravnu ustanovu za izvršenje kazne zatvora, te se kazne zatvora i u ovom slučaju jednako izvršavaju u enititetskim kazneno $s$-$s$ popravnim ustanovama. Dodatno, skoro svi raspoloživi kapaciteti u postojećim kazneno $s$-$s$ popravnim ustanovama u BiH su popunjeni, a ustanove su suočene i sa problemima prenatrpanosti, nedovoljnog broja stručnog osoblja, loše opremljenosti, loših materijalnih i higijenskih uvjeta i sl. U smislu navedenog, država BiH morala bi hitno djelovati u cilju poboljšanja nezadovoljavajućih materijalnih i higijenskih uvjeta u pritvorskim/zatvorskim objektima, u svim ustanovama za ove namjene, u cilju dostizanja međunarodnih standarda u ovoj oblasti. Pri tome treba imati na umu naročito zabrinjavajuće stanje u pogledu ustanova za smještaj maloljetnih osoba lišenih slobode, za čiji smještaj uopće i ne postoje adekvatne institucije.

Prisilni smještaj osoba sa duševnim smetnjama

Evropski sud u svojoj praksi utvrdio kriterije koji moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljelog lica smatrao kao pritvor koji nije „proizvoljan“, tj. da bi bio ispunjen zahtjev „zakonitosti” u smislu člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije. Prvo, „duševna poremećenost“ u smislu navedene odredbe mora biti, osim u hitnim slučajevima, pouzdano utvrđena pred nadležnim domaćim organom, na osnovu objektivne medicinske ekspertize. Drugo, „duševna poremećenost” mora biti takve vrste ili stepena da opravdava prisilno zatvaranje takvog lica. Treće, pritvor smije trajati samo onoliko koliko traje medicinski poremećaj, odnosno određena jačina tog poremećaja (vidi Evropski sud, već citirana odluka Winterwerp, stav 39). Zatim, u slučajevima u kojima je pritvor potencijalno neograničen moraju se vršiti povremene revizije pred „sudom“ koji ima ovlaštenja da naredi i otpuštanje, a pritvor mora biti u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj ustanovi koja ima takva ovlaštenja da lica drži u pritvoru (vidi Evropski sud, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981. godine). Zakonom o zaštiti lica sa duševnim smetnjama («Službene novine FBiH» br. 37/01, 40/02 i 52/11) i Zakonom o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima (“Službeni Glasnik Republike Srpske, broj 46/04) utvrđeni su način organizovanja i provođenja zaštite, te pretpostavke za primjenu mjera i postupanje prema osobama sa duševnim smetnjama. O svakom prisilnom smještaju punoljetnih osoba sa duševnim smetnjama bez njihova pristanka, odnosno djece i maloljetnih osoba sa duševnim smetnjama i osoba lišenih poslovne sposobnosti bez pristanka njihovih zakonskih zastupnika odlučuje sud u vanparničnom postupku. Ako sud odluči da se primljeno lice zadrži u zdravstvenoj ustanovi, odredit će i vrijeme zadržavanja koje ne može biti duže od šest mjeseci. Sud može odrediti produženje u intervalima koji nisu duži od šest mjeseci. Na ovaj način utvrđeni su uslovi za prisilni smještaj u skladu sa utvrđenim kriterijima od strane ESLJP što je inter alia potvrđeno i od samog Evropskog suda u predmetu Andrija Marjanović protiv BiH, aplikacija br. 53155/12 gdje je ESLJP utvrdio:

„Općinski sud u Zenici utvrdio neophodnost pritvora aplikanta smatrajući da je zbog duševnog poremećaja opravdano aplikanta i dalje zadržati na forenzičko $s$-$s$ psihijatrijskom odjelu. Nakon toga, Općinski sud u Zenici je vršio redovnu kontrolu i produžavao pritvor aplikanta.17)

Stanje je, međutim, alarmantno, i pored toga što je ovo pitanje riješeno u legislativi oba entiteta, a zbog nepostojanja adekvatnih ustanova, odnosno uvjeta za smještaj ovih lica. Pored toga nekoliko predmeta koji su odlučeni pred Ustavnim sudom BIH ukazuju na propuštanje postupanja u skladu sa navedenim zakonima odnosno u skladu sa kriterijima utvrđenim od strane ESLJP. U predmetu broj AP 3508/11, rješavajući apelaciju Nerkese Zijadić, Ustavni sud BIH je utvrđena je povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. “Ustavni sud primjećuje da, prema stanju spisa, nije bilo sudske odluke prilikom prinudne hospitalizacije apelantice u Psihijatrijsku bolnicu. Ustavni sud dalje zapaža da je apelantica smještena u Zavod – ustanovu socijalne zaštite u skladu s Federalnim zakonom o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnim zakonom o socijalnoj zaštiti kojima se, između ostalog, uređuju socijalna zaštita građana i njihovih porodica, uvjeti i postupak sticanja prava iz socijalne zaštite, a nikako ne propisuje postupak prisilnog smještaja lica s duševnim poremećajima u zdravstvene ustanove.”

Non $s$-$s$ refoulment i zaštita stranaca od zlostavljanja

Apsolutna zabrana zlostavljanja iz člana 3 EKLJP ima i eksteritorijalni karakter, odnosno država potpisnica ne oslobađa se odgovornosti za zaštitu osobe od zlostavljanja čak i ako je isto učinjeno od strane pojedinaca za koje ona nije odgovorna. Drugim riječima, država ne smije lice vratiti u drugu državu ukoliko bi ono tamo moglo biti izloženo zlostavljanju (pravo non $s$-$s$ refoulement). 18) Ova zabrana proizlazi i iz MPGPP,19) a eksplicitno je predviđena članom 3 UN Konvencije protiv torture.20) Sličnu odredbu sadrži i član 33 Konvencije o statusu izbeglica Ujedinjenih nacija. Država je obavezna da prilikom zaključivanja međunarodnih multilateralnih i bilateralnih ugovora koji se tiču predaje osumnjičenih, optuženih i osuđenih lica vodi računa o navedenom pravilu. Ako ne postoji međunarodni ugovor, ili ako njime nisu regulisana određena pitanja, postupak ekstradicije se sprovodi po odredbama ZKP BiH (čl 414), s obzirom da se ova pitanja nalaze u isključivoj nadležnosti države. ZKP BiH, u ovom smislu, kao jedan od uvjeta za izručenje, predviđa: da se izručenje stranca ne traži radi: krivičnog gonjenja ili kažnjavanja zbog njegove rase, pola, nacionalnog i etničkog porijekla, religijskog uvjerenja i političkih stavova kao i da se izručenje ne traži za krivično djelo s propisanom smrtnom kaznom prema zakonu države koja traži izručenje, osim ako država koja traži izručenje da jamstvo da se neće izreći ili izvršiti smrtna kazna. Međutim, ZKP BiH u svojim odredbama ne sadrži zabranu izručenja stranca državi ukoliko postoje ozbiljni razlozi da se veruje da će u državi koja traži izručenje stranac biti izložen mučenju ili drugom nehumanom postupanju. Deportacija, kao posebna mjera protjerivanja stranca iz zemlje, propisana je Zakonom o boravku i kretanju stranaca i azilu.21) Prema njemu, strancu se nalaže izlazak iz BiH i zabranjuje ulazak i boravak u BiH u određenom vremenskom periodu koji ne može biti kraći od jedne, niti duži od deset godina. Za donošenje rješenja o protjerivanju nadležno je Ministarstva sigurnosti BiH, a donosi ga po službenoj dužnosti na prijedlog suda, druge organizacione jedinice Ministarstva sigurnosti BiH ili ministarstava unutrašnjih poslova entiteta i Policije Brčko distrikta. Članak 105. toga zakona propisuje da je izbjeglica stranac koji se zbog osnovanog straha od progona zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili zbog političkog mišljenja nalazi izvan zemlje svog državljanstva a ne može se, ili se zbog takvog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje, kao i osoba bez državljanstva koje se nalazi izvan zemlje svog prethodnog uobičajenog mjesta boravka a ne može se ili se zbog takvog straha ne želi vratiti u tu državu. Ista odredba definira osobu koja ima pravo na supsidijarnu zaštitu kao stranca koji ne ispunjava uvjete za status izbjeglice, ali u vezi s kojim postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi se suočio sa stvarnim rizikom da bude izložen smrtnoj kazni, odnosno pogubljenju, mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju u zemlji porijekla ili u zemlji uobičajenog mjesta boravka, ili postoji ozbiljna individualna prijetnja po život ili osobu civila zbog neselektivnog nasilja u situacijama međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog sukoba, a koji ne može ili zbog straha ne želi da se stavi pod zaštitu te zemlje. Princip zabrane vraćanja („non $s$-$s$ refoulement”) ugrađen je u članak 91. Zakona koji glasi: „Stranac neće, ni na koji način, biti protjeran ili vraćen (“refoulement”) na granicu teritorije gdje bi mu život ili sloboda bili ugroženi zbog njegove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja, bez obzira da li mu je zvanično odobrena međunarodna zaštita. Zabrana vraćanja ili protjerivanja (“non $s$-$s$ refoulement”) odnosi se i na lica za koja postoji osnovana sumnja da bi bila u opasnosti da budu podvrgnuta mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Stranac, također, ne može biti ni protjeran ni vraćen u zemlju u kojoj nije zaštićen od slanja na takvu teritoriju.“

Prema članku 118., stranac čiji je zahtjev za međunarodnu zaštitu odbijen i pored toga će dobiti dozvolu ostanka iz humanitarnih razloga, ukoliko bi njegovo udaljavanje predstavljalo kršenje načela zabrane vraćanja (nonrefoulement). U predmetu koji je izazvao veliki broj polemika Evropski sud za ljudska prava je postupajući u predmetu Boumediane i drugi protiv BiH (pripadnik tzv „Alžirske grupe”) je odlučio da su zahtjevi pomenute šestorke potpuno neosnovani te da moraju biti odbijeni. ESLJP je u svom obrazloženju naveo da: … s obzirom na kasniji razvoj događaja, a posebno garancije date bh. vlastima da aplikanti neće biti podvrgnuti smrtnoj kazni, mučenju, nasilju, niti drugim oblicima nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja $s$[$s$ … $s$]$s$ , Sud zaključuje da se može smatrati kako je Bosna i Hercegovina do danas preduzela sve što je bilo u njenoj moći da zaštiti osnovna ljudska prava aplikanata u skladu sa važećim domaćim odredbama. (par. 67)

Upotreba prinude od strane policije

Pravila postupanja pripadnika policije, koji se najčešće navode kao počinioci zlostavljanja, sadržana su dijelom u zakonima o krivičnom postupku, a detaljno razrađena u relevantnim zakonima o unutrašnjim poslovima i u odgovarajućim pravilnicima. Pored nejednakosti u organizaciji i regulativi, svaki od njih sadrži pravila o policijskoj etici i načinu obavljanja poslova policije koja se zasnivaju na međunarodnim i evropskim stadardima. Prema novom krivičnom zakonodavstvu, najduži period koji neka osoba može provesti u policijskom pritvoru iznosi 48 sati. Lice koje je policija lišila slobode na osnovi sumnje da je počinila krivično djelo mora biti sprovedeno tužiocu u roku od 24 sata, a tužilac mora u naredna 24 sata, ili dostaviti zahtjev sudiji za prethodni postupak za određivanje pritvora, ili izdati nalog za njegovo puštanje na slobodu. Zatim, ukinut je obligatorni pritvor koji je postojao u prethodnom krivičnom zakonodavstvu za pojedine vrste krivičnih djela. Također je određena maksimalna dužina trajanja pritvora u istrazi, u toku suđenja, kao i nakon izricanja prvostepene presude. Policijski službenici u radu moraju poštovati ustav, zakone i druge propise koji se primjenjuju u BiH. Oni su obavezni da u obavljanju svojih dužnosti djeluju na nepristrasan i zakonit način, vođen javnim interesom da služe i pomažu javnosti, promovišući razvoj i očuvanje demokratske prakse u skladu sa zaštitom ljudskih prava i osnovnih sloboda. Primjena policijskih ovlaštenja mora biti prikladna i proporcionalna potrebi radi koje se preduzima, a primjenjuju se sredstvima kojima se može postići zakoniti cilj sa najmanje štetnih posljedica i u najkraćem mogućem vremenu.22) Upotreba sile moguća je samo kada je to prijeko potrebno i isključivo u mjeri potrebnoj radi ostvarenja zakonitog cilja, odnosno kada je to potrebno radi zaštite ljudskih života, odbijanje napada, savladavanje otpora, ili sprečavanje bijega. O svakoj upotrebi sredstava prinude od strane policijskog službenika odmah se sačinjava izveštaj, nakon čega o njenoj zakonitosti i regularnosti upotrebe odlučuje odjel za unutrašnju kontrolu. Policijski službenik je dužan odbiti izvršenje nezakonite naredbe pretpostavljenog. O takvoj naredbi i odbijanju njenog izvršenja, policijski službenik mora izvijestiti pretpostavljenog rukovodioca, odnosno unutrašnju kontrolu, ukoliko naredba bude ponovljena. Komitet Vijeća Evrope za prevenciju mučenja u septembru 2013. godine je objavio Izvještaj o obilasku policijskih stanica i pritvorskih jedinica u RS krajem 2012. godine. Delegacija CPT $s$-$s$ a je izvijestila o znatnom broju vjerodostojnih navoda o teškom fizičkom zlostavljanju koje je vršila policija u RS $s$-$s$ u, koje je obuhvatalo, između ostalog, šamaranje, udarce rukama i nogama, korištenje malih ručnih aparata za proizvodnju električnih šokova, držanje osoba u stresnom položaju sredstvima za vezivanje tokom dugog vremenskog perioda, stavljanje plastičnih vreća na glavu osumnjičenih i udaranje tvrdim predmetima, između ostalog, i bejzbol palicama. Nekoliko osoba je izjavilo da ih je policija podvrgavala lažnom smaknuću pri čemu je držala pištolj uperen u njihove sljepoočnice ili je cijev pištolja stavljala u usta dok je obarač bio povučen. Većina slučajeva zlostavljanja navodno se dešavala u fazama ispitivanja u kojima je policija nastojala da iznudi priznanje.“23)

Član 3 EKLJP u u slučajevima nestalih osoba

Problem nestalih osoba je jedan od najznačajnijih problema s kojim se već skoro dvije decenije suočava BiH. Komisija za ljudska prava Ujedinjenih nacija još davno je identificirala osnovna ljudska prava osobe koja su povrijeđena njenim nasilnim ili prisilnim nestankom, a koja su zagarantovana i priznata Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija i drugim međunarodnim dokumentima u oblasti ljudskih prava. Riječ je o sljedećim pravima: pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, pravo na humane uvjete pritvora i slobodu od mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili kazne, te pravo na život. I pored toga, do izričite regulacije u ovoj oblasti nije došlo sve do 1992. godine kada je donijeta Deklaracija o zaštiti osoba od nasilnog ili prisilnog nestanka Ujedinjenih nacija, koja je inkorporirala sve, do tada, u praksi ustanovljene pricipe i prisilni nestanak okarakterisirala kao kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti, a sam nestanak kao mučenje ili drugo zabranjeno nehumano postupanje, te kršenje ili ozbiljnu prijetnju pravu na život. Nakon toga, prisilni nestanak je definiran i kao jedan od oblika zločina protiv čovječnosti u Statutu Međunarodnog krivičnog suda, a ovaj pozitivan primjer slijedi i najnovije krivično zakonodavstvo BiH. Praksa tijela za zaštitu ljudskih prava ispravno ukazuje da se, pored samih nestalih osoba, žrtvama kršenja ljudskih prava u ovom kontekstu imaju smatrati i članovi njihovih porodica, pri čemu se prvenstveno misli na kršenje njihovog prava na zabranu podvrgavanja nehumanom postupanju i prava na privatni i porodični život. Bez ikakvih saznanja o sudbini svojih najmilijih, porodice nestalih prepuštene su neizvjesnosti godinama nakon završetka sukoba. Ta neizvjesnost onemogućava im da prevaziđu događaje iz prošlosti i nastave sa svojim životima, što im najčešće prouzrokuje i različite probleme psihološke, ekonomske, socijalne i pravne prirode. Takvo stanovište zauzima i Evropski sud za ljudska prava.24) Sud je u više navrata utvrdio da strah i krajnja uznemirenost izazvana neznanjem o sudbini najdražih podpada pod pojam neljudskog i ponižavajućeg postupanja zabranjenog članom 3 EKLJP.25) Najčešće je uočavana povreda člana 3 u ovim predmetima zbog propusta vlasti da na vrijeme i na adekvatan način utvrde sudbinu nestalih osoba ili da daju informacije njihovim porodicama. Nakon mnogih nesuglasica, nesaradnje i godina pokušaja parcijalnog suočavanja s pitanjem hiljada nestalih tokom ratnih sukoba u BiH, jedinstveni Zakon o nestalim licima26) na nivou države donijet je tek krajem 2004. godine. Ovim zakonom predviđeno je formiranje instituta za nestale osobe BiH, kao državne agencije za traganje za nestalim osobama, uspostavljanje fonda za pomoć porodicama nestalih osoba, kao i centralne baze podataka, za čiju su uspostavu, zbog nedostatka volje i nesaradnje vlasti, trebale proći godine. Zbog ovakvog stanja, porodice nestalih osoba podnijele su apelacije Ustavnom sudu BiH, koji je slijedeći praksu i shvatanja Evropskog suda za ljudska prava vezano za zabranu zlostavljanja, koje se tiče porodica nestalih osoba u Odluci27) iz 2005. godine, zaključio da na nivou BiH ne postoji efikasna specijalizirana institucija čiji bi zadatak bio nepristrasno vršenje istraga vezanih za nestanak lica u toku ratnih dešavanja, te zauzeo stanovište da patnja nametnuta apelantima (članovima obitelji nestalih osoba) usljed uskraćivanja informacija o sudbini članova njihovih porodica, nestalih tokom ratnih dejstava, nesumnjivo predstavlja nehumano postupanje za šta je odgovornim našao Vijeće ministara BiH, Vladu FBiH i Vladu RS. Međutim, i danas, četiri godine nakon donošenja ovog zakona, institucije predviđene Zakonom još nisu u potpunosti operativne, niti je u potpunosti sprovedena Odluka Ustavnog suda BiH, kao ni preporuke UN Komiteta protiv torture (nalazi Komiteta su komplementarni Odluci Ustavnog suda BiH), a samim tim nije do kraja riješeno ni pitanje nestalih osoba i njihovih porodica. Danas se prema procjeni Instituta za nestale osobe u BIH još uvijek kao nestale vodi još 7000 osoba što u odnosu na prestanak ratnih dejstava predstavlja oko 30% svih tada prijavljenih nestalih osoba.

Zabrana ropstva i prinudnog rada

Član 8 PGP: 1. Niko se ne može držati u ropstvu; ropstvo i trgovina robljem su zabranjeni u svakom obliku. 2. Niko se ne može držati u potčinjenosti. 3. (a) Niko se ne može primorati na prisilan ili obavezan rad; (b) stav (a) ove tačke ne može se tumačiti kao da zabranjuje, u

                zemljama gdje neki zločinci mogu biti kažnjeni zatvorom sa  
                prislinim radom, izdržavanje kazne prisilnog rada koju je izrekao  
                nadležni sud;
  	(c) ne smatra se kao „prisilan i obavezan rad" u smislu ove tačke:

(i) svaki rad ili služba, koje ne predviđa stav b), a koji se normalno traže od lica zatvorenog na osnovu redovne sudske odluke ili uslovno puštenog na slobodu pošto je bilo predmet takve odluke; (ii) svaka služba vojnog karaktera i, u zemljama gdje se priznaje odbijanje služenja vojske, svaka nacionalna služba koja se na osnovu zakona zahtijeva od onih koji odbiju da služe vojsku; (iii) svaka služba koja se zahtijeva u slučaju više sile ili katastrofe koja ugrožava život ili blagostanje zajednice; (iv) svaki rad ili služba koji čine dio normalnih građanskih obaveza. (Sl. list SFRJ, br. 7/71) Član 4 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama: 1. Niko neće biti držan u ropstvu ili položaju ropske zavisnosti. 2. Niko neće biti primoravan da obavlja prinudni ili obavezni rad. 3. Za potrebe ovog člana izraz „prinudni ili obavezni rad” ne uključuje: (a) bilo koji rad koji se normalno zahtijeva od osobe koja se nalazi u zatvoru u skladu sa odredbama člana 5. ove Konvencije, ili za vrijeme uvjetnog otpusta; (b) bilo koju službu vojne prirode ili, u slučaju odbijanja služenja vojne obaveze u zemljama gdje se to dozvoljava, bilo koju drugu službu umjesto obaveznog služenja vojne obaveze; © bilo koju službu koja se zahtijeva u slučaju izvanredne situacije ili katastrofe koja ugrožava život ili blagostanje zajednice; (d) bilo koji rad ili službu koji su dio uobičajenih građanskih obaveza.

Član 1 Protokola br. 4 uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i osnovnim slobodama: Niko se ne može lišiti slobode samo zato što nije u stanju da ispuni ugovornu obavezu. (Sl. glasnik BiH, br. 6/99)

Opća razmatranja

Bosna i Hercegovina je potpisnica mnogobrojnih međunarodnih dokumenata o zabrani ropstva i prinudnog rada28) kojima se obavezala da će štititi određena prava i raditi na suzbijanju i kažnjavanju svih oblika ropstva, položaja sličnih ropstvu, transporta lica u ropskom položaju, trgovine ljudskim bićima i prisilnog rada. Jedan od bitnijih međunarodnih dokumenata koji je Bosna i Hercegovina potpisala i ratifikovala u posljednjem periodu jeste Konvencija o transnacionalnom organizovanom kriminalu Ujedinjenih nacija i Protokol za sprečavanje, zaustavljanje i kažnjavanje trgovine ljudima, naročito ženama i djecom (tzv. Palermo protokol), kao i Protokol protiv krijumčarenja migranata kopnenim, morskim i vazdušnim putem29). Pored navedenih, BiH je kao članica Međunarodne organizacije rada (MOR) potpisala i ratifikovala sljedeće relevantne konvencije: Konvenciju br. 29 o zabrani prisilnog rada30), Konvenciju br. 97 o migraciji u svrhu zaposlenja31), Konvenciju br. 105 o ukidanju prisilnog rada32) i Konvenciju br. 143 o radnicima migrantima (dodatne odredbe)33).

Trgovina ljudskim bićima i krijumčarenje ljudi

1.1.1.1. Trgovina ljudima. – Palermo protokol u članu 3 definira trgovinu ljudima kao: regrutiranje, transport, transfer, skrivanje/pružanje utočišta ili prihvat osoba, putem prijetnje ili upotrebom sile ili drugih oblika prinude, otmice, prevare, obmanjivanja, zlouporabe vlasti ili stanja ugroženosti, davanja ili primanja novca ili beneficija za dobijanje pristanka osobe koja ima kontrolu nad nekom drugom osobom, u svrhu eksploatacije. Eksploatacija uključuje, i u najmanjoj mjeri, iskorištavanje prostitucije drugih ili druge oblike seksualnog iskorišćavanja, prisilni rad ili usluge, ropstvo ili praksu sličnu ropstvu, pokornost ili uzimanje organa. Po pitanju trgovine ljudima, Krivični zakon BiH34) vodi se definicijom trgovine ljudima postavljenom u Palermo protokolu, prilikom određivanja trgovine ljudima kao krivičnog djela. Za počinioce krivičnog djela trgovine ljudima Krivični zakon BiH propisuje kaznu u rasponu od jedne do deset godina (čl. 186). Zakon je u potpunosti u skladu sa članom 3 Palermo protokola, naročito u pogledu ispunjavanja odredbe da se djelo trgovine ljudima smatra krivičnim djelom bez obzira na to da li je lice koje se smatra žrtvom trgovine ljudima pristalo na izrabljivanje ili ne (čl. 186, st. 4). Na ovaj način se osigurava kažnjavanje počinilaca krivičnog djela trgovine ljudima i istovremena zaštita žrtava iste. Zakonski minimum za djelo trgovine ljudima učinjeno prema maloljetnom licu je postavljen na najmanje pet godina zatvora (čl. 186, st. 2), dok u isto vrijeme Zakon propisuje kaznu između jedne i deset godina zatvora za međunarodno vrbovanje maloljetnog lica radi prostitucije (čl. 187, st. 3). Zasnivanje ropskog odnosa i prevoz osoba u ropskom odnosu regulirano je članom 185 Zakona. Za počinioce ovog krivičnog djela, Zakon propisuje kaznu između jedne i deset godina zatvora, slično kao i za krivično djelo trgovine ljudima (čl. 185, st. 1). Dok istovremeno u stavu 2 istog člana, osim ropskog odnosa zakonodavac navodi krivična djela kupovine ili prodaje (kao i posredovanja pri istom) maloljetnih lica radi usvajanja, transplatacije organa, eksploatacije radom uz propisanu minimalnu kaznu zatvora od pet godina. Tokom 2003. godine radilo se na usklađivanju krivičnih zakona entiteta (RS i FBiH) sa Krivičnim zakonom BiH. Uprkos tome, i dalje postoje odstupanja entitetskih zakona od gore navedene definicije trgovine ljudima.2010. godine Krivični zakon BiH je usklađen sa relevantnim međunarodnim standardima a 2013. godine usvojene su izmjene i dopune Krivičnog zakona Republike Srpske i Krivičnog zakona Brčko Distrikta BiH, dok je usvajanje izmjena i dopuna Krivičnog zakona FBIH u toku. Vijeće ministara BiH je u maju 2008. godine usvojilo novi Državni akcijski plan za narednih pet godina (2008. – 2012. godine) kako bi se poboljšalo krivično gonjenje počinilaca krivičnog djela trgovine ljudima i obezbijedio veći stepen zaštite žrtava trgovine ljudima. U okviru Akcijskog plana navedena su i dva cilja posvećena usklađivanju zakonske regulative sa odredbama važećih konvencija u ovoj oblasti, te istovremeno usklađivanje zakonske regulative u okviru same BiH (državne, entitetske i kantonalne)35)) što predstavlja pozitivan korak ka izjednačavanju zakonskih propisa na svim nivoima u BiH sa međunarodnim standardima. Slijedeći sveobuhvatan pristup u rješavanju problematike trgovine osobama Ministarstvo sigurnosti BiH je u saradnji sa svim nadležnim institucijama izradilo treću po redu Strategiju i Akcioni plan suprotstavljanja trgovini osobama u Bosni i Hercegovini (2013 $s$-$s$ 2015), koju je usvojilo Vijeće ministara Bosne i Hercegovine u martu 2013. godine.

1.1.1.2. Trgovina ljudskim organima. –

Kao što je već prethodno pomenuto, Krivični zakon BiH, u odredbama koje se tiču trgovine ljudima, navodi kao krivično djelo i trgovinu ljudima radi oduzimanja organa ili dijelova tijela (čl. 186, st. 1). U BiH je, također, na snazi i Zakon o uslovima za uzimanje i presađivanje dijelova ljudskog tijela iz SFRJ.

1.1.1.3. Krijumčarenje ljudi. –

Krijumčarenje ljudi predstavlja krivično djelo prema Krivičnom zakonu BiH. Osoba koja iz koristoljublja omogući drugom licu nedozvoljen prelaz državne granice i ulazak u zemlju sankcionisat će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina (čl. 189, st. 1). Stav 2 istog člana propisuje novčanu kaznu ili kaznu zatvora do tri godine za osobu koja drugom licu iz koristoljublja omogući nedozvoljen boravak u zemlji. Stavom 3 ovog člana propisuje se kazna zatvora od jedne do osam godina počiniocima koji, prilikom omogućavanja nezakonitog prelaska lica, ugroze život i sigurnost tih lica, te postupaju sa njima na nečovječan i ponižavajući način. Zakonodavac je na taj način uskladio odredbe Zakona sa standardima postavljenim u Protokolu protiv krijumčarenja migranata kopnenim, morskim i vazdušnim putem (čl. 6, st. 3) i uspostavlja adekvatnu zaštitu prava krijumčarenih lica. Međutim, i pored poštivanja određenih odredbi pomenutog Protokola, zakonodavac je propustio da uskladi odredbe Zakona sa istoimenim Protokolom u smislu člana 5 Protokola kojim se migrantima garantuje da neće biti krivično gonjeni u slučaju da su žrtve krivičnog djela krijumčarenja ljudi. Naime, u Zakonu ne postoji odredba koja daje takvu garanciju migrantima.

Zaštita i obeštećenje žrtava

1.1.1.4. Zaštita žrtava. – Oblast zaštite i podrške svjedocima/žrtvama zločina je uređena zakonima na državnom i entitetskom nivou. Na nivou BiH pravni okvir kojim se uređuje zaštita svjedoka čine: krivični zakoni u BiH, zakoni o krivičnom postupku u BiH, Zakon o programu zaštite svjedoka u BiH, Zakon o zaštiti svjedoka u krivičnom postupku RS i Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka FBIH.

Zakon o krivičnom postupku BiH36), kao i Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka37), sadrže odredbe kojima se obezbjeđuje određeni stepen zaštite svjedoka, uključujući i žrtve trgovine ljudima. Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka propisuje da pri glavnom pretresu svjedoci pod prijetnjom i ugroženi svjedoci mogu biti saslušani u najskorije moguće vrijeme (čl. 7). Zakon o programu zaštite svjedoka u BiH38) obezbjeđuje svjedoku, u ovom slučaju žrtvi trgovine ljudima, osim zaštite tokom krivičnog postupka, također, i nakon okončanja postupka, ukoliko se pokaže da je osoba koja je svjedočila u postupku ugrožena zbog istog (čl. 3, st. 2). Žrtve trgovine ljudima u BiH imaju pravo na naknadu štete pokretanjem parničnog postupka protiv počinitelja štete kako je regulisano zakonima o parničnom postupku FBiH39), RS40) i Brčko distrikta41).

1.1.1.5. Oduzimanje koristi stečene kriminalnim radnjama i obeštećenje žrtava. – Federacija Bosne i Hercegovine je u junu 2014. godine dobila Zakon o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom42) ( „Službene novine Federacije BiH“, broj 71/14 ). Po odredbama ovog Zakona se postupa po prijedlogu tužitelja, a ukoliko isti ne podnese prijedlog za oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, sud će po službenoj dužnosti donijeti odluku o oduzimanju te koristi.43) Sva imovina koja je oduzeta sukladno ovom Zakonu postaje imovinom Federacije BiH, tj. ona se upisuje kao vlasnik istih. Zakonom se uvodi i posebna vrsta istrage – finansijska istraga. „Ako je to potrebno za sveobuhvatno utvrđivanje stvarnog porijekla, vrijednosti i strukture imovinske koristi za koju postoje osnovi sumnje da je pribavljena krivičnim djelom, nadležni tužilac može izdati naredbu za provođenje finansijske istrage.” (član 8., stav 1.). Zakonom se osniva Federalna agencija za upravljanje oduzetom imovinom u svrhu obavljanja poslova i provođenja mjera previđenih Zakonom. Agencijom upravlja i rukovodi direktor, koji ne smije biti član organa političke stranke. Postavlja ga Vlade Federacija Bosne i Hercegovine sukladno Zakonu o državnoj službi FBiH nakon konkursne procedure. Dužnost direktora je da svakih šest mjeseci dostavlja izvještaj Vladi FBiH koji ga dostavlja Parlamentu FBiH. U slučaju da razrješenja direktora. Nadležnosti Agencije su propisane članom 31.:

a) skladišti, čuva, prodaje, vrši najam imovine oduzete na osnovu Zakona. Ako za to postoji opravdana potreba, ovu imovinu Agencija može povjeriti na čuvanje drugoj instituciji o čemu  se zaključuje poseban ugovor; 

b) vrši stručnu procjenu vrijednosti privremeno od uzete i oduzete imovine po odredbama ovog i drugih zakona; c) vodi evidencije o imovini kojom raspolaže i upravlja, sudskim postupcima u kojima se odluč uje o takvoj imovini; d) prikuplja od nadležnih institucija podatke, statističke izvještaje i druge informacije iz pravomoćno okončanih postupaka za oduzimanje imovinske koristi u skladu sa ovim zakonom, sa ciljem obrade i analize tih podataka i informacija, uočavanja trendova u vršenju krivi čnih djela iz kojih se pribavlja imovinska korist; e) prikuplja informacije iz sudskih registara, porezne uprave, registra vrijednosnih papira i drugih javnih registara koji se tiču vlasništva nad imovinom; f) vrši analize i procjene rizika sa ciljem identifikacije faktora i okolnosti koji pogoduju pribavljanju imovinske koristi iz vršenja krivičnih djela; g) objavljuje redovne i godišnje izvještaje o stanju u oblasti oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, te ih dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine; h) obavještava Vladu Federacije Bosne i Hercegovine i Parlament Federacije Bosne i Hercegovine o rezultatima analiza u području provođenja zakona ili drugih propisa o finansijskim istragama i oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom; i) inicira i daje preporuke za unapređenje pravnih propisa u oblasti provođenja finansijskih istraga i oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom; j) sačinjava prijedlog Strategije za oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom u Bosni i Hercegovini i Akcioni plan za njeno izvršenje te ih upućuje Vladi Federacije Bosne i Hercegovine i Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine na usvajanje; k) koordinira i prati provođenje Strategije za oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom u Federaciji Bosne i Hercegovine i Akcionog plana, te daje mišljenja i preporuke za njihovo efikasnije provođenje; l) u saradnji sa drugim nadležnim institucijama učestvuje u obuci državnih i policijskih službenika i nosilaca pravosudnih funkcija u vezi sa finansijskim istragama i oduzimanjem imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.

Prodaja imovine se vrši javnim nadmetanjem.

Prinudni rad

Ustav BiH izričito ne spominje zabranu prinudnog rada. Međutim, BiH je potpisnica međunarodnih dokumenata koji regulišu pitanje prinudnog rada (naročito Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, Konvencija Međunarodne organizacije rada br. 2944) i br. 10545)), te je istim obavezana na zaštitu osoba od prinudnog rada. Istovremeno, entitetski ustavi se pojedinačno bave zaštitom prava i tako član 39 Ustava Republike Srpske izričito zabranjuje prinudni rad, dok Ustav FBiH samo generalno spominje zaštitu međunarodno priznatih ljudskih prava bez spominjanja zabrane prinudnog rada eksplicite. Krivično zakonodavstvo u BiH djelomično regulira pitanje prinudnog rada u smislu izvršavanja krivičnih sankcija. Tako Krivični zakon BiH u članu 108, te Krivični zakon FBiH u članu 112, spominju mogućnost rada osuđenih osoba, ali samo ukoliko ta osoba pristane na rad, što se može implicitno shvatiti kao svojevrsna zabrana prinudnog rada. Istovremeno, Krivični zakon Republike Srpske, također, nigdje ne navodi eksplicitno zabranu prinudnog rada, a u dijelu koji se tiče izvršavanja krivičnih sankcija samo navodi obavezu poštivanja ličnosti počinioca i njegovog ljudskog dostojanstva, prilikom izvršenja krivične sankcije (član 105), što se može shvatiti i kao zabrana prinudnog rada.

Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti i postupanje sa licima lišenim slobode

Član 9 PGP: 1. Svaki pojedinac ima pravo na slobodu i na bezbjednost svoje ličnosti. Niko ne može biti proizvoljno uhapšen ili pritvoren. Niko ne može biti lišen slobode osim iz razloga i shodno postupku koji je predviđen zakonom. 2. Svako uhapšeno lice obavještava se u trenutku hapšenja o razlozima hapšenja kao što se u najkraćem roku obavještava pismenim putem o svakoj optužbi koja je podignuta protiv njega. 3. Svako lice koje je uhapšeno ili pritvoreno zbog krivičnog djela biće u najkraćem roku predato sudiji ili nekoj drugoj vlasti zakonom ovlašćenoj da vrši sudijske funkcije, i mora u razumnom roku da bude suđeno ili oslobođeno. Pritvaranje lica koja čekaju na suđenje nije obavezno, ali puštanje na slobodu može biti uslovljeno garancijama koje obezbjeđuju dolazak lica u pitanju na pretres, kao i svim drugim radnjama postupka a, u datom slučaju radi izvršenja presude. 4. Svako lice koje je lišeno slobode uslijed hapšenja ili pritvora ima pravo da podnese žalbu sudu kako bi ovaj rješavao bez odlaganja o zakonitosti pritvora i naredio njegovo puštanje na slobodu ako pritvor nije zasnovan na zakonu. 5. Svako lice koje je žrtva nezakonitog hapšenja ili pritvora ima pravo na naknadu štete. (Sl. list SFRJ, br. 7/71)

Član 5 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama: 1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: (a) zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda; (b) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode zbog nepovinovanja zakonitom nalogu suda ili u cilju osiguranja izvršenja bilo koje obaveze propisane zakonom; © zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne; (d) lišenja slobode maloljetnika, prema zakonitom nalogu, radi odgajanja pod nadzorom ili zakonitog pritvaranja zbog privođenja nadležnoj vlasti; (e) zakonitog lišenja slobode osoba da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranja mentalno oboljelih osoba, alkoholičara ili narkomana ili skitnica. (f) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode u cilju sprječavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u toku postupak deportacije ili ekstradicije. 2. Svako ko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega. 3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama iz stava 1 © ovog člana odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju. 4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje. 5. Svako ko je bio žrtva hapšenja ili lišavanja slobode protivno odredbama ovog člana ima pravo na obeštećenje. (Sl. glasnik BiH, br. 6/99)

Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti

Ključno načelo na kojem se temelji član 5 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (EKPS) jeste poštivanje vladavine prava. Osnovna premisa da je svaka osoba rođena slobodna, kodificirana je još Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija. Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti dalje je inkorporirano i razrađeno u kasnijim dokumentima o ljudskim pravima, uključujući i za nas najznačajniji Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (MPGPP). Ovaj nepovredivi građanski status ljudskom biću daje određena prava, prije svega zaštitu od samovoljnog pritvaranja. Države se moraju suzdržavati od miješanja u privatnost građana i moraju građanima i drugim osobama koje zakonito borave na njihovoj teritoriji omogućiti slobodno kretanje i izbor mjesta boravka. Važnost prava na slobodu i sigurnost ličnosti jasna je kada se ima u vidu da lišavanje slobode čovjeka direktno utiče i na uživanje brojnih drugih zagarantovanih prava, te osobu dovodi u ugrožen položaj izlažući je opasnosti da bude izložena mučenju ili drugom neljudskom ili ponižavajućem postupanju. Potrebno je naznačiti da je pravo na slobodu i sigurnost ličnosti jedinstveno pravo i u tom kontekstu ovu frazu treba jedinstveno čitati, a tiče se isključivo fizičke slobode. Garancije iz člana 5 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama uvijek će biti relevantne kada je stepen ograničenja kretanja na određenom mjestu ekstreman u smislu da određena osoba ne može da ode s određenog mjesta. I mada je tekstom člana 5 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama garantovana i „sigurnost ličnosti“, kroz praksu se pokazalo da ovaj aspekt ne postoji samostalno, odnosno član 5 se ne može upotrijebiti u smislu zaštite fizičkog integriteta. To dalje znači da se član 5 Konvencije odnosi na samo lišavanje slobode, a ne i na uvjete u kojima se pritvoreno lice nalazi. S obzirom na obaveze preuzete međunarodnim ugovorima, Bosna i Hercegovina je dužna poštivati pravni okvir ustanovljen ratificiranim međunarodnim dokumentima o pravima čovjeka, a prvenstveno Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama koja, kao što je prethodno navedeno, prema Ustavu BiH ima prioritet nad svim ostalim domaćim zakonima. Ovo pravo je u pravnom sistemu BiH izričito zagarantovano i u ustavima. Ono je sadržano i dalje elaborirano zakonima o krivičnom postupku, kao i u drugim relevantnim zakonima. Sredinom 2003. godine, visoki predstavnik u BiH nametnuo je je nove zakone o krivičnom postupku na nivou države i oba entiteta, koji su iste godine i stupili na snagu. U njima su inkorporirani i principijelni stavovi koji su u skladu sa standardima međunarodnog prava, a naročito člana 5 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i člana 9 MPGPP $s$-$s$ a. Proširen je katalog mjera za osiguranje prisustva optuženog/osumnjičenog i uspješno vođenje krivičnog postupka novim dodatnim mjerama, prijašnji obligatorni pritvor za određena krivična djela je ukinut i novelirane su odredbe o zakonskim razlozima za određivanje pritvora koji je sada, dakle, uvijek fakultativan, te postavljeni su okviri za trajanje pritvora nakon podizanja optužnice do donošenja konačne odluke i jasnije je regulirano zadržavanje osoba. Naknadno, amandmanima na Zakon o krivičnom postupku BiH iz 2006., 2007. i 2008. godine, ovaj navedeni spektar mjera je dalje proširen i dopunjen, te je time dalje pojačana zaštita slobode pojedinaca. Problem u ovom smislu u pravnom poretku Bosne i Hercegovine predstavljaju entitetski i zakon Brčko distrikta, koji zaostaju za državnim zakonom, tj. ne usaglašavaju se redovno i/ili dovoljno ažurno sa zakonom na državnom nivou što u krajnjoj liniji vodi nejednakom tretmanu osumnjičenih/optuženih osoba pred zakonom, pa i u smislu zaštite njihovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti. 1.1.1.6. Zabrana samovoljnog hapšenja i lišavanja slobode. – Osnovni smisao člana 5 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama je obezbjeđivanje proceduralnih garancija koje će spriječiti samovoljno i nezakonito lišavanje slobode. Međunarodni standardi koji se odnose na pravično suđenje, pa tako i član 5 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama u svom stavu 1, sadrži snažnu pretpostavku koja ide u prilog slobodi ličnosti. Stoga svako lišavanje slobode mora uvijek biti izuzetak, s objektivnim opravdanjem, može trajati samo onoliko koliko je apsolutno neophodno, i to samo ukoliko se ista svrha ne može postići nekom drugom mjerom. Mjere ograničavanja prava na slobodu utječu višestruko na ljudska prava osobe prema kojoj se određuju $s$-$s$ na njenu privatnost, veze sa porodicom, profesionalnu karijeru, korištenje slobodnog vremena i slično, pa i nakon prestanka njihove primjene, odnosno puštanja na slobodu. S obzirom na njihove dalekosežne posljedice neophodno je, dakle, pažljivo procijeniti sve okolnosti koje idu u prilog, odnosno protiv njihovog određivanja. Svakako, relevantne odluke donesene u ovom smislu moraju biti zakonite, detaljno obrazložene, te donesene u pravičnom i transparentnom postupku. Garancije iz člana 5 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama odnose se kako na lišavanje slobode u krivičnom postupku, tako na sve slučajeve lišavanja slobode (npr. usljed duševne bolesti, skitnje, zavisnosti od alkohola ili narkotika itd.) koji su usmjereni prema osobama u smislu ograničavanja, u manjem ili većem obimu, prava na ličnu slobodu. Shodno članu 5 (1) Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, svako lišavanje slobode mora biti u skladu sa zakonom propisanim postupkom. Ova odredba se tumači na sljedeći način: da bi se ispunio zahtjev zakonitosti lišavanja slobode, on mora mora biti u skladu i sa domaćim zakonom, kao i sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama. Shodno tome, lišavanje slobode za koje ne postoji pravni osnov u domaćem zakonodavstvu u suprotnosti je sa zahtjevima iz člana 5 EKLJP. Stoga, država potpisnica mora precizno definirati slučajeve u kojima je lišavanje slobode moguće. Ali, povreda prava na slobodu i sigurnost ličnosti postojati će i kada je lišavanje slobode zakonito u okviru nacionalnog zakonodavstva, ukoliko je kao pritvorski osnov nije jedan od onih pobrojanih u članu 5(1) Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama. Pri tome treba imati na umu da se zahtjev za zakonitošću odnosi kako na proceduralne, tako i na materijalne aspekte lišavanja slobode, a proteže se na cijeli period trajanja lišavanja slobode. Međutim, kad su ispunjeni i svi gore navedeni uvjeti, lišavanje slobode se i dalje neće smatrati zakonitim, ukoliko je ono posljedica proizvoljnog korištenja ovlasti. I na kraju, zahtjev zakonitosti nalaže da zakon, da bi zadovoljio kriterije sadržane u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, mora, prije svega, sadržavati neophodne kvalitete zakona, tj. mora biti dostupan, predvidljiv i siguran, te sadržavati garancije od proizvoljnosti u postupanju prema osobama na koje se odnosi. Pored neposredne odgovornosti za djelovanje svojih organa, država je dužna da obezbijedi da i privatna lica svojim djelovanjem ne krše prava koja garantuje Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama. Država, dakle, ima i pozitivne obaveze u pogledu prava na slobodu i sigurnost ličnosti pojedinaca. To znači da je država dužna da zabrani, na odgovarajući način istraži i kazni svako protivpravno lišavanje slobode i onda kada izvršioci očigledno nisu agenti države. Mogućnost lišavanja osobe slobode u Bosni i Hercegovini, u prvom redu, propisana je krivičnim zakonodavstvom, zakonima o vanparničnom postupku i zakonima o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Relevantni zakoni su javno objavljeni u službenim glasilima, dakle dostupni su. Sadrže određene garancije zaštite od arbitrarnosti i jasno razrađene odredbe koje omogućavaju svima na koje se odnose da predvide posljedice svojih postupaka. U pogledu ograničenja prava na ličnu slobodu i sigurnost, relevantno zakonodavstvo u BiH inkorporira principe legaliteta, sudskog nadzora, srazmjernosti i supsidijarnosti. Pozitivno zakonodavstvo u Bosni i Hercegovini uspostavlja pravilo da pritvor može odrediti jedino nadležni sud i to prema prijedlogu tužioca (član 134 Zakona o krivičnom postupku BiH (ZKP BiH), član 134 Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta (ZKP BD), član 148 Zakona o krivičnom postupku FBiH (ZKP FBiH), član 191 Zakona o krivičnom postupku RS (ZKP RS)). Eksplicitno je usvojen princip legaliteta pri ograničavanju osumnjičenog/optuženog u njegovoj slobodi i drugim pravima (član 2 ZKP BiH, član 2 ZKP BD, član 2 ZKP FBiH, član 2 ZKP RS). Garantovana su i osnovna prava osobe lišene slobode sa kojima mora odmah biti upoznata, na jeziku koji razumije, a to su: razlozi lišavanja slobode, pouka o pravu na šutnju, pravo da uzme branioca po slobodnom izboru, ili da joj branilac bude dodijeljen, ukoliko zbog svog imovnog stanja ne može snositi troškove odbrane i da njena porodica, konzularni službenik države čiji je državljanin, ili druga osoba koju ona odredi, budu obaviješteni o njenom lišavanju slobode (član 5 ZKP BiH, član 5 ZKP BD, član 5 ZKP FBiH, član 5 ZKP RS). Također je propisano pravo osumnjičenog/optuženog da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu se sudi bez odlaganja, te je naglašeno da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme (član 13 ZKP BiH, član 13 ZKP BD, član 14 ZKP FBiH, član 13 ZKP RS). Pritvor se može odrediti isključivo pod uvjetima propisanim zakonom i pod rezervom opće odredbe da se to može učiniti samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom, naglašavajući da će se u toku cijelog postupka pritvor ukinuti čim prestanu postojati razlozi zbog kojih je određen (član 131 ZKP BiH, član 131 ZKP BD, član 145 ZKP FBiH, član 188 ZKP RS). Rešenje o pritvoru predaje se osobi na koju se odnosi u času pritvaranja. Sat lišavanja slobode i sat predaje rješenja mora se naznačiti u predmetnim spisima. Protiv ovog rešenja osoba može izjaviti žalbu vijeću u roku od 24 sata od prijema rješenja, koje je odluku o žalbi dužno donijeti u roku od 48 sati. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja (član 134 ZKP BiH, član 134 ZKP BD, član 148 ZKP FBiH, član 191 ZKP RS). Krivični procesni zakoni u BiH poznaju lišavanje slobode osumnjičenog od strane policijskih organa, ali jedino kao faktičku mjeru o kojoj se ne donosi nikakvo rješenje. Dakle, u novom zakonodavstvu ne postoje više odredbe o određivanju pritvora od strane nesudskih organa. Takve ovlasti nema ni tužilac, nego samo i jedino nadležni sud. Ovakvo lišavanje dolazi u obzir jedino ukoliko postoje osnovi sumnje da je osoba počinila krivično djelo i ako uz to postoji bilo koji od zakonskih razloga za pritvor. Osoba na ovaj način lišena slobode mora biti poučena o svojim pravima i odmah, a najkasnije u roku 24 sata biti sprovedena tužitelju koji u daljnjem roku od najdulje 24 sata mora odlučiti da li će ovu osobu pustiti na slobodu ili će sudiji za prethodni postupak postaviti prijedlog za određivanje pritvora. Ukoliko tužilac podnese ovakav prijedlog, sudija za prethodni postupak mora odmah, a najkasnije u roku 24 sata, donijeti odluku o određivanju pritvora ili o puštanju osobe na slobodu (član 139 ZKP BiH, član 139 ZKP BD, član 153 ZKP FBiH, član 196 ZKP RS). Kao što je navedeno o određivanju mjere pritvora odlučuje sud, po obrazloženom prijedlogu tužioca. Prijedlog tužioca neophodan je i za svako produženje pritvora. Krivični procesni zakoni propisuju maksimalno trajanje pritvora u istrazi, u toku suđenja, kao i nakon izricanja prvostepene presude. Dužina trajanja pritvora u istrazi zavisi od težine krivičnog djela (član 135 ZKP BiH, član 135 KZ BD, član 149 KZ FBiH, član 192 KZ RS). Pritvor inicijalno određuje sudija za prethodni postupak, po čijem rješenju isti može trajati najduže jedan mjesec. Rješenjem vijeća pritvor se može produžiti za još dva mjeseca. Za određena, lakša djela, ovo je ujedno i maksimalna dužina trajanja pritvora u istrazi (tri mjeseca). Za krivična djela sa propisanom kaznom od deset godina ili težom kaznom i ukoliko postoje naročito važni razlozi, moguće je produžiti pritvor za još tri mjeseca (ukupno šest mjeseci). Izuzetno i u izrazito složenim predmetima za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora, moguće je pritvor produžiti za još tri mjeseca, dva puta uzastopno (ukupno 12 mjeseci). Rok trajanja pritvora počinje da teče od dana pritvaranja, a ako do isteka navedenih rokova optužnica ne bude potvrđena, osumnjičeni se pušta na slobodu. I dužina trajanja pritvora nakon potvrđivanja optužnice, a prije izricanja prvostepene presude, zavisi od težine krivičnog djela (član 137 ZKP BiH, član 137 KZ BD, član 151 KZ FBiH, član 194 KZ RS). Pritvor nakon potvrđivanja optužnice može trajati najduže jednu godinu (u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina), jednu godinu i šest mjeseci (u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina), dvije godine (u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora), ili tri godine (u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora). Kada je u pitanju zadiranje u pravo na ličnu slobodu i sigurnost od strane privatnih osoba, krivični zakoni, u skladu sa zahtjevima Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, inkriminiraju ovakva postupanja, te su u tom smislu propisana i krivična djela protivpravnog lišavanja slobode (član 147 KZ BiH, član 176 KZ BD, član 179 KZ FBiH, član 166 KZ RS ), otmice (član 168 KZ BiH, član 177 KZ BD, član 180 KZ FBiH, član 165 KZ RS) i trgovine ljudima (član 186 KZ BiH).

1.1.1.7. Prepostavka u korist slobode i pritvor. – Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama priznato je da uz prava idu i obaveze. Međunarodni standardi koji se odnose na pravično suđenje sadrže snažnu pretpostavku koja ide u prilog slobodi, a države potpisnice obavezne su primijeniti mjere koje su blaže od mjere pritvora kad god je to moguće i u svakom slučaju se imaju suzdržavati od određivanja mjere pritvora kao krivično $s$-$s$ pravne sankcije. Stoga ograničenja mogu biti dozvoljena samo pod uvjetom da postoji opasnost od zloupotrebe u mjeri u kojoj se time ugrožavaju prava drugih ili se ometaju interesi pravde. Osim toga, države su obavezne u svom pozitivnom zakonodavstvu odrediti uvjete pod kojima je moguće primijeniti ograničenja. Od trenutka kada za određenu osobu postoji razumna sumnja da je počinila krivično djelo, njena prava i slobode mogu biti ograničeni. Prema osumnjičenom/optuženom tada se mogu preduzeti mjere kojima se posredno ili neposredno ograničava njegovo pravo na slobodu, a koje za cilj imaju osiguravanje njegovog prisustva i uspješno vođenje krivičnog postupka (glava X ZKP BiH, glava X ZKP BD, glava X ZKP FBiH, glava XVI ZKP RS). Ove mjere ne moraju uvijek za posljedicu imati oduzimanje slobode. U pogledu ograničavanja prava na ličnu slobodu i sigurnost, krivično procesno zakonodavstvo u BiH inkorporira principe legaliteta, sudskog nadzora, srazmjernosti i supsidijarnosti. Zakoni o krivičnom postupku u BiH poznaju pet vrsta mjera osiguravanja prisustva osumnjičenog/optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka – poziv, dovođenje, mjere zabrane, jamstvo i pritvor. Za svaku od ovih pojedinačnih mjera propisani su uvjeti za primjenu kojih se nadležni organ kod njihovog određivanja mora pridržavati. Prilikom odlučivanja koju će od raspoloživih mjera za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog/optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka primjeniti, nadležni organ mora se pridržavati uvjeta određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći pri tom računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom (član 123 ZKP BiH, član 123 ZKP BD, član 137 ZKP FBiH, član 180 ZKP RS). Detaljno su propisane osnove za određivanje pritvora, određena nadležnost za određivanje pritvora, propisano maksimalno trajanje pritvora, utvrđena dužnost hitnog postupanja organa koji učestvuju u krivičnom postupku u pritvorskim predmetima, predviđena naknada štete u slučaju neosnovanog lišavanja slobode, te uređeno izvršenje pritvora (član 131 $s$-$s$ 147 ZKP BiH, član 131– 147 ZKP BD, član 145–161 ZKP FBiH, član 188–204 ZKP RS).

1.1.1.8. Osnovi za određivanje pritvora. – Odredbe člana 5 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama sugeriraju da je uvjet da ograničenje lične slobode bude dozvoljeno taj da daljnje uživanje te slobode može onemogućiti izvršenje pravde. Prema međunarodnim standardima, pa prema tome i onim utvđenim u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, dozvoljeni razlozi za ograničavanje slobode svrstani su u sljedeće kategorije: opasnost od skrivanja, opasnost od činjenja teškoga krivičnog djela, opasnost od ometanja izvršenja pravde i opasnost od ozbiljne prijetnje javnom redu. Prema Preporuci Komiteta ministara Vijeća Evrope potrebno je da sud, prije nego što se uzme u razmatranje određivanja mjere pritvora, istraži da li postoje i da li su adekvatne blaže mjere, na osnovu poznatih okolnosti u datom predmetu. Pri tome, okolnosti relevantne za ovakvu odluku bile bi: vrsta i težina krivičnog djela koje se optuženom stavlja na teret; kazna koju će sud vjerovatno odmjeriti u slučaju izricanja osuđujuće presude; dob, zdravstveno stanje, karakter, krivični dosje, lične i socijalne okolnosti vezane zaoptuženog, a posebno njegove veze u zajednici; i ponašanje date osobe, posebno u smislu ispunjavanja bilo koje obaveze koja joj je određena u prethodnom krivičnom postupku. Pritvor predstavlja krajnju i najstrožu mjeru koja postoji u kontekstu kontrole nad osumnjičenim/optuženim. Novo krivično zakonodavstvo u BiH napustilo je prethodni koncept obligatornog pritvora za pojedine vrste krivičnih djela, odnosno predviđen je samo fakultativni pritvor. Protiv određene osobe moguće odrediti samo ukoliko je takva mjera neophodna i ako su kumulativno ispunjeni zakonom propisani kriteriji (član 131. ZKP BiH, član 131. ZKP BD, član 145. ZKP FBiH, član 188. ZKP RS) – osnovana sumnja da je određena osoba počinila krivično djelo (pozitivni kriterij), postojanje bar jednog od zakonom propisanih posebnih uslova za pritvor (pozitivni kriterij), kao i da ne postoji druga mjera za ostvarivanje iste svrhe (negativni kriterij). Pozitivni kriteriji za određivanje pritvora propisani su u članu 132. ZKP BiH, članu 132. ZKP BD, članu 146. ZKP FBiH i članu 189. ZKP RS. Osnovana sumnja, kao opći preduvjet određivanja mjere pritvora, prema zakonskom određenju jeste viši stepen sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji upućuju na zaključak da je izvršeno krivično djelo (član 20. ZKP BiH, član 20. ZKP BD, član 21. ZKP FBiH, član 20. ZKP RS). Kao što je prethodno rečeno, da bi se protiv određene osobe odredio pritvor, pored osnovane sumnje kao općeg uslova, zahtijeva se i postojanje barem jednog od propisanih posebnih uslova, a to su: a) Ako se osoba krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva; b) Ako postoji bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, odnosno ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače; c) Ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, u vanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško, s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, te ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. I pored postojanja gore navedenih uslova, sud je prije određivanja mjere pritvora dužan razmotriti mogućnosti izricanja neke druge blaže mjere za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog/optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka. Ovakvo razmatranje vrši sud po službenoj dužnosti kad odlučuje o pritvoru, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora, odnosno po prijedlogu jedne od strana u postupku. Dakle, što se tiče samih zakonskih propisa u BiH, može se reći da su isti usklađeni sa zahtjevima i praksom koji proizilaze iz člana 5 EKPS. Također, odredbe postojećih zakona o krivičnom postupku, u BiH, u ovom pogledu su usklađene, odnosno daju istovjetna zakonska rješenja po pitanju uslova i osnova za određivanje pritvora. Međutim, praksa domaćih sudova ukazuje na određenu nekonzistentnost sa zahtjevima Konvencije.46) Tako se u pogledu postojanja općeg uslova za pritvor $s$-$s$ osnovane sumnje $s$-$s$ dešava da se u rješenjima sudova koje se odnose na određivanje, ili produživanje pritvora prije podizanja optužnice, ne navode konkretne činjenice i dokazi na kojima se takva sumnja temelji. Isto tako, prilikom određivanja, odnosno kontrole pritvora nakon podizanja i potvrđivanja optužnice, nerijetko se dešava da se postojanje osnovane sumnje ne preispituje ozbiljno, nego se kao dokaz njenog postojanja jednostavno navodi činjenica postojanja potvrđene optužnice, a što sve nije u saglasnosti sa zahtjevima člana 5. EKPS i ostavlja prostor za sumnju u arbitrarnost suda. S druge strane, kada su u pitanju posebni osnovi za pritvor, a naročito onaj koji se odnosi na opasnost od narušavanja javnog reda (ranije sigurnosti građana i imovine), u odlukama sudova u BiH često se može uočiti nedostatak objektivnih i konkretizovanih okolnosti na koje se sud poziva pri određivanju pritvora u svakom pojedinačnom slučaju,47) a nerijetko se daju i vrlo štura obrazloženja ovakvih odluka.

Također, primjena blažih mjera, kao alternativa pritvoru, ne razmatra se na adekvatan način, ili ponekad čak nikako, niti se u rješenjima nude razlozi zbog kojih je nužno odrediti odnosno produžiti mjeru pritvora, te se stiče dojam da u praksi nekih sudova u BiH, mjera pritvora predstvlja češće pravilo, nego izuzetak.

1.1.1.9. Pravo na naknadu štete zbog neosnovanog lišavanja slobode. – Pravo osobe, koja je žrtva neosnovanog lišavanja slobode, na naknadu štete predviđeno je u člana 5(5) Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama. Navedeni član i član 3 Protokola 7 ujedno su i jedina mjesta u Konvenciji koja uslovljavaju da domaći zakon mora predvidjeti naknadu štete. Zakoni o krivičnom postupku u BiH izričito propisuju pravo osobe lišene slobode bez osnova na rehabilitaciju, naknadu štete iz budžetskih sredstava, kao i druga prava utvrđena zakonom (član 11 ZKP BiH, član 12 ZKP FBiH, član 11 ZKP RS, član 11 ZKP BD). Pored navedene odredbe kojom se garantuje pravo na naknadu štete osobi neosnovano lišenoj slobode, krivični procesni zakoni, također, uređuju detaljnije i osnove, uvjete i proceduru za ostvarivanje ovog prava (glava XXXII ZKP BiH, glava XXXII ZKP FBiH, glava XXXII ZKP RS, glava XXXI ZKP BD). Pod štetom, u smislu navedenih odredbi, podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta onako kako je definisana imovinskim zakonima. Prije podnošenja tužbe u parničnom postupku, oštećeni se sa svojim zahtjevom mora obratiti nadležnom ministarstvu na državnom ili entitetskom nivou, odnosno Pravosudnoj komisiji u Brčko distriktu u cilju postizanja sporazuma o postojanju, vrsti i visini štete (član 433 ZKP BiH, član 415 KZ BD, član 436 KZ FBiH, član 426 KZ RS). Tek ukoliko zahtjev za naknadu štete ne bude usvojen, ili na osnovu njega nadležni organ ne donese odluku u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, oštećeni može tražiti ostvarivanje svog prava u parničnom postupku pred nadležnim sudom (član 434 ZKP BiH, član 416 KZ BD, član 437 KZ FBiH, član 427 KZ RS). Dakle, moglo bi se zaključiti da odredbe krivičnog procesnog zakonodavstva u BiH zadovoljavaju zahtjeve iz člana 5(5) Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, garantujući pravo na naknadu štete osobama neosnovano lišenim slobode i iznad minimuma postavljenog u ovoj odredbi. Mada detaljno razrađen u krivičnim procesnim zakonima, čini se da djelotvoran mehanizam isplate kompenzacije u slučajevima lišavanja slobode suprotnim garancijama iz člana 5 Evropske konvencije još ne postoji u BiH. Obavezu države BiH da takav mehanizam uspostavi, naglasili su u svojoj praksi i Ustavni sud BiH i Dom za ljudska prava.

Pravo na pravično suđenje

Član 14 PGP: 1. Svi su jednaki pred sudovima i sudovima pravde. Svako lice ima pravo da njegov slučaj bude raspravljan pravično i javno pred nadležnim, nezavisnim i nepristrasnim sudom, ustanovljenim na osnovu zakona koji odlučuje o osnovanosti svake optužbe podignute protiv njega u krivičnim stvarima ili o osporavanju njegovih građanskih prava i obaveza. Može se narediti isključivanje javnosti za vrijeme trajanja cijele rasprave ili jednog dijela u interesu morala, javnog reda ili nacionalne bezbjednosti u demokratskom društvu, ili ako to interes ličnog života stranaka zahtijeva, ili još ako sud smatra apsolutno potrebnim iz razloga posebnih okolnosti slučaja kada bi javnost štetila interesima pravde, ipak, svaka presuda donijeta u krivičnim ili građanskim stvarima biće javna, osim ako interes maloljetnika zahtijeva da se postupa drukčije ili ako se rasaprava odnosi na bračne sporove ili na starateljstvo djece. 2. Za svako lice koje je optuženo za krivično djelo pretpostavlja se da je nevino dok njegova krivica ne bude zakonski ustanovljena. 3. Svako lice koje je optuženo za krivično djelo ima, uz potpunu ravnopravnost, prava bar na slijedeće garancije: a) da bude obaviješteno u najkraćem roku, na jeziku koji razumije i u pojedinostima, o prirodi i razlozima optužbe koja je podignuta protiv njega; b) da raspolaže potrebnim vremenom i olakšicama u vezi sa pripremanjem svoje odbrane i da opšti sa braniocem koga ono bude izabralo; c) da mu bude suđeno bez velikog zakašnjenja; d) da prisustvuje raspravi i da se samo brani ili da ima branioca koga je izabralo; ako nema branioca da bude obaviješteno o svom pravu da ga ima i, svaki put kad to zahtijevaju interesi pravde, da mu se dodijeli branilac po službenoj dužnosti besplatno, ako nema mogućnosti da ga nagradi; e) da sasluša ili da predloži da drugi saslušaju svjedoke koji terete optuženog i da izdejstvuje dolazak i saslušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima kao i svjedoka optužbe; f) da dobije besplatno pomoć tumača ako ne razumije ili ne govori jezik na kojem se vodi rasprava; g) da ne bude prinuđeno da svjedoči protiv samoga sebe ili da prizna krivicu. 4. Postupak koji se primjenjuje na mladiće koji nisu punoljetni prema krivičnom zakonu vodiće računa o njihovim godinama i interesu njihovog prevaspitavanja. 5. Svako lice oglašeno krivim za počinjeno krivično djelo ima pravo da zatraži da, shodno zakonu, viši sud ispita odluku o krivici i presudi. 6. Ako konačno izrečena krivična presuda bude docnije poništena ili ako je dato pomilovanje zbog toga što nova ili naknadno otkrivena činjenica dokazuje da se radilo o sudskoj grešci, lice koje je izdržalo kaznu na osnovu ove osude biće obeštećeno shodno zakonu, ukoliko se ne dokaže da je ono u potpunosti ili djelimično krivo za neblagovremeno otkrivanje nepoznate činjenice. 7. Niko ne može biti gonjen ili kažnjen zbog krivičnog djela u vezi kojeg je već bio oslobođen krivice ili osuđen pravosnažnom presudom prema zakonu i krivičnom postupku svake zemlje. (Sl. list SFRJ, br. 7/71) Član 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama: 1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Presuda se izriče javno, ali se novinari i javnost mogu isključiti s čitavog ili jednog dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to nalažu interesi maloljetnika ili zaštite privatnog života strana u sporu, ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao da nanijeti štetu interesima pravde. 2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. 3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava: (a) da odmah, na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega; (b) da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane; © da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, da ga dobije besplatno, kada to nalažu interesi pravde; (d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe; (e) da koristi besplatnu pomoć tumača ukoliko ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi na sudu.

Član 7 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama: 1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje, nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela. 2. Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda.

Protokol br. 7 uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i osnovnim slobodama: Član 2 1. Svako ko je odlukom suda osuđen za krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili kaznu preispita viši sud. Ostvarivanje ovog prava, uključujući i osnove za njegovo korištenje, uređuje se zakonom. 2. Ovo pravo može izuzecima u odnosu na djela manjeg značaja, koja su određena zakonom, ili u slučajevima kada je licu u pitanju u prvom stepenu sudio najviši sud ili je bilo osuđeno na osnovu žalbe na oslobađajuću presudu. Član 3 Ako je neko lice bilo pravosnažnom presudom osuđeno zbog krivičnog djela i ako je kasnije njegova presuda bila ukinuta ili je bio pomilovan zbog toga što neka nova ili novootkrivena činjenica neosporno ukazuje da se radilo o sudskoj grešci, lice koje je pretrpjelo kaznu kao posljedicu takve osude dobit će naknadu u skladu sa zakonom ili praksom dotične države, osim ako se ne dokaže da je ono u potpunosti ili djelimično odgovorno za to što nepoznata činjenica nije blagovremeno otkrivena. Član 4 1. Nikome se ne može suditi niti se može ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog koga je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države. 2. Odredbe prethodnog stava ne sprečavaju obnovu postupka u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom date države, ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u ranijem postupku došlo do bitne povrede koja je mogla da utiče na njegov ishod. 3. Ovaj član se ne može staviti van snage na osnovu člana 15. Konvencije. (Sl. glasnik BiH, br. 6/99)

Sudski sistem

U Bosni i Hercegovini u redovnom sudskom sistemu, kako na državnom nivou, tako i na nivou entiteta i Brčko distrikta, djeluju samo sudovi opće nadležnosti48), s tim što su Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima Republike Srpske, koji je stupio na snagu 26. decembra 2008. godine, uspostavljeni okružni privredni sudovi i Viši privredni sud Republike Srpske, ali će se relevantne odredbe ovog zakona početi primjenjivati tek od 1. jula 2009. godine.49) U Brčko distriktu (u daljem tekstu: BD) to su: Osnovni sud BD i Apelacioni sud BD. U Republici Srpskoj djeluje 19 osnovnih sudova i pet okružnih sudova, te Vrhovni sud Republike Srpske, kao i pet novouspostavljenih okružnih privrednih sudova i Viši privredni sud Republike Srpske. U Federaciji BiH postoji 28 općinskih sudova, 10 kantonalnih sudova, te Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine. Na nivou Bosne i Hercegovine jeste Sud Bosne i Hercegovine i u svom sastavu ima prvostepene odjele I, II i III i Apelacioni odjel. I pored ovakvog nivoa decentraliziranosti, u Bosni i Hercegovini ne postoji pravosudna institucija koja bi garantovala jedinstvo pravnog sistema i uniformnost ili harmonizaciju sudskih i tužilačkih sistema. Postojanje vrhovne pravosudne institucije (npr. Vrhovni sud) bi sa jedne strane pomoglo radu sudskih organa na nižim nivoima vlasti jer bi takvo tijelo moglo doprinijeti utvrđivanju standarda za postupanje sudova. S druge strane, svim osobama na teritoriji BiH osiguravala bi se pravna sigurnost i predvidivost u tumačenju i primjeni prava. Bosna i Hercegovina jedina je zemlja u Evropi koja nema uspostavljen Vrhovni sud čiju funkciju u ovom trenutku ne može ispunjavati ni Sud BiH niti Ustavni sud BiH. U Izvještaju Evropske komisije o napretku BiH u 2014. godini konstatira se da u BiH još nije osigurana nezavisnost pravosudnog sistema. Prema istom Izvještaju političke uticaj na pravosuđe je postojao a posebno u pogledu djelovanja pravosuđa u oblasti ratnih zločina.

Nakon prvog sastanka Struktuiranog dijaloga o pravosuđu, date su jasne preporuke za vlasti Bosne i Hercegovine u pogledu jačanja napora kako bi što bolje procijenile mogućnost usklađivanja materijalnog i procesnog zakonodavstva (krivični i građanski zakoni, procesni zakoni)… u cilju osiguravanja jednakosti građana pred zakonom. Preporuke sa trećeg sastanka također su sugerirale da Visoko sudsko i tužilačko vijeće istraži i preporuči moguće varijante institucionalnog formata za redovne konsultacije između najviših sudskih instanci po pitanju harmonizacije sudske prakse.50) Preporuke Venecijanske komisije prepoznaju uspostavu Vrhovnog suda kao dugoročni cilj, a kratkoročno je predloženo uspostavljanje zajedničkog tijela, koje bi sačinjavali predstavnici entitetskih vrhovnih sudova, Apelacionog suda Brčko Distrikta, Suda BiH, te po njegovom uspostavljanju, Apelacionog suda BiH, što bi moglo osigurati harmonizaciju sudske prakse.51)

Nezavisnost i nepristrasnost sudova

1.1.1.10. Izbor sudija. – Ustav Bosne i Hercegovine ne sadrži odredbe o organu koji bi bio nadležan za izbor sudija niti odredbe o proceduri za izbor sudija redovnih sudova u Bosni i Hercegovini52). Izbor sudija, a i tužilaca u Bosni i Hercegovini reguliran je Zakonom o visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine53)) (u daljem tekstu: Zakon o VSTV BiH). Prema ovom Zakonu, Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH (u daljem tekstu: Vijeće) samostalan je organ Bosne i Hercegovine na koji se ne primjenjuju odredbe zakona koji regulišu rad izvršnih organa u Bosni i Hercegovini (član 1, stavovi 2 i 3 Zakona o VSTV BiH) i čiji je zadatak da kao nezavisan i nepristrasan organ osigura nezavisno, nepristrasno i profesionalno pravosuđe u Bosni i Hercegovini (član 3, stav 1 Zakona o VSTV BiH). Nezavisnost Vijeća kao organa koji je nadležan za izbor sudija i tužilaca u odnosu na zakonodavnu i izvršnu vlast ogleda se i u sastavu članstva Vijeća. Od 15 članova Vijeća, 11 je istaknutih sudija i tužilaca koje biraju sudije i tužioci sudova i tužilaštva sa državnog i entitetskih nivoa, te nivoa Brčko distrikta. Od preostala četiri člana Vijeća, dva su predstavnici entitetskih advokatskih komora, te po jedan predstavnik izvršne i zakonodavne vlasti na nivou Bosne i Hercegovine. Međutim, bez obzira sa kojeg nivoa, ili iz koje grane vlasti, dolaze, svi članovi Vijeća su nezavisni i nepristrasni u obavljanju svoje dužnosti (član 4, stav 2 Zakona o VSTV BiH) i za vrijeme trajanja članstva u Vijeću ne smiju obavljati bilo kakvu dužnost u političkim strankama, kao ni u udruženjima ili fondacijama povezanim sa političkim strankama54) (član 10, stav 1 Zakona o VSTV BiH). Nadležnost Vijeća (član 17 Zakona o VSTV BiH) postavljena je vrlo široko i obuhvata sve potrebne uslove da se ostvari zadatak zbog koga je Vijeće i osnovano tj., da pravosuđe u Bosni i Hercegovini bude nezavisno, nepristrasno i profesionalno. Osnovna nadležost Vijeća je da vrši izbor sudija i tužilaca u sve redovne sudove i tužilaštva u Bosni i Hercegovini, kao i novouspostavljene privredne sudove u Republici Srpskoj55). Također, Vijeće je nadležno da daje prijedloge nadležnim organima vezane za izbor sudija Ustavnog suda Republike Srpske i imenovanje sudija na Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine. U nadležnosti Vijeća nije izbor sudija, niti davanje prijedloga za izbor sudija Ustavnog suda BiH s obzirom da je Ustav BiH propisao svu proceduru oko izbora sudija na Ustavni sud BiH. Imajući u vidu nadležnost Ustavnog suda BiH iz člana IV 3b Ustava BiH, koji propisuje da Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini, kao i vrlo čestu primjenu ovog člana Ustava u praksi u predstojećoj reformi Ustava, ovo je sasvim sigurno jedno od pitanja kojem bi trebalo posvetiti pažnju. Naime, Ustavni sud BiH, prema navedenoj nadležnosti, može ukinuti i vrlo često ukida presudu bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Tako dolazimo u situaciju da Ustavni sud BiH, kao sud čiju većinu sudija biraju zakonodavni organi entiteta, ukida presude sudova čije sudije bira Vijeće, koje je u svom radu nezavisno u odnosu na zakonodavnu vlast bilo kojeg administrativnog nivoa u Bosni i Hercegovini. Stoga bi bilo poželjno da se Vijeću u predstojećoj ustavnoj reformi, a u pogledu biranja sudija Ustavnog suda BiH, dodijeli nadležnost slična onoj koja se odnosi na biranje i imenovanje sudija u ustavne sudove entiteta. Zakon o VSTV BiH je propisao da su sudije i tužioci osobe koje se odlikuju profesionalnom nepristrasnošću, visokim moralnim kvalitetima i dokazanim stručnim sposobnostima, te imaju odgovarajuću obuku i stručnu spremu (član 22 Zakona o VSTV BiH). Da bi neko bio izabran za sudiju mora ispuniti propisane opće i posebne uvjete propisane Zakonom o VSTV BiH. Opći uvjeti56) su isti za sudije bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini dok su posebni uvjeti postavljeni u zavisnosti od nivoa suda na koji se sudija imenuje. 1.1.1.11. Stalnost sudijske funkcije. –

Prema Zakonu o VSTV BiH sudije Suda BiH se imenuju doživotno57), dok se sudije svih ostalih sudova u BiH imenuju na mandat neograničenog trajanja58), s tim što svim sudijama mandat može prestati samo na način propisan tim Zakonom. Zakon nije propisao razloge zbog kojih se jedne sudije imenuju doživotno, a druge na mandat neograničenog trajanja. Također, Zakon je propisao i mogućnost imenovanja dodatnih sudija59) koji moraju ispunjavati profesionalne uvjete propisane za sudije onog suda u koji se imenuju. Međutim, Zakon nije uredio dužinu trajanja mandata dodatnih sudija niti mogućnost i način produženja istog mandata. Prema Poslovniku Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH60)) (u daljem tekstu: Poslovnik VSTV BiH), dodatne sudije se imenuju na prijedlog predsjednika suda koji taj prijedlog obrazlaže i predlaže period na koji je dodatni sudija potreban.61) Ukoliko Vijeće prihvati prijedlog predsjednika suda, donosi odluku u kojoj se, između ostalog, navodi trajanje mandata dodatnog sudije.62) Međutim, ovakvo rješenje ostavlja dodatne sudije u neizvjesnosti, naročito zbog toga što Poslovnik VSTV BiH predviđa da Vijeće može na zahtjev predsjednika suda, ili na vlastitu inicijativu, izmijeniti trajanje mandata dodatnog sudije, pri tome ne navodeći razloge zbog kojih se mandat može izmijeniti, niti navodeći u kojem smislu se mandat može izmjeniti tj., da li produžiti ili prekinuti, odnosno smanjiti dužinu trajanja mandata. Zbog same sigurnosti pravosudnog sistema bilo bi dobro donijeti izmjene i dopune Zakona o VSTV BiH kojima bi postupak izbora i trajanje mandata dodatnih sudija bilo detaljnije razrađeno, jer bi se time pružile dodatne garancije za nezavisnost sudija koje još uvijek nisu izabrane za stalno. Isto se odnosi i na izbor stručnih saradnika u općinske i osnovne sudove koji mogu postupati i odlučivati u vanparničnim i izvršnim stvarima i u sporovima male vrijednosti, kada je to predviđeno zakonom, u predmetima koje im dodijeli predsjednik suda.63))

1.1.1.12. Prestanak sudijske funkcije. – Zakon o VSTV BiH propisuje da sudiji i tužiocu funkcija prestaje kada navrše 70 godina života64), u slučaju predsjednika sudova i glavnih tužilaca i njihovih zamjenika, po isteku perioda na koji su imenovani65), zatim u slučaju podnošenja ostavke, u slučaju razrješenja od strane Vijeća, kao rezultat disciplinskog postupka, te u slučaju ako se na osnovu medicinske dokumentacije dokaže da je trajno izgubio radnu sposobnost za vršenje dužnosti sudije ili tužioca (član 88, stav 1).

1.1.1.13. Princip nepremjestivosti. – Zakon o VSTV BiH garantuje tzv. princip nepremjestivosti sudije (član 50 i 51 Zakona o VSTV BiH). Sudija može biti upućen u drugi sud čak i na neodređeno vrijeme u slučaju da je sa tim saglasan, dok se bez saglasnosti može uputiti na drugi sud na period od najduže tri mjeseca. Odluku o upućivanju sudije na drugi sud donosi isključivo Vijeće (član 17, tačka 12 i član 52 Zakona o VSTV BiH).

1.1.1.14. Izuzeće. – Kao garancija nepristrasnosti suda, u procesnim zakonima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini predviđeno je više razloga zbog kojih se sudija mora i može izuzeti iz postupka. Procesni krivični zakoni66) na identičan način predviđaju razloge za izuzeće i to ako je sudija oštećen krivičnim djelom, ako mu je osumnjičeni, odnosno optuženi, njegov branitelj, tužitelj, oštećeni, njegov zakonski zastupnik ili opunomoćenik, bračni, odnosno vanbračni drug ili srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, a po tazbini do drugog stepena, zatim ako je s osumnjičenim, odnosno optuženim, njegovim braniteljem, tužiteljem ili oštećenim u odnosu staratelja, staranika, usvojitelja, usvojenika, hranitelja ili hranjenika, ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik, odnosno opunomoćenik oštećenog, ili je saslušan kao svjedok, odnosno kao vještak, ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom i ukoliko postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Kao što se vidi, razlozi za izuzeće uglavnom se odnose na sukob interesa. Izuzeće može tražiti sam sudija, a mogu ga tražiti i stranke i branitelj. O zahtjevu za izuzeće sudije ili predsjednika Suda Bosne i Hercegovine i entitetskih sudova odlučuje opća sjednica suda67), dok o izuzeću sudije Osnovnog suda Brčko distrikta odlučuje predsjednik Osnovnog suda, a o izuzeću predsjednika Osnovnog suda i sudije Apelacionog suda Brčko distrikta odlučuje predsjednik Apelacionog suda Brčko distrikta. O izuzeću predsjednika Apelacionog suda Brčko distrikta odlučuje opća sjednica tog suda. Ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji je pravomoćnom odlukom izuzet od suđenja, ili koji se morao izuzeti, to bi predstavljalo bitnu povredu odredaba krivičnog postupka i osnov za žalbu protiv presude u čijem je donošenju učestvovao takav sudija.68) Vidljivo je da su odredbe o izuzeću sudija vrlo detaljno razrađene u krivičnim procesnim zakonima i pružaju garanciju nepristrasnosti suda. Međutim, bilo bi dobro razmotriti mogućnost da se u odredbe o izuzeću uvrsti i slučaj kada sudija postupa u krivičnom vijeću sastavljenom od trojice sudija69), ali samo u slučaju produženja pritvora u toku istrage.70) Naime, za određivanje pritvora Zakon o krivičnom postupku BiH (ZKP BiH) propisuje opće i posebne uvjete. Opći uvjet je postojanje osnovane sumnje da je osumnjičeni počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Odlučujući kao članovi vijeća trojice koji na osnovu odredbi ZKP BiH, ZKP RS i ZKP FBiH odlučuju o produženju pritvora u toku istrage71), sudije moraju utvrditi postojanje osnovane sumnje da je osumnjičeni počinio krivično djelo. U slučaju da poslije u istom predmetu, sudija koji je odlučivao po zahtjevu za produženje pritvora72), bude određen kao sudija za prethodno saslušanje kojemu je optužnica podnesena na potvrđivanje ne preostaje mu ništa drugo već da potvrdi navedenu optužnicu. Naime, prilikom odlučivanja o optužnici koju tužitelj podnese na potvrđivanje, sudija za prethodno saslušanje dužan je da utvrdi postojanje osnovane sumnje da je osumnjičeni počinio krivično djelo73). Iz samog teksta zakona o krivičnom postupku vidljivo je da se isti stepen sumnje $s$-$s$ „osnovana sumnja” traži i za određivanje i produženje pritvora osumnjičenom u toku istrage i za potvrđivanje optužnice. Neminovno je da u ovom slučaju sudija za prethodno saslušanje ima prethodna saznanja o dokaznom materijalu u konkretnom predmetu čime se može dovesti u sumnju njegova nepristrasnost prilikom postupanja po podnesenoj optužnici. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku BiH74) usvojene su brojne izmjene i dopune kojima se ZKP BiH unapređuje i usaglašava sa standardima postavljenim u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i drugim međunarodnim propisima, ali izmjene i dopune u ovom pogledu nisu obuhvaćene. 1.1.1.15. Kontrola i zaštita. – Za savjesnost svog rada sudija može odgovarati pred Vijećem. Zakon o VSTV BiH je za kontrolu savjesnosti rada sudija propisao postojanje Ureda disciplinskog tužioca. Disciplinski tužilac postupa po pritužbama ili na vlastitu inicijativu i odgovoran je za procjenu pravne valjanosti pritužbi, istraživanje navoda protiv sudija ili tužilaca o povredi dužnosti, te za pokretanje disciplinskog postupka i zastupanje predmeta disciplinskih prekršaja pred disciplinskim komisijama Vijeća.75) Pritužbu može podnijeti bilo ko i u bilo kojoj formi, a u obzir se uzimaju i anonimne pritužbe, kao i informacije koje se dobiju na drugi način, kao što su one objavljene u novinskim člancima.76) Ukoliko tročlane disciplinske komisije Vijeća77) utvrde da je sudija počinio diciplinski prekršaj78)mogu izreći jednu ili više sljedećih disciplinskih mjera: pismenu opomenu koja se javno ne objavljuje, javnu opomenu, smanjenje plaće za iznos do 50 posto na period do jedne godine, privremeno ili trajno upućivanje u drugi sud ili tužilaštvo, premještanje s mjesta predsjednika suda na mjesto sudije, ili s mjesta glavnog tužioca, ili zamjenika glavnog tužioca, na mjesto tužioca i razrješenje od dužnosti. Protiv odluke prvostepene disciplinske komisije sudija može podnijeti žalbu drugostepenoj disciplinskoj komisiji, a protiv odluke drugostepene disciplinske komisije o izricanju disciplinske mjere može podnijeti žalbu Vijeću kao cjelini. Sudija ili tužilac koji je razriješen dužnosti odlukom Vijeća može uložiti žalbu Sudu Bosne i Hercegovine.79) Za vrijeme trajanja disciplinskog postupka, krivičnog postupka, ili postupka razrješenja, sudija može biti privremeno udaljen sa dužnosti sudije.80) Odluka drugostepene disciplinske komisije može se pobijati podnošenjem tužbe Sudu Bosne i Hercegovine. Zabrinjavajući je podatak da je broj osnovanih pritužbi na rad sudija i tužilaca, a samim tim i pokrenutih disciplinskih postupaka i izrečenih disciplinskih mjera u porastu za period od 2004. do 2007. godine. Općenito gledajući broj pritužbi u periodu od 2007. do 2011. godine iznosio je 1200 dok je broj ukupno izdatih mjera 80. Ukupno 6 sudija je razriješeno dužnosti nakon provođenja disciplinskog postupka.

1.1.1.16. Nespojivost. – Kao i članovi Vijeća, ni sudije sudova u Bosni i Hercegovini ne smiju biti članovi niti obavljati bilo kakvu dužnost u organima političkih stranaka, odnosno udruženjima ili fondacijama povezanim s političkim strankama i dužni su uzdržavati se od učešća u aktivnostima političkih stranaka koje imaju javni karakter. Također, sudijama je zabranjeno i obavljanje bilo kakvih drugih nespojivih dužnosti. Ne smiju biti ni notari, advokati, niti članovi upravnog ili nadzornog odbora javnih ili privatnih preduzeća, ili drugih pravnih osoba. Izuzetno, sudije, a isto se odnosi i na tužioce, mogu biti uključeni u akademske, nastavne ili slične aktivnosti u cilju educiranja javnosti i mogu biti za njih nagrađeni. Također, sudije mogu od Vijeća tražiti mišljenje da li su njihove aktivnosti spojive sa njihovom dužnosti i odredbama Zakona o VSTV BiH.81) Odredbe o nespojivosti su u Zakonu o VSTV BiH vrlo strogo postavljene čime se dodatno dobija na nepristrasnosti sudija, a samim tim i sudova u BiH. 1.1.1.17. Pravo na slučajnu dodjelu predmeta. – Zakoni o sudovima u Bosni i Hercegovini ne reguliraju ovo pravo već se to, prije svega, reguliše pravilnicima o radu sudova i pravilnicima Vijeća. Poslovnik o radu Suda Bosne i Hercegovine82) propisao je da se dodjela predmeta vijećima uređuje na osnovu kompjuterizovanog sistema uspostavljenog od strane Odjela za sudsku upravu Ureda registrara za Odjel I i Odjel II, dok se za Odjel III Suda način dodjele predmeta vijećima i sudijama obavljaju u okviru Zajedničkog sekretarijata Suda u skladu sa internim pravilima koje odobri predsjednik suda. Na nivou entiteskih sudova, ogroman napor u uvođenju i razvijanju sistema automatskog upravljanja predmetima (u daljem tekstu: CMS) učinilo je Vijeće. Vijeće je usvojilo i Pravilnik o upravljanju CMS predmetima83) koji propisuje da se na sudovima gdje se primjenjuje CMS predmeti dodjeljuju sudijama automatizovanim sistemom raspoređivanja. Do kraja 2007. godine CMS je u potpunosti ili djelimično implementiran u 19 sudova, a Vijeće je, također, preporučilo da se CMS do kraja 2008. godine implementira na svim sudovima u BiH.84)

Pravičnost postupka

Ustav Bosne i Hercegovine u članu II/3e) propisuje pravo na pravično suđenje, odnosno pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivični postupak. Što se tiče same pravičnosti sudskog postupka, ona uključuje više procesnih garancija od kojih se mogu istaći pravo na pristup sudu, usmenost i kontradiktornost rasprave i donošenje odluke u razumnom roku. Pravo na pristup sudu nije izričito predviđeno Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnocnim slobodama, ali je ono ugrađeno u odredbe koje garantuju pravo na pravično suđenje.85)Međutim, nije dovoljno da se pravo na pristup sudu samo proklamuje. Tako, ako je pomoć advokata neophodna kako bi se pristup sudu zaista i omogućio, država je dužna da je obezbijedi.86) Još jedan problem predstavlja imunitet pojedinih lica, koji ponekad može dovesti do kršenja prava na pristup sudu.87) Poštovanje prava na pristup sudu se mora obezbijediti i u toku parničnog postupka ograničavanjem arbitrarnosti sudova i sudija u pogledu prekida postupka. Prema Zakonu o parničnom postupku pred Sudom BiH88) i entitetskim zakonima o parničnim postupcima89), sud će, između ostalog, prekinuti postupak i u slučajevima kada odluči da sam ne rješava o prethodnom pitanju, a može odrediti prekid postupka i ako se odluka o tužbenom zahtjevu ne može donijeti prije nego što bude donesena odluka u postupku povodom privrednog prestupa ili u krivičnom postupku.90) U Zakonu o parničnom postupku Brčko distrikta91), između ostalih razloga za prekid postupka i razloga zbog kojih će sud prekinuti postupak kada odluči da sam ne rješava o prethodnom pitanju, propisano je da sud može odrediti prekid postupka ako odluka o tužbenom zahtjevu ovisi o tome je li učinjeno krivično djelo, ko je počinilac i je li on odgovoran, a osobito kad se pojavi sumnja da je svjedok, ili vještak, dao lažan iskaz ili da je isprava upotrijebljena kao dokaz lažna.92) Međutim, zakoni propisuju i način nastavljanja prekinutog postupka93), ali treba imati u vidu da u slučaju da prekid postupka traje nerazumno dugo, prema stavu Ustavnog suda BiH može doći do povrede prava iz člana 6, stav 1 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama.94) Ustavni sud BiH je, također, zauzeo stav da povreda prava na pravično suđenje, odnosno prava na pristup sudu, postoji i u slučaju kada sud u parničnom postupku prekine postupak zbog podnošenja vanrednog pravnog lijeka u krivičnom postupku $s$-$s$ zahtjeva za ponavljanje postupka $s$-$s$ koji je pravosnažno okončan.95)) Jedan od najvažnijih elemenata koje zahtjeva garancija pravičnosti suđenja je kontradiktornost postupka (audiatur et altera pars). Prema zakonima o krivičnom postupku, osumnjičenom, odnosno optuženom, mora se omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.96)Ovo načelo je razrađeno u nizu odredbi. Sudija za prethodno saslušanje dostavit će optužnicu optuženom koji je na slobodi bez odgađanja, a ako se nalazi u pritvoru u roku od 24 sata po potvrđivanju optužnice.97) Također i prilikom podnošenja žalbe protiv odluke suda žalba se mora dostaviti sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud, protivnu stranku i branitelja radi davanja odgovora98). Nakon što sud zaprimi žalbu, primjerak iste dostavlja protivnoj stranci i branitelju koji u roku od osam dana od prijema žalbe mogu podnijeti sudu odgovor na žalbu.99) Nepoštivanje ovih odredbi, odnosno nedostavljanje žalbe optuženom i njegovom branitelju radi davanja odgovora, vodilo bi do bitne povrede odredaba krivičnog postupka, jer bi bilo povrijeđeno pravo na odbranu. Princip kontradiktornosti predviđen je i u entitetskim zakonima o prekršajima i zakonu o prekršajima Brčko distrikta.100) I u zakonima o parničnim postupcima koji se primjenjuju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini predviđen je princip kontradiktornosti. Ti zakoni propisuju da svaka stranka ima pravo da se izjasni o prijedlozima i zahtjevima protivne stranke. Također je propisano i da je sud ovlašten odlučiti o zahtjevu o kojem protivnoj stranci nije bila data mogućnost izjašnjavanja, ali samo kada je to zakonima o parničnim postupcima određeno, a to je u entitetskim zakonima slučaj prilikom određivanja privremenih mjera osiguranja i to samo u slučaju kada predlagač mjere osiguranja učini vjerovatnim da je mjera osiguranja osnovana i hitna i da bi se drugačijim postupanjem izgubila svrha mjere osiguranja, a u zakonu Brčko distrikta prilikom određivanja privremenih mjera radi otklanjanja hitne opasnosti protivpravnog oštećenja, sprečavanja nasilja, ili otklanjanja nenadoknadive štete. U ZPP, pred Sudom BiH, to je slučaj prilikom osiguranja dokaza, odnosno ako postoji opasnost za osiguravanje dokaza.101) Vidljivo je da se prilikom određivanja privremenih mjera osiguranja i osiguranja dokaza princip hitnosti stavlja iznad principa kontradiktornosti, što je i razumljivo, jer bi se drugačijim postupanjem izgubila svrha takvih mjera koje su kao što i zakon propisuje privremenog karaktera, te ne utječu na ishod postupka u meritumu stvari. Izuzetak dakako predstavlja primjena članova parničnih zakona o teretu dokazivanja. Prema odredabama tih članova sud će, ako na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. Dakle, teret dokazivanja nosi ona stranka, u čijem je interesu da sud izjavu o činjenici uzme za istinitu. Stoga one činjenice na kojima se određeno pravo zasniva treba dokazati ona stranka, koja se na to pravo poziva. Naprotiv, one činjenice koje isključuju nastanak tog prava ili to pravo dokidaju, treba dokazati ona stranka koja to pravo osporava. Tako naprimjer u skladu sa zakonima koji regulišu radne odnose u slučaju spora pred nadležnim sudom, poslodavac je dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu. Ili u slučaju diskriminacije teret dokazivanja može biti obrnut u slučajevima kada tužilac ponudi dovoljno dokaza iz kojih sud može pretpostaviti da je do diskriminacije zaista došlo. Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu je predmetu broj AP 1093/07 utvrdio povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda te je zaključio: „Sve ove navedene činjenice očito ukazuju da je apelantica sudu prezentirala činjenice na temelju kojih se moglo pretpostaviti da postoji diskriminacija tuženog u primjeni člana 143. ZOR $s$-$s$ a, pa je sud u konkretnom slučaju teret dokazivanja trebao prebaciti na tuženog. Međutim, sudovi su odbili apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da ju je diskriminirao tuženi u primjeni člana 143. ZOR $s$-$s$ a, uz obrazloženje da apelantica nije omogućila sudu da zasnuje svoje mišljenje na činjenicama koje je prezentirala sudu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu osigurali apelantici proceduralna prava stavljajući joj pretjeran teret dokazivanja činjenica koje su jedino tuženom bile na raspolaganju, i koje pelantica nije ni morala dokazati, nego tuženi pobiti.“

Suđenje u razumnom roku

Donošenje odluke u razumnom roku jedan je od ključnih elemenata prava na pravično suđenje. Prilikom procjene da li je postupak okončan u razumnom roku u obzir se uzimaju složenost slučaja, ponašanje optuženog, odnosno strane u postupku (da li je sama prouzrokovala kašnjenje), kao i interes podnosioca da se postupak što prije okonča. Brzina u postupanju se posebno očekuje u krivičnim postupcima, kao i u parnicama koje se tiču starateljstva nad djecom, radnih sporova, sporova vezanih za fizičke povrede i uopće u slučajevima kada je brzina od suštinskog značaja, kao što je to, na primjer, u slučajevima kada lice zaraženo HIV $s$-$s$ om putem transfuzije krvi povede postupak za naknadu štete.102) Jedan od principa na kojem počivaju zakoni o krivičnom postupku, koji se primjenjuju u postupcima pred sudovima u BiH, jeste i da osumnjičeni, odnosno optuženi, ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu se sudi bez odlaganja. Ovi zakoni propisuju i obavezu suda postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju osobama koje učestvuju u postupku.103)Ovo načelo razrađeno je u nizu odredbi zakona o krivičnom postupku. I zakoni o parničnom postupku propisuju da je sud dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.104) Od 375 Odluka u kojima se usvaja apelacija donesenih 2013. godine, Ustavni sud BiH donio je 197 odluka kojima se sudu nalaže da okonča predmet bez odlaganja zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, dok je u 66 predmeta zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u sudskom postupku dosudio da se apelantima na ime nematerijalne štete isplati ukupno 146.150 KM. Važeći zakoni o parničnom postupku omogućuju sudovima da sa svim tužbama, odnosno postavljenim tužbenim zahtjevima, postupaju efikasno i pravovremeno s obzirom da se, npr., prvostepeni postupak u pravilu sastoji od dva ročišta i to jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu, da su precizirani rokovi za dostavu tužbe tuženom na odgovor, kao i za davanje odgovora na tužbu i zakazivanje pripremnog ročišta, te da su stranke već na pripremno ročište dužne donijeti sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz. Također su zakoni propisali i mogoćnost da sud strankama najkasnije na pripremnom ročištu, a ukoliko smatra da je to svrsishodno s obzirom na prirodu spora i druge okolnosti, predloži da spor riješe u postupku medijacije. Za nepoštivanje procesne discipline, zakoni o parničnom postupku predviđaju visoke novčane kazne i to za stranke, zakonske zastupnike, opunomoćenike, umješače, svjedoke, tumače i vještake, ali i za treće osobe koje ometaju preduzimanje parničnih radnji, kako u toku trajanja ročišta, recimo slušatelji, tako i van ročišta, npr., osobe koje svjesno onemogućavaju, ili otežavaju, primjenu odredbi zakona o parničnom postupku o dostavi.105) Također, zakoni o parničnom postupku propisuju obavezu hitnog postupanja suda u postupcima u parnicama koje se tiču radnih odnosa i ometanja posjeda. Porodični zakon FBiH106),Porodični zakon Brčko distrikta107) također i Zakon o zabrani diskriminacije, također, predviđaju da će sud, posebno pri određivanju rokova i ročišta uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja sporova vezanih za odnose roditelja i djece, ili bračne odnose, radi zaštite interesa djeteta.108) Iako Porodični zakon Republike Srpske 109) ne propisuje striktno navedenu obavezu hitnog postupanja, taj zakon propisuje da Republika Srpska obezbjeđuje posebnu zaštitu porodici, majci i djetetu u skladu sa međunarodno priznatim ljudskim pravima i osnovim slobodama što u svakom slučaju podrazumijeva i obavezu hitnog postupanja u sporovima takve vrste prema praksi Evropskog suda za ljudska prava.110) Tako je Ustavni sud Bosne i Hercegovine u predmetu broj AP 1859/11, rješavajući apelaciju malodobnog I. Š., zaključio da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada prvostepena odluka nije donesena nakon jedne godine i devet mjeseci i to u postupku koji je hitne prirode, u kojem se odlučuje o ličnom statusu i koji je od izuzetne važnosti za apelanta.

Javnost glavnog pretresa i rasprave i javnost presude

Svi zakoni o krivičnom postupku koji se primjenjuju u BiH propisuju da je glavni pretres javan i da mu mogu prisustvovati samo punoljetne osobe. 111) Ovo je u skladu sa stavom Ustavnog suda BiH, jer javnost doprinosi društvenoj kontroli suđenja, služi općem interesu, te djeluje u pravcu suzbijanja kriminaliteta, razvijanju morala i društvene discipline građana.112) Isti zakoni propisuju da sud u svako doba od otvaranja zasjedanja, pa do završetka glavnog pretresa može, po službenoj dužnosti, ili po prijedlogu stranaka (tužitelja i optuženog) i branitelja, ali uvijek po njihovom saslušanju, isključiti javnost za cijeli glavni pretres, ili jedan njegov dio, ako je to u interesu državne sigurnosti, ili ako je to potrebno radi čuvanja državne, vojne, službene, odnosno važne poslovne tajne, čuvanja javnog reda, zaštite morala u demokratskom društvu, osobnog i intimnog života optuženog, odnosno oštećenog, ili zaštite interesa maloljetnika ili svjedoka. Također, rješenje o isključenju javnosti mora biti obrazloženo i javno objavljeno i može se pobijati samo u žalbi na presudu. U slučaju da je javnost sa glavnog pretresa isključena protivno odredbama zakona o krivičnom postupku, postojala bi bitna povreda odredaba krivičnog postupka što čini osnov za žalbu protiv donesene presude.113) Isti princip propisan je i odredbama zakona o parničnom postupku koji se primjenjuju u BiH. Sud će u prisutnosti stranaka i branitelja, njihovih zakonskih zastupnika i opunomoćenika, javno pročitati izreku i ukratko priopćiti razloge presude. Ako je javnost na glavnom pretresu bila isključena, izreka presude će se uvijek pročitati na javnom zasjedanju, a Vijeće će odlučiti hoće li i u kojoj mjeri isključiti javnost prilikom objavljivanja razloga presude.114) Kako se vidi, zakon je propisao sljedeće: “Vijeće će odlučiti hoće li i koliko isključiti javnost prilikom objavljivanja razloga presude”. Zakoni o krivičnom postupku propisali su da za počinjena krivična djela u prvom stepenu sudi vijeće krivičnog odjeljenja suda sastavljeno od trojice sudija, ali da za krivična djela s propisanom kaznom zatvora do pet godina115), ili novčanom kaznom kao glavnom kaznom, sudi sudija pojedinac.116) U konkretnoj situaciji postavlja se pitanje šta će učiniti sudija pojedinac prilikom objavljivanja presude u predmetima za koje je nadležan, a u kojima je javnost na glavnom pretresu bila isključena, jer odredbama zakona nije predviđeno njegovo postupanje. Međutim, s obzirom da zakoni o krivičnom postupku propisuju da se javnost može isključiti u svim predmetima, bez obzira na težinu počinjenog krivičnog djela i zaprijećenu sankciju, što je u skladu sa zahtjevom člana 6, stav 1, Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, vidljivo je da se radi o propustu zakonopisca.117)

Garancije optuženima za krivična dela

Evropski sud za ljudska prava uspostavio je kriterije na osnovu kojih se može utvrditi da li neka optužba spada u „krivične”.118) Prije svega, ako je u nacionalnom zakonodavstvu optužba klasifikovana kao krivična, član 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama automatski se primjenjuje. Međutim, to ne znači da država može da izbjegne obaveze koje proističu iz člana 6, tako što će jednostavno odlučiti da se pojedina djela prema domaćem pravu neće smatrati krivičnim.119) Isti stav je zauzet i od strane Ustavnog suda BiH. „Krivična optužba“ je autonomni koncept, to jest neko djelo koje je u domaćem zakonu klasificirano kao prekršaj može, ipak, pokrenuti pitanje krivične optužbe u smislu člana 6, stav 1, Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, iako je suštinski karakter legislativne sheme, prema svojoj prirodi, prije krivičan nego građanski – da bi se omogućilo da država ne može izbjeći obavezu osiguravanja pravičnog postupka jednostavnim klasificiranjem nekog djela prekršajnim u svom zakonodavstvu.120)) Pored klasifikacije prema domaćem pravu, priroda djela i oštrina kazne utiču na određivanje optužbe kao krivične. U pravu Bosne i Hercegovine postoje dvije vrste kažnjivih djela. To su krivična dela i prekršaji. Do reforme prekršajnih sudova u Bosni i Hercegovini121) i donošenja novih zakonskih propisa iz oblasti prekršajnog prava u pravu BiH postojali su i privredni prestupi sa izuzetkom Republike Srpske, koja je još 1996. godine propisala da se privredni prestupi trebaju smatrati prekršajima122), i Brčko distrikta, koji je to propisao 2000. godine.123) Stupanjem na snagu Zakona o prekršajima BiH, i Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine124) privredni prestupi ne postoje u pravu Bosne i Hercegovine. Dok za krivična djela nije sporno da predstavljaju krivične optužbe u smislu međunarodnih standarda, do reforme prekršajnog sistema sa prekršajima to nije bio slučaj. Naime, s obzirom da prekršaji predstavljaju posebnu ustanovu dijelom kaznene, a dijelom administrativne prirode, za rješavanje prekršaja bili su nadležni sudovi za prekršaje koji nisu bili dio redovnog sudskog sistema Bosne i Hercegovine, već su smatrani vrstom administrativnog tijela, odnosno dijelom upravne vlasti. Pored sudova za prekršaje u prvom stepenu u poreskim i carinskim predmetima, kao i predmetima iz deviznog poslovanja, bile su nadležne i brojne komisije za prekršaje pri različitim ministarstvima u Federaciji BiH125) i Republici Srpskoj126). Na drugom stepenu Federalno prekršajno vijeće je rješavalo žalbe prekršajnih komisija u Federaciji BiH, dok su u Republici Srpskoj okružni sudovi odlučivali o žalbama Poreske uprave Republike Srpske, a drugostepene komisije, odnosno Republička carinska uprava Republike Srpske i Republički inspektorat Republike Srpske za devizno poslovanje, odlučivale su po žalbama u carinskim i predmetima iz deviznog poslovanja. Privredne prestupe su rješavali sudovi za prekršaje u Republici Srpskoj u postupku propisanom zakonom o privrednim prekršajima Republike Srpske.127) U Federaciji BiH, ove predmete su rješavali općinski sudovi koji su bili smješteni u sjedištima kantonalnih sudova.128) Privredni prestupi su predstavljali relativno manje prekršaje u privredi i finansijama, te su obuhvatali, npr., slučajeve kada firma ne poduzima određene obaveze, kao što su registracija i plaćanje naknada. Međutim, s obzirom na vrste predmeta na sudovima za prekršaje i niz kazni koje su izricane – uključujući kaznu zatvora za određene prekršaje $s$-$s$ bilo je jasno da ovi sudovi obavljaju pravosudnu funkciju. Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda jasno zahtijeva da osobe optužene za ove vrste prekršaja moraju imati pristup prvostepenom, odnosno žalbenom sudu. Član 6 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda obavezuje sudove koji obavljaju pravosudnu funkciju da budu “samostalni i nezavisni sudovi”, što je dovelo do toga da ova tijela moraju biti uključena u organizaciju sudova u Bosni u Hercegovini. Reorganizovani sistem odlučivanja u prekršajnim predmetima podrazumijevao je zatvaranje 122 prvostepena i drugostepena suda za prekršaje, kao i sve komisije za prekršaje u Federaciji BiH i Republici Srpskoj, te osnivanje prekršajnih odjeljenja pri općinskim i osnovnim sudovima, kao i prenos i zadržavanje drugostepene nadležnosti na kantonalne i okružne sudove. Zakon o prekršajima BiH propisuje da su za postupanje po prekršajima propisanim zakonima i drugim propisima Bosne i Hercegovine stvarno nadležni sudovi u Federaciji Bosne i Hercegovine, Republici Srpskoj i Brčko distriktu. Novi zakoni o prekršajima predviđaju primjenu velikog broja odredbi zakona o krivičnom postupku129). Ovako organizovan sistem pravosuđa u oblasti prekršaja obezbjeđuje procesuiranje prekršajnih predmeta na mnogo efikasniji način, korištenjem potpuno nove procedure u skladu sa svim zahtjevima Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava. Distrikt Brčko je priključio svoja tri suda za prekršaje Osnovnom sudu u Brčkom još tokom 2001. godine130).

1.1.1.18. Pretpostavka nevinosti. – Zakoni o krivičnom postupku, kao temeljni prinicip, postavlja princip pretpostavke nevinosti i princip sumnje u korist optuženog.131) Posljedica ovih principa jeste da je optuženi oslobođen tereta dokazivanja da nije kriv. Teret dokazivanja krivnje optuženog pada u cjelosti na tužitelja, a sud se obavezuje da, ako nije s izvjesnošću utvrdio krivicu, postupi onako kako je povoljnije za optuženog. Zbog primjene principa in dubio pro reo, činjenice koje idu na teret optuženog moraju biti sa sigurnošću utvrđene, za razliku od činjenica koje idu u korist optuženog, a koje se uzimaju kao utvrđene, čak i onda kada su samo vjerovatne, tj. kada postoji sumnja u njihovo postojanje.132)) Važeći zakoni o krivičnom postupku su u skladu s međunarodnim standardima, jer predviđaju da se svako smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja. Međutim, da bi se izbjegla bilo kakva mogućnost prigovora bilo bi poželjno precizirati princip pretpostavke nevinosti na način da nisu samo sud i tužitelj dužni poštovati pretpostavku nevinosti, već da i svi državni organi, sredstva javnog informiranja, udruženja građana, javne ličnosti i druga lica imaju obavezu da svojim javnim izjavama ne vrijeđaju prava osumnjičenog, odnosno optuženog, te predvidjeti sankciju za kršenje ovog principa.

1.1.1.19. Obavještenje o optužbi, bez odlaganja i na jeziku koji optuženi razumije. – Osoba lišena slobode mora se na maternjem jeziku, ili jeziku koji razumije, odmah obavijestiti o razlozima lišavanja slobode dok se osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora obavijestiti o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega.133) Iako zakoni propisuju da se osoba lišena slobode mora odmah obavijestiti o razlozima lišavanja slobode, Ustavni sud BiH je zauzeo stav da nema povrede člana 6 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda ako takva obavijest nije data odmah, tj. da takva obavijest ne mora biti izričito navedena u nalogu za lišavanje slobode, već se osoba mora obavijestiti u najkraćem roku nakon lišavanja slobode.134)) Kada tužilac donese naredbu o sprovođenju istrage, u toj naredbi će, između ostalog, navesti i opis djela iz kojeg proizilaze zakonska obilježja krivičnog djela, zakonski naziv krivičnog djela, okolnosti koje potvrđuju osnove sumnje za sprovođenje istrage i postojeće dokaze.135) Optužnica se dostavlja „optuženom koji je na slobodi bez odlaganja, a ako se nalazi u pritvoru u roku od 24 sata po potvrđivanju optužnice.” 136) Optužnica mora da sadrži, između ostalog, opis djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, vrijeme i mjesto počinjenja krivičnog djela, predmet na kome je, i sredstvo kojim je, izvršeno krivično djelo, kao i ostale okolnosti potrebne da se krivično djelo što preciznije odredi, zakonski naziv krivičnog djela s navođenjem odredbe krivičnog zakona, prijedlog o dokazima koje treba izvesti, uz naznačenje imena svjedoka i vještaka, kao ispisa koje treba pročitati i predmeta koji služe kao dokaz.137)

1.1.1.20. Dovoljno vremena i mogućnosti za pripremu odbrane. $s$-$s$ Jedno od osnovnih načela zakona o krivičnom postupku jeste i obaveza da se osumnjičenom, odnosno optuženom, mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane138). Zakoni ne propisuju koliko vremena je osumnjičenom, odnosno optuženom, dovoljno za pripremu odbrane, već se ostavlja sudu da po zahtjevu odbrane odluči u svakom konkretnom predmetu, što je u potpunosti u skladu sa standardima i praksom Evropske komisije za ljudska prava i Ustavnog suda BiH.139) Ako tužitelj na glavnom pretresu izmijeni optužnicu, bilo pismeno ili usmeno, glavni pretres se može odgoditi radi pripremanja odbrane.140) U slučaju da optuženi i njegov branitelj izjave da im nije potrebno dodatno vrijeme za pripremanje odbrane, nema povrede prava iz člana 6.3/b Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.141)) U slučaju da sud ne ostavi dovoljno vremena za pripremu odbrane, to može predstavljati bitnu povredu odredaba krivičnog postupka142) s obzirom da je pravo na odbranu jedno od temeljnih prava osumnjičenog, odnosno optuženog, što samo po sebi dovodi do ukidanja prvostepene presude. Kada je riječ o drugostepenom postupku, zakoni o krivičnom postupku propisali su da se odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku primjenjuju i na pretres pred drugostepenim sudom.143) Također, predviđeno je da je sud dužan primjerak žalbe dostaviti protivnoj stranci i branitelju koji mogu podnijeti odgovor na žalbu u roku od osam dana od dana prijema žalbe, čime se uvijek dobija dodatno vrijeme za pripremu odbrane. 144)

1.1.1.21. Zabrana suđenja u odsustvu i pravo na odbranu. – Zakoni o krivičnom postupku izričito propisuju da se optuženom ne može suditi u odsustvu.145) Kao jedan od temeljnih principa zakona o krivičnom postupku, osumnjičenom, odnosno optuženom, garantuje se pravo na odbranu,146) koje predviđa da se ima pravo braniti sam, ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere. Cilj zakonom zajamčenog prava na odbranu jeste da se osumnjičenom/optuženom obezbijedi mogućnost da dobije odgovarajuću pravnu pomoć tokom čitavog postupka. Osumnjičeni, odnosno optuženi, može se odreći „odgovarajuće pravne pomoći“ u toku postupka147)), ali njegovo pravo da se sam brani nije apsolutno pravo i može biti ograničeno.148) Zakoni o krivičnom postupku propisuju da osumnjičeni, odnosno optuženi, mora imati branitelja već prilikom prvog ispitivanja, ako je nijem ili gluh, ili ako je osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora, zatim odmah nakon što mu je određen pritvor, za vrijeme dok pritvor traje, kao i nakon podizanja optužnice za krivično djelo za koje se može izreći deset godina zatvora ili teža kazna, te u vrijeme dostavljanja optužnice.149) Zakonom o krivičnom postupku BiH propisano je da će osumnjičeni, odnosno optuženi, morati imati branitelja već “prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora” što samo dodatno pojačava pricip prava na odbranu. U ovim slučajevima radi se o obaveznoj odbrani i osumnjičeni, odnosno optuženi, ne može se odreći “odgovarajuće pravne pomoći”. Ukoliko sam ne angažuje branitelja, ili branitelja ne angažuju njegov zakonski zastupnik, bračni odnosno vanbračni drug, krvni srodnik u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, usvojitelj, usvojenik, brat, sestra ili hranitelj, branitelja će uvijek postaviti sud. Sud će osumnjičenom, odnosno optuženom, postaviti branitelja po službenoj dužnosti i u slučaju da utvrdi da je to zbog složenosti predmeta, ili mentalnog stanja, osumnjičenog, odnosno optuženog, u interesu pravde. U slučajevima obavezne odbrane sud osumnjičenog, odnosno optuženog, najprije poziva da sam izabere branitelja sa predočene liste. Ukoliko osumnjičeni, odnosno optuženi, sam ne izabere branitelja sa predočene liste, branitelja će postaviti sud. Sud je dužan osumnjičenom, odnosno optuženom, postaviti branitelja i u slučaju kada se on koristi tzv. siromaškim pravom. Zakoni o krivičnom postupku propisuju da će Sud i u slučaju kada ne postoje uvjeti za obaveznu odbranu, a postupak se vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine, ili teža kazna, ili kada to zahtijevaju interesi pravičnosti bez obzira na propisanu kaznu, osumnjičenom, odnosno optuženom, na njegov zahtjev, postaviti branitelja, ako osumnjičeni, odnosno optuženi, prema svom imovnom stanju ne može snositi troškove odbrane.150) Umjesto branioca postavljenog po službenoj dužnosti, osumnjičeni, odnosno optuženi, može uzeti drugog branitelja i u tom slučaju razriješit će se postavljeni branitelj. Također, u zavisnosti od faze krivičnog postupka, sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno vijeće, može, na zahtjev osumnjičenog, odnosno optuženog, ili uz njegovu saglasnost, razriješiti postavljenog branitelja koji neodgovorno vrši svoju dužnost. U ovom slučaju, sud će umjesto razriješenog branitelja postaviti drugog branitelja, a o razrješenju će odmah obavijestiti advokatsku komoru čiji je razriješeni branitelj član.151) U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti, ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Međutim, kada se osumnjičeni, odnosno optuženi, nalazi u pritvoru, tužitelj će dostaviti sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje, dokaze radi obavještavanja branitelja. Nakon podizanja optužnice, branitelj osumnjičenog, odnosno optuženog, ima pravo uvida u sve spise i dokaze. Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno vijeće, kao i tužitelj dužni su, kada dođu u posjed novog dokaza, ili bilo koje informacije, ili činjenice, koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, staviti ih na uvid branitelju.152) Ovakva rješenja zakona o krivičnom postupku imaju niz nejasnoća. Naime, iz zakonskog teksta proizilazi da osumnjičeni, odnosno optuženi, nema nikakvo pravo uvida u spise i dokaze čime se nesumnjivo ograničava njegovo pravo na odbranu. Također, dio odredbi zakona koje se odnose na dužnost sudije za prethodni postupak i tužitelja, u dijelu koji se odnosi na trajanje istrage i njihovu dužnost stavljanja na uvid branitelju novog dokaza, informacije ili činjenice koje mogu poslužiti kao dokaz na suđenju, u suprotnosti su sa odredbom da branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo branitelju se može uskratiti, ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Posljednjim usvojenim izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku BiH ove nejasnoće se rješavaju. Naime, predviđeno je da i osumnjičeni, odnosno optuženi, nakon podizanja optužnice ima pravo uvida u sve spise i dokaze, kao i da su sud i tužitelj, kada dođu u posjed novog dokaza ili bilo koje informacije i činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, dužni staviti dokaze na uvid branitelju, osumnjičenom, odnosno optuženom, pri čemu iz izmjena proizilazi da se ta dužnost odnosi na dokaze koji se pribave tek u toku suđenja.153)) Nejasnoće i dalje ostaju prisutne u entitetskim zakonima i Zakonu o krivičnom postupku Brčko distrikta. Što se tiče komunikacije osumnjičenog, odnosno optuženog, sa braniteljem, Zakon o krivičnom postupku propisuje da osumnjičeni, odnosno optuženi, koji se nalazi u pritvoru, ima pravo odmah komunicirati s braniteljem, usmeno ili pismeno. Tokom razgovora osumnjičeni, odnosno optuženi, i branitelj mogu biti promatrani, ali se ne smije slušati njihov razgovor. Ovako propisan način komuniciranja osumnjičenog, odnosno optuženog, sa braniteljem ne predstavlja povredu Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.154)

1.1.1.22. Pravo na pozivanje i ispitivanje svjedoka. – Zakoni o krivičnom postupku propisuju da optuženi i njegov branitelj imaju pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze.155) Također, optuženom i njegovom branitelju je dopušteno da ispituju svjedoke, bilo da se radi o svjedocima koje su oni sami pozvali (direktno ispitivanje), ili o svjedocima koje je pozvao tužilac (unakrsno ispitivanje), ili čak sud.156) Prilikom iznošenja svoje odbrane, optuženi mora imati mogućnost da pozove i ispita svjedoke za koje smatra da su relevantni za njegovu odbranu. Međutim, prema trenutnim odredbama zakona o krivičnom postpuku, pitanje pozivanja i ispitivanja svjedoka od strane optuženog i njegovog branitelja u toku istrage nisu regulirana što može dovesti do otvaranja pitanja prava na odbranu i jednakost u postupanju. Pravilo je da svjedoci svoje iskaze daju neposredno pred sudom, ali zakoni o krivičnom postupku propisuju i slučajeve kada je moguće na glavnom pretresu samo pročitati zapisnike o saslušanju svjedoka iz istrage i to samo u slučajevima ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ne se mogu pronaći, njihov dolazak pred sud je nemoguć, ili je znatno otežan zbog važnih razloga.157) Pravo da se pozivaju i ispituju svjedoci nije apsolutno pravo. Međunarodni standardi dopuštaju da se ovo pravo ograniči tako što će se određenim licima, npr. članovima porodice, dozvoliti da odbiju da svjedoče. Ovakvi izuzeci predviđeni su i u zakonima o krivičnom postupku koji poznaju dvije vrste izuzetaka u smislu da postoje osobe koje ne mogu biti saslušane kao svjedoci i osobe koje mogu odbiti svjedočenje. U prvu grupu osoba158) spadaju osobe koje bi svojim iskazom povrijedile dužnost čuvanja državne, vojne ili službene tajne dok je nadležni organ ne oslobodi te dužnosti, branilac osumnjičenog, odnosno optuženog, u pogledu činjenica koje su mu postale poznate u svojstvu branitelja, zatim osoba koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja profesionalne tajne (vjerski službenik, odnosno ispovjednik, novinar u svrhu zaštite izvora informacija, advokat, bilježnik, liječnik, babica i dr.), osim ako je oslobođena te dužnosti posebnim propisom ili izjavom osobe u čiju je korist ustanovljeno čuvanje tajne, te maloljetna osoba koja, s obzirom na uzrast i duševnu razvijenost, nije sposobna shvatiti značaj prava da ne mora svjedočiti. Zakon o krivičnom postupku BiH sadrži izričitu odredbu da se u slučaju saslušanja osoba koje ne mogu biti saslušane kao svjedoci, sudska odluka ne može zasnivati na takvom iskazu. U drugu grupu osoba, tj. osoba koje mogu odbiti svjedočenje,159)spadaju bračni, odnosno vanbračni drug, osumnjičenog odnosno optuženog, roditelj ili dijete, usvojitelj, ili usvojenik, osumnjičenog, odnosno optuženog, a u Zakonu o krivičnom postupku Brčko distrikta krug ovih osoba je znatno širi. Također, zakoni o krivičnom postupku predviđaju i mogućnost da svjedok ima pravo da ne odgovara na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju. U ovakvom slučaju, svjedok može dati odgovor i na takvo pitanje ukoliko mu tužitelj dâ imunitet od krivičnog gonjenja. Prilikom davanja svog iskaza, svjedok će se prethodno opomenuti da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti, a zatim će se upozoriti da davanje lažnog iskaza predstavlja krivično djelo160) propisano krivičnim zakonom161). Zakoni o krivičnom postupku ne predviđaju mjere zaštite za svjedoke, već propisuju da se na položaj zaštićenog svjedoka u postupku pred sudom primjenjuju odredbe posebnog zakona162). Poseban zakon na koji se pozivaju zakoni o krivičnom postupku BiH i Federacije BiH jeste Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, a zakon o krivičnom postupku Repuplike Srpske jeste Zakon o zaštiti svjedoka u krivičnom postupku.163)) Ovi zakoni propisuju da se mjere zaštite mogu odrediti samo uz saglasnost svjedoka i predviđa tri kategorije svjedoka kojima se mogu odrediti mjere zaštite i to: svjedok pod prijetnjom, ugroženi svjedok i zaštićeni svjedok. Svjedok pod prijetnjom je onaj svjedok čija je lična sigurnost, ili sigurnost njegove porodice, dovedena u opasnost zbog njegovog učešća u postupku, kao rezultat prijetnji, zastrašivanja, ili sličnih radnji, koje su vezane za njegovo svjedočenje, a prema zakonu koji se primjenjuje u postupku pred Sudom BiH i svjedok koji smatra da postoji razumna osnova za bojazan da bi takva opasnost vjerovatno proistekla kao posljedica njegovog svjedočenja. Ugroženi svjedok je onaj svjedok koji je ozbiljno fizički ili psihički traumatizovan okolnostima pod kojima je izvršeno krivično djelo ili koji pati od ozbiljnih psihičkih poremećaja koji ga čine izuzetno osjetljivim, odnosno dijete i maloljetnik. Za ugrožene svjedoke i svjedoke pod prijetnjom, zakon je propisao da se mogu primjeniti mjere zaštite u vidu zaštite osobnih podataka dodjeljivanjem pseudonima svjedoku, ili svjedočenjem iz posebne prostorije, odnosno iza paravana, ili korištenjem elektronskih uređaja za promjenu glasa i slike svjedoka, ili i slike i glasa koristeći se tehničkim uređajima za prijenos slike i zvuka. Zaštićeni svjedok je svjedok koji je na prijedlog stranaka ili branitelja, a u izuzetnim okolnostima, kada postoji očigledna opasnost za ličnu sigurnost svjedoka ili njegove porodice i opasnost je tako ozbiljna da postoje opravdani razlozi za vjerovanje da nije moguće da se ta opasnost umanji nakon što je svjedok dao iskaz, ili je vjerovatno da će se opasnost povećati zbog davanja iskaza, saslušan od strane vijeća trojice nadležnog suda. Iskaz tako saslušanog zaštićenog svjedoka se čita u sudnici u toku glavnog pretresa i svjedok se uopće ne pojavljuje u sudnici pred strankama i braniteljem u toku glavnog pretresa. Ova mjera je najveći stepen zaštite svjedoka, jer se identitet, ili dovoljno detalja o identitetu i iskazu, svjedoka pod prijetnjom i ugroženog svjedoka mora otkriti odbrani, odnosno optuženom i njegovom branitelju najkasnije u vrijeme kada svjedok daje iskaz na glavnom pretresu kako bi se odbrana pripremila za ispitivanje svjedoka. Da bi se otklonila, ili bar umanjila opasnost, da se utiče na pravo na obranu optuženog, zakon je propisao da se zaštićeni svjedok može dodatno saslušati i to na prijedlog stranaka i branitelja, ili čak i po službenoj dužnosti. U ovom pogledu važno je naglasiti da je zakonom koji se primjenjuje pred Sudom BiH propisano da sud ne može zasnivati osuđujuću presudu isključivo, ili u odlučujućoj mjeri, na iskazu zaštićenog svjedoka, već da su neophodni i drugi dokazi za donošenje takve presude. Ovakva odredba zakona je u skladu sa Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i sa praksom Ustavnog suda BiH164). Međutim, evidentno je da zakoni o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka sadrže više kategorija svjedoka kojim se mogu odrediti jedna, ili više, mjera zaštite, te da bi i odredbe Zakona o krivičnom postupku u tom pogledu trebale sadržavati ne samo termin “zaštićeni svjedok”, već i termine „ugroženi svjedok” i „svjedok pod prijetnjom“ što bi omogućilo shvatanje obima mjera zaštite građanima koji se u toku krivičnog postupka saslušavaju, odnosno ispituju kao svjedoci. Također, posebnu zabrinutost treba iskazati prema praksi entitetskih sudova koji se zbog neposjedovanja materijalno $s$-$s$ tehničkih mogućnosti, najčešće, odlučuju za primjenu najveće mjere zaštite prema svjedocima, odnosno za saslušanje u svojstvu zaštićenog svjedoka. Čini se da zbog ovakve prakse zakoni o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka na entitetskom nivou i nisu pretrpjeli izmjene i dopune kao što je to slučaj sa zakonom koji se primjenjuje pred Sudom BiH. Zbog navedenog, kao i materijalno $s$-$s$ tehničke opremljenosti, Sud BiH je u mogućnosti osigurati svjedocima sve mjere zaštite predviđene za ugrožene i svjedoke pod prijetnjom, tako da u postupcima pred Sudom BiH u posljednjih nekoliko godina nije evidentiran slučaj korištenja najvećeg stepena zaštite svjedoka $s$-$s$ zaštićenog svjedoka, čiji iskaz bi se čitao u toku glavnog pretresa. Pored zaštite predviđene u Zakonom o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, određene mjere zaštite svjedoka u postupcima pred Sudom BiH predviđene su, pod određenim uvjetima, i Zakonom o programu zaštite svjedoka u Bosni i Hercegovini.165) Prilikom pokušaja praktične primjene odredaba Zakona o programu zaštite svjedoka u Bosni i Hercegovini uočilo se niz nedostataka i nejasnoća koji predstavljaju ograničavajući faktor u primjeni samog zakona, u parlamentarnu proceduru upućen je sasvim novi Prijedlog zakona o programu zaštite svjedoka u Bosni i Hercegovini166) kojim je predviđeno da se mjere zaštite primjenjuju u postupcima pred svim sudovima u Bosni i Hercegovini, a ne samo pred Sudom BiH, kao što je to slučaj sa trenutno važećim zakonom.

1.1.1.23. Pravo na prevodioca. – Jedan od principa na kojima počivaju zakoni o krivičnom postupku jeste i princip jezika i pisma167). Ovaj princip propisuje da se stranke, svjedoci i ostali učesnici u postupku imaju pravo služiti svojim jezikom. Ako osoba ne razumije jedan službeni jezik, osigurat će se prevođenje onoga što ona, odnosno drugi, iznose, kao i isprava, te drugog pisanog dokaznog materijala. Dužnost tužitelja i suda je da pouči osumnjičenog/optuženog i svjedoke o pravu na prevođenje, ali se osumnjičeni, kao i svjedoci, mogu odreći tog prava ako znaju jezik na kome se vodi postupak. U slučaju potrebe za prevođenjem, prevođenje obavlja sudski tumač. Također i ako je svjedok gluh ili nijem, njegovo saslušanje vrši se preko tumača. Ako je svjedok gluh, postavit će mu se pitanja pismeno, a ako je nijem, pozvat će se da pismeno odgovara. Ako se saslušanje ne može obaviti na ovaj način, pozvat će se kao tumač osoba koja se može sporazumijevati sa svjedokom. Ako tumač to nije ranije učinio, položit će zakletvu da će vjerno prenijeti pitanja koja se svjedoku upućuju i izjave koje on bude davao.168)Ako je optuženom, branitelju ili oštećenom, protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno da na glavnom pretresu upotrebljava svoj jezik i da na svom jeziku prati tok glavnog pretresa, postoji bitna povreda krivičnog postupka169)

1.1.1.24. Zabrana samooptuživanja. – Osumnjičenom, odnosno optuženom, izričito je priznato pravo da se brani ćutanjem, jer zakoni o krivičnom postupku propisuju da se osoba koja je lišena slobode mora prije prvog ispitivanja poučiti da nije dužna dati iskaz, kao i da se već na prvom ispitivanju mora upozoriti da nije dužna iznijeti svoju odbranu, niti odgovarati na postavljena pitanja.170) Zakoni o krivičnom postupku zabranjuju upotrebu sile, prijetnje, prevare, upotrebu narkotika ili drugih sredstava koja mogu utjecati na slobodu odlučivanja i izražavanja volje prilikom davanja izjave ili priznanja. Na iskazu osumnjičenog, koji je dobiven kršeći ove zabrane, ne može se zasnivati sudska odluka.171) Također, osumnjičenom, odnosno optuženom, se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist. U sudskoj praksi u BiH, prije svega praksi Suda BiH, pojavljuje se formulacija “saslušanje optuženog u svojstvu svjedoka”. Važno je napomenuti da je Ustavni sud BiH zauzeo stav da Zakon o krivičnom postupku FBiH ne predviđa mogućnost saslušanja optuženog kao svjedoka u vlastitoj krivičnoj stvari i da ne sadrže eksplicitne odredbe o načinu kako bi takav dokaz trebalo izvesti. Stoga se iskaz optuženog koji je, bez ikakve prisile, odlučio dati na glavnom pretresu, po uputama njegovog branitelja, ima smatrati odustajanjem od prava na odbranu šutnjom i njegovom odbranom u smislu važećih procesnih zakona. Optuženi se ne smije upozoriti da mora govoriti istinu, da može biti krivično gonjen za davanje lažnog iskaza, te se od optuženog ne može tražiti da položi zakletvu, jer bi to u suštini bilo protivno pravu optuženog protiv samooptuživanja.172)) Ni Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske, ni Zakon o krivičnom postupku Brčko distrikta ne predviđaju mogućnost saslušanja optuženog u svojstvu svjedoka. Zakon o krivičnom postupku BiH do posljednje izmjene i dopune nije sadržavao ovakve odredbe. Posljednje izmjene i dopune Zakona o krivičnom postupku BiH propisale su da će sudija, odnosno predsjednik vijeća, poučiti optuženog da može dati iskaz u toku dokaznog postupka u svojstvu svjedoka i ako odluči da ponudi takav iskaz, da će biti podvrgnut direktnom i unakrsnom ispitivanju, odnosno opomenut i upozoren u smislu člana 86 Zakona o krivičnom postupku BiH, da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti, te kako je davanje lažnog iskaza krivično djelo. Također je propisano da u tom slučaju optuženi kao svjedok ne polaže zakletvu, odnosno ne daje izjavu i da će sud omogućiti da se o tom svom pravu optuženi prethodno konsultira sa braniocem, a ukoliko nema branioca, sud će pažljivo ispitati da li mu je branilac neophodan.

1.1.1.25. Pravo na žalbu. – Drugostepenost je pravilo bez izuzetka – žalba protiv presude prvostepenog suda nikad nije isključena. Prema Zakonu o krivičnom postupku Brčko distrikta, Republike Srpske i Federacije BiH, pod određenim uvjetima, dopuštena je i trostepenost odlučivanja. To je moguće u slučaju ako je sud koji rješava u drugom stepenu, preinačio prvostepenu presudu kojom je optuženi oslobođen od optužbe i izrekao presudu kojom se optuženi oglašava krivim173). Zakon o krivičnom postupku BiH nije predviđao mogućnost trostepenosti sve do posljednje izmjene i dopune kojom je predviđena trostepenost u odlučivanju.174)) Međutim, iako Zakon o krivičnom postupku BiH nije predviđao takvu mogućnost, Ustavni sud BiH je zauzeo stav da nema povrede člana 13 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 2 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za krivična djela iz nadležnosti KZ BiH175)). Pored žalbe na presudu, kao redovnog pravnog lijeka, osuđenom licu je na raspolaganju i jedan vanredni pravni lijek i to: ponavljanje postupka176), a prijedlogom izmjena i dopuna zakona o krivičnom postupku BiH, iz februara 2008. godine, bilo je predviđeno da se ponovo vrati i mogućnost zahtjeva za zaštitu zakonitosti kao drugog vanrednog pravnog lijeka, ali ta izmjena i dopuna nije prihvaćena177).

1.1.1.26. Pravo na odštetu. – Zakoni o krivičnom postupku utvrđuju slučajeve i postupak za ostvarivanje ovih prava.178) Tako, pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude ima osoba kojoj je bila pravomoćno izrečena krivičnopravna sankcija, ili koja je oglašena krivom, a oslobođena je od kazne, te je kasnije povodom vanrednog pravnog lijeka ponovljeni postupak pravomoćno obustavljen, pravomoćnom presudom je oslobođena od optužbe, ili je optužba odbijena, osim u slučaju ako je do obustave postupka, ili presude kojom se optužba odbija, došlo zbog toga što je u ponovljenom postupku tužitelj odustao od krivičnog gonjenja, a do odustajanja je došlo na osnovu sporazuma sa osumnjičenim, odnosno optuženim, i u slučaju ako je u ponovljenom postupku presudom optužba odbijena zbog nenadležnosti suda, a ovlašteni tužitelj je preduzeo krivično gonjenje pred nadležnim sudom. Također, osuđeni nema pravo na naknadu štete ako je svojim lažnim priznanjem, ili na drugi način, namjerno prouzročio svoju osudu, osim ako je na to bio prinuđen.

1.1.1.27. Ne bis in idem. – Međunarodni standardi predviđaju da se „nikome … ne može ponovo suditi niti se može ponovo kazniti … za djelo za koje je već bio pravnosnažno oslobođen ili osuđen”. Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda dopušta odstupanje od ovog načela – ne sprečava se obnova postupka u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom date države, ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u ranijem postupku došlo do bitne povrede koja je mogla da utiče na njegov ishod. Načelo ne bis in idem jedno je od osnovnih načela zakona o krivičnom postupku koji se primjenjuju u BiH i propisano je da niko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska odluka.179) U predmetu Muslija protiv Bosne i Hercegovine 180) ESLJP je utvrdio da se radi o povredi načela ne bis in idem kada je apelikantu koji ranije za isto djelo kažnjen u prekršajnom postupku utvrđena kazna u krivičnom postupku. Zanimljivo je da je povodom apelacije istog podnositelja Ustavni sud BIH nije utvrdio povredu ovog načela jer je smatrao da je aplikant oglašen krivim za prekršaj protiv javnog reda u prekršajnom postupku, dok je u krivičnom postupku osuđen za krivično djelo nanošenja teške tjelesne povrede. Ustavni sud je smatrao daiako suobje odluke donesene povodom istog incidenta, djela su različita po svojoj prirodi i namjeri. Međutim, ESLJP smatra da se postupak koji je pokrenut protiv aplikanta na osnovu člana 177. stav 1. Krivičnog zakona iz 1998. godine odnosio na, u biti, isto djelo za koje je već bio poravosnažno osuđen na osnovu člana 3. stav 1. tačka 2. Zakona o javnom redu iz 2000. godine. Dakle, došlo je do kršenja člana 4. Protokola br.7.

1.1.1.28. Presuda Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine181) i njen utjecaj na pravosude u BiH – Krivični zakon Bosne i Hercegovine propisuje da se krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju samo zakonom. Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna. Na učinitelja krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela. Ako se poslije činjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primjeniće se zakon koji je blaži za učinitelja. Abdulhamid Maktouf i Goran Damjanović su tužili BiH, između ostalog pred Evropskim sudom za ljudska prava, zbog kršenja člana 7.182) Evropske konvencije jer Sud BiH nije primjenio odredbe Krivičnog zakona bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije iz 1976., koji je bio na snazi kada su počinjeni zločini za koje su aplikanti osuđeni, već po osnovu Krivičnog zakona BiH iz 2003. godine. Maktouf je bio osuđen za podstrekavanje i pomaganje u ratnom zločinu (osuđen na 5 godina zatvora – najniža moguća kazna po Krivičnom zakonu iz 2003., a prema zakonu iz 1976. mogao je biti osuđen na kaznu zatvora od jedne godine), a Damjanović za ratni zločin (osuđen na 11 godina zatvora – malo iznad minimalne kazne, a prema zakonu iz 1976. mogao je biti osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina). Krivični zakon SFRJ za krivično djelo ratni zločin propisivao je kaznu zatvor od 5 do 15 godina ili u najtežem slučaju smrtnu kaznu. Također, mogla se izreći kazna zatvora u trajanju od 20 godina umjesto smrtne kazne. Pomagači su mogli biti kažnjeni kao da su sami počinili krivicno djelo, ali se je kazna mogla umanjiti za kaznu zatvora od jedne godine. Krivični zakon BiH iz 2003. godine, za krivično djelo ratnog zločina propisuje kaznu zatvora u trajanju od 10 do 20 godina ili u najtežim slučajevima kaznu dugotrajnog zatvora od 20 do 45 godina. Pomagači mogu biti kažnjeni kao da su sami izvršili krivično djelo, odnosno njihova kazna može biti umanjena i do pet godina zatvora. U svom uvodnom komentaru Evropski sud je podcrtao da on procjenjuje in concreto, a ne in abstracto, da li je primjena Krivičnog zakona iz 2003. nekompatibilna sa članom 7. Konvencije. To pitanje se mora ocjenjivati za svaki predmet pojedinačno, uzimajući u obzir okolnosti slučaja. U odgovoru na argument države BiH da je Krivični zakon iz 2003. bio blaži jer, za razliku od Krivičnog zakona iz 1976., ne propisuje smrtnu kaznu, Evropski sud je istakao da je samo za najteže oblike ratnih zločina bila zaprijećena smrtna kazna.

„Kako nijedan od aplikanata nije oglašen krivim za gubitak života, zločini za koje su oni osuđeni očigledno nisu spadali u tu kategoriju.“

Evropski sud u presudi navodi da je od ključnog značaja da li su aplikanti mogli dobiti niže kazne da je zakon iz 1976. bio primjenjen u njihovim predmetima. Uzimajući u obzir činjenicu da je Maktouf dobio najnižu moguću kaznu a Damjanović nešto veću od minimalne:

„U skladu s tim, s obzirom da postoji realna mogućnost da je retroaktivna primjena Zakona iz 2003. bila na štetu aplikanata u pogledu izricanja kazne, ne može se reći da im je osigurana djelotvorna zaštita od nametanja veće kazne, što predstavlja povredu Člana 7 Konvencije. „

Nakon ove presude, a po apelaciji osuđenika, Ustavni sud BiH je ukinuo niz pravosnažnih presuda Suda BiH koje su suprotne presudi Evropskog suda i Evropskoj konvenciji. Sud BiH je potom pustio na slobodu niz lica osuđenih za genocid i ratne zločine, te naložio ponovni pretres. Zahvaljujući praksi Ustavnog suda BIH date su smijerenice za postupanje Suda BiH u predmetima u kojima je Sud BiH propustio da primjeni blaži zakon. Ustavni sud je u predmetu AP 4606/13 od 28.03.2014. godine ukazao da ni u ovom predmetu, kao i u nizu predmeta iz novije prakse u kojim je utvrdio povredu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 7. stav 1. Evropske konvencije i ukinuo presude Suda BiH s nalogom da se donese nova odluka kojom će biti otklonjena utvrđena povreda, nije odlučivao o prekidu izdržavanja kazne zatvora i puštanju na slobodu apelanta, niti o proceduri po kojoj će Sud BiH donijeti novu odluku. Dodatno Ustavni sud BiH je zaključio da s obzirom da je u konkretnom slučaju prvostepena presuda ukinuta, da je apelant lišen slobode i upućen na izdržavanje kazne zatvora na osnovu osporene presude koja je sada ukinuta ovom odlukom Ustavnog suda samo u odnosu na primjenu člana 7. Evropske konvencije, o lišavanju slobode apelanta odlučivat će Tužilaštvo BiH i Sud BiH, u skladu sa svojim nadležnostima i relevantnim odredbama ZKPBiH.

Pravo na zaštitu privatnog života, porodice, stana i prepiske

Član 17 PGP: 1. Niko ne može biti predmet samovoljnih ili nezakonitih miješanja u njegov privatni život, u njegovu porodicu, u njegov stan ili njegovu prepisku, niti nezakonitih povreda nanesenih njegovoj časti ili njegovom ugledu. 2. Svako lice ima pravo na zaštitu zakona protiv ovakvih miješanja ili povreda. (Sl. list SFRJ, br. 7/71) Član 8 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama: 1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. 2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, spriječavanja nereda ili spriječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih. (Sl. glasnik BiH, br. 6/99)

Ustavne odredbe

Član II/3f Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje: f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Član II/A2 Ustava Federacije BiH, u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe ne teritoriji Federacije uživaju prava:
g) na privatnost.
Član 13 Ustava Republike Srpske glasi:

Ljudsko dostojanstvo, tjelesni i duhovni integritet, čovjekova privatnost, lični i porodični život su nepovredivi.

Zaštita prava privatnosti i porodičnog života, stana i prepiske jedno je od osnovnih prava čije je ostvarenje preduvjet za pravilno funkcionisanje svakog demokratskog društva. Iz samih odredbi svih gore navedenih dokumenata vidljivo je da se ovo pravo može raščlaniti na tri osnovna segmenta, a to su: • Privatni život; • Porodični život; • Dom i • Prepiska.

Pravo na privatnost

Osnovni standardi zaštite privatnosti već su definisani Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija, kao i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima, koji se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Razvoj informacijskih i komunikacijskih tehnologija omogućio je nove načine prikupljanja, obrade i prenosa ličnih podataka, što nalaže da se obezbijedi što bolji nivo zaštite privatnosti i ostalih ličnih prava koja se odnose na prikupljanje ličnih podataka u kompjuterskim bazama podataka. Bosna i Hercegovina je u julu 2004. godine ratifikovala Konvenciju Vijeća Evrope o zaštiti lica s obzirom na automatsku obradu ličnih podataka i izmjene i dopune iste Konvencije (od 15. juna 1999. godine) i Dodatni protokol uz Konvenciju (od 8. novembra 2001. godine). Kod zaštite prava na privatnost najvažniji utjecaj na stvaranje međunarodno priznatih standarda imala je praksa Evropskog suda za ljudska prava. Prema mišljenju Evropskog suda, privatni život predstavlja široki koncept, kojem je nemoguće dati konačnu definiciju.183) Poštivanje privatnog života mora sadržavati i određeni stepen prava na uspostavljanje i razvijanje odnosa sa drugim ljudskim bićima.184) Općenito, praksa suda je dovela do širenja koncepta privatnosti na: • Fizički i moralni integritet ličnosti;185) • Prikupljanje podataka koje traži država;186) • Pristup ličnim informacijama;187) • Pitanje reguliranja imena i prezimena.188)

1.1.1.29. Fizički i moralni integritet ličnosti. – I fizički i moralni integritet osoba uživa zaštitu u zakonodavstvu Bosne i Hercegovine. Kada je u pitanju zaštita fizičkog integriteta osoba, važno je reći da krivično i krivično $s$-$s$ procesno zakonodavstvo pružaju značajnu zaštitu prava na poštivanje fizičkog integriteta osoba. Odredbe zakona o krivičnom postupku kojima se reguliraju radnje pretresa osoba predviđaju da se pretres osobe može preduzeti kada je vjerovatno da je ta osoba počinila krivično djelo, odnosno da će se pretresanjem pronaći predmeti ili tragovi važni za krivični postupak.189) U svakom od navedenih zakona je predviđeno da pretresanje osoba obavlja osoba istog spola. U daljnjim odredbama navedenih zakona reguliran je postupak pretresa za koji je predviđeno izdavanje naredbe za pretresanje i to u pravilu pismene naredbe, a samo izuzetno usmene, zatim vrijeme u koje se pretresanje može izvršiti i to tako da se samo na izričito dato ovlaštenje pretresanje može izvršiti u bilo koje doba dana ili noći, kao i da pretresanju osoba prisustvuju svjedoci istog spola koji će staviti svoje potpise na zapisnik o pretresanju.190) Zakoni o krivičnom postupku na približno jednak način (uz izuzetke koji će biti navedeni dalje u tekstu) reguliraju pitanje pretresa bez naredbe i bez prisustva svjedoka i ograničavaju ga na situacije kada se radi o izvršenju naredbe za dovođenje, zatim prilikom lišavanja slobode, ako postoji sumnja da osoba posjeduje vatreno ili hladno oružje, te ukoliko postoji opasnost da će sakriti, uništiti ili odbaciti predmete koje treba od njega oduzeti i upotrijebiti kao dokaz u krivičnom postupku.191) U drugom stavu prethodno citiranih članova predviđeno je da ovlaštena službena osoba mora, poslije izvršenog pretresanja bez naredbe, odmah tužiocu podnijeti izvještaj u kojem će navesti razloge zbog kojih je obavljeno pretresanje bez naredbe. Tužilac će o tome odmah obavijestiti sudiju za prethodni postupak. Povodom postupka pretresanja na temelju usmene naredbe, došlo je do dopune člana 56. stav (2) ZKP BiH iz 2008. godine: „ Kad je podnesen usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje, Sud će daljnji tok razgovora zabilježiti. U slučaju kada se koristi zvučni ili stenografski zapisnik, zapisnik se u roku od 24 sata mora dati na prijepis čija će se istovjetnost ovjeriti i čuvati s originalnim zapisnikom.”192) Kada je u pitanju zaštita fizičkog i moralnog integriteta maloljetnika odnosno djece u porodici, pored postojanja krivičnih djela kojima se kažnjavaju određena ponašanja prema maloljetnicima odnosno roditelja prema djeci, porodični zakoni Federacije BiH i Republike Srpske predviđaju postupak oduzimanja roditeljskog staranja ili oduzimanja prava roditelju da živi sa djetetom.193) Zaštita moralnog integriteta osoba je obezbijeđena i kroz zakone o zaštiti od klevete u entitetima i Brčko distriktu. Oni su međusobno usaglašeni i predviđaju građansku odgovornost za klevetu,194) za razliku od ranijih zakona po kojima je kleveta bila predviđena kao krivično djelo. O ovim zakonima će se opširnije govoriti u dijelu ovog izvještaja u kojem je predmet analize usklađenost zakona BiH s članom 10 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

1.1.1.30. Prikupljanje i pohranjivanje informacija koje traži država i pristup informacijama. – Zakonom o zaštiti osobnih podataka u BiH195) koji je stupio na snagu 2001. godine, stvoren je zakonodavni okvir za čuvanje tajnosti vezano za obradu podataka koji se odnose na sve osobe na teritoriji BiH bez obzira na njihovo državljanstvo ili prebivalište. Navedeni zakon osigurava tajnost osobnih podataka koji se odnose na fizičku osobu čiji je identitet ustanovljen, ili se može ustanoviti, posebno na osnovu matičnog broja, odnosno više karakteristika koje čine fizički, mentalni, ekonomski, kulturni i socijalni identitet. Značajno je što se zakonom štite posebne kategorije podataka koje se odnose na rasno porijeklo, državljanstvo, mentalno i etničko porijeklo, političko mišljenje ili stranačku pripadnost, religijsko ili drugo vjerovanje, zdravstveno stanje, seksualni život, te krivične presude. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti ličnih podataka („Sl. glasnik BiH“ broj: 76/11) dodatno su precizirane odredbe ovog Zakona odnosno ovaj Zakon se uskladio u potpunosti sa Direktivom 95/46 Evropskog parlamenta i Vijeća o zaštiti pojedinaca u okviru obrade ličnih podataka, te o slobodnom toku tih podataka. Izmjenama i dopunama se između ostalog, preformulišu se i dodatno preciziraju pojedine odredbe te definišu određeni pojmovi koji se u Zakonu koriste, utvrđuje obaveza kontrolora koji nema sjedište na teritoriji Bosne I Hercegovine da odredi predstavnika za obradu podataka, regulišu posebni slučajevi kada Agencija vrši prethodnu kontrolu, detaljnije reguliše prenos podataka u inostranstvo, uređuje obrada ličnih podataka putem video $s$-$s$ nadzora i prigovor u vezi direktnog marketinga te dodatno reguliše nezavisno djelovanje Agencije. U smislu ovog zakona pod obradom podataka podrazumijevaju se radnje kao što su prikupljanje, unošenje, pohranjivanje, prerađivanje i izmjena, konsultiranje, otkrivanje prijenosom, brisanje i uništavanje.196) Osim na osnovu zakona, obrada podataka može se vršiti na osnovu saglasnosti samog nosioca podataka, tj. lica na koje se podaci odnose. Nakon usaglašavanja Zakona o zaštiti ličnih podataka sa ranije pomenutom Direktivom 95/46EC koja propisuje da pristanak mora biti nedvosmislen, pismena saglasnost se traži samo ako se radi o posebnim kategorijama ličnih podataka, dok saglasnost za obradu drugih ličnih podataka može biti data i na drugačiji način. Saglasnost se u svakom momentu može i povući, osim ako se nosilac podataka i kontrolor nisu izričito dogovorili da povlačenje saglasnosti nije moguće. Saglasnost, između ostalog, nije potrebna ako je obrada podataka neophodna da nosilac podataka na vlastiti zahtjev pristupi pregovorima u ugovornom odnosu ili da se ispune već preuzete obaveze, ispune zadaci u javnom interesu ili za potrebe statistike. Bosna i Hercegovina se obavezala da će stupanjem na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju uskladiti svoje zakonodavstvo vezano za zaštitu ličnih podataka s pravom Zajednice i drugim evropskim i međunarodnim zakonodavstvom o privatnosti. Takođe se obavezala da će uspostaviti nezavisno nadzorno tijelo s dovoljnim finansijskim i ljudskim potencijalima s ciljem efikasnog praćenja i garantovanja provođenja nacionalnog zakonodavstva o zaštiti ličnih podataka. Vijeće ministara Bosne i Hercegovine je na 32. sjednici, održanoj 27. decembra 2007. godine, donijelo Odluku o početku rada Agencije, a na 51. sjednici, održanoj 03. juna 2008. godine, imenovao direktora Agencije i od tada Agencija je počela sa radom. Početkom rada Agencije prestala je da djeluje Komisija za zaštitu ličnih podataka. Agencija za zaštitu ličnih podataka u Bosni i Hercegovini je samostalna upravna organizacija čija nadležnost i djelokrug poslova su propisani Zakonom o zaštiti ličnih podataka („Službeni glasnik BiH” broj: 49/06). Poslovi iz nadležnosti Agencije su: 1. nadgledanje provođenja odredbi ovog Zakona i drugih zakona o obradi ličnih podataka; 2. postupanje po podnesenim prigovorima nosioca podataka; 3. podnošenje Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine godišnjeg izvještaja o zaštiti ličnih podataka; 4. praćenje uslova za zaštitu ličnih podataka davanjem prijedloga za usvajanje ili izmjenu zakona koji se odnose na obradu ličnih podataka, te davanje mišljenja o prijedlozima tih zakona i briga o ispunjavanju kriterija zaštite podataka koji proističu iz međunarodnih sporazuma obavezujućih za Bosnu i Hercegovnu. Agencija je ovlaštena da: 1. posredstvom inspekcije, nadzire ispunjavanje obaveza propisanih ovim Zakonom; 2. vodi Glavni registar; 3. prima primjedbe i prigovore građana koje se odnose na kršenje ovog Zakona; 4. donosi provedbene propise, smjernice ili druge pravne akte, u skladu sa Zakonom; 5. nalaža blokiranje, brisanje ili uništavanje podataka, privremenu ili trajnu zabranu obrade, upozorava ili opominje kontrolora; 6. podnosi zahtjev za podnošenje prekršajnog postupka u skladu sa ovim Zakonom; 7. daje savjete i mišljenja u vezi sa zaštitom ličnih podataka; 8. sarađuje sa sličnim organima u drugim državama; 9. obavlja druge dužnosti propisane zakonom; 10. nadzire iznošenje podataka iz Bosne i Hercegovine.

Agencija je u skladu sa svojim nadležnostima donijela niz provedbenih podzakonskih akata I to: Pravilnik o načinu vođenja i obrascu evidencije o zbirkama ličnih podataka („Sl. glasnik BiH“ broj: 52/09), Pravilnik o načinu čuvanja i posebnim mjerama tehničke zaštite ličnih podataka („Sl. glasnik BiH” broj: 67/09), Pravilnik o inspekcijskom nadzoru u oblasti zaštite ličnih podataka („Sl. glasnik BiH“ broj: 51/09), Pravilnik o postupku po prigovoru nosioca podataka u Agenciji za zaštitu ličnih podataka u Bosni i Hercegovini („Sl. glasnik BiH” broj: 51/09) i Instrukcija o načinu provjere obrade ličnih podataka prije uspostavljanja zbirke ličnih podataka („Sl. glasnik BiH“ broj: 76/09). Agencija za zaštitu ličnih podataka uspostavila je Glavni registar u skladu sa Zakonom o zaštiti ličnih podataka („Službeni glasnik BiH broj: 49/06) i Pravilnikom o načinu vođenja i obrascu evidencije o zbirkama ličnih podataka („Službeni glasnik BiH broj: 52/09).Na osnovu člana 14. Zakona o zaštiti ličnih podataka, Glavni registar predstavlja elektronsku evidenciju osnovnih podataka o zbirkama koje vode kontrolori i ima za cilj da nosioce podataka informiše koje lične podatke kontrolori mogu prikupljati i na drugi način obrađivati. Informacije iz evidencija dobivene od kontrolora, Agencija objedinjava i objavljuje, na koji način i nastaje Glavni registar. Navedene zakonske izmjene koje se tiču statusa Agencije za zaštitu ličnih podataka nisu same po sebi dovoljne da osiguraju njenu nezavisnost, već je neophodno da se ovoj Agenciji obezbjede adekvatni uslovi rada. Prije svega, Agenciji se treba obezbijediti finansijska samostalnost. Ona mora biti finansijski sposobna da izvršava svoje široke zakonske nadležnosti, koje se između ostalog odnose da Agencija posredstvom inspekcije nadzire ispunjavanje obaveza propisanih Zakonom o zaštiti ličnih podataka, prima primjedbe i prigovore građana koje se odnose na kršenje ovog Zakona, donosi provedbene propise, smjernice ili druge pravne akte, daje savjete i mišljenja u vezi sa zaštitom ličnih podataka, nadzire iznošenje ličnih podataka iz Bosne i Hercegovine, izriče kaznu u okviru prekršajnog postupka itd. Agencija u postupku donošenja odluka mora biti oslobođena bilo kakvih vanjskih uticaja i političkih pritisaka, jer će jedino na takav način moći djelovati potpuno nezavisno u izvršavanju dužnosti koje su joj povjerene. Takođe je neophodno da se Agencija aktivno uključi u proces donošenja propisa kojima se reguliše obrada i zaštita ličnih podataka, te da bude u prilici blagovremeno dati mišljenje na iste. Na ovaj bi se način osiguralo da usvojena rješenja budu u skladu sa standardima o zaštiti ličnih podataka koja je preuzela naša država. S tim u vezi, Evropska komisija ističe da se pravila Vijeća ministara za učešće Agencije za zaštitu ličnih podataka u relevantnim zakonodavnim procesima takođe trebaju unaprijediti, jer postojeća pravila nisu zadovoljavajuća. Bosna i Hercegovine je 25. oktobra 2001. godine usvojila Zakon o centralnoj evidenciji i razmjeni podataka197) kojim je ustanovljen Centar za vođenje evidencija (evidencije matičnih brojeva, pasoša, osobnih iskaznica, dozvola boravka, kaznenih evidencija). Zakonom je predviđeno da Centar vodi evidencije u ime Ministarstva civilnih poslova, te u ime drugih javnih organa.198) Članom 10 Zakona je predviđeno da se na sve osobe koje su uključene u poslove obrade podataka primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti osobnih podataka. Oblast slobode pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini regulirana je Zakonom o slobodi pristupa informacijama Bosne i Hercegovine, Zakonom o slobodi pristupa informacijama Federacije BiH i Zakonom o slobodi pristupa informacijama Republike Srpske.199) U Brčko distriktu nije donesen poseban zakon, nego se primjenjuje Zakon o slobodi pristupa informacijama u BiH u skladu sa Uputstvom o provođenju Zakona o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini.200) Zakoni o krivičnom postupku BiH, FBiH i Brčko distrikta201) sadrže odredbu kojom je regulirana oblast davanja podataka iz kaznene evidencije, tako da se podaci iz kaznene evidencije mogu dati sudovima, tužilaštvima i organima unutrašnjih poslova vezano za krivični postupak koji se vodi protiv osobe koja je ranije bila osuđivana, kao i nadležnim organima koji učestvuju u postupku davanja amnestije, pomilovanja ili brisanja osude. U krivičnim zakonima je propisano krivično djelo povrede tajnosti postupka202) prema kojem je krivično odgovorna osoba koja neovlašteno otkrije ono što je saznala u sudskom, prekršajnom ili upravnom postupku, a što se po zakonu ne smije objaviti ili je odlukom nadležnog organa proglašeno tajnom. U krivičnom i parnično $s$-$s$ procesnom zakonodavstvu propisana je mogućnost isključenja javnosti zbog, inter alia, zaštite osobnog i intimnog života optuženog ili oštećenog,203) čime se pruža garancija čuvanja informacija koje se tiču privatnog života, a koje mogu biti iznesene u toku krivičnog postupka.

4.7.2.3. Pristup informacijama o nestalim osobama. – Jedan poseban aspekt prava na privatni (i porodični) život, koji je važan u kontekstu poslijeratne Bosne i Hercegovine, jeste pristup informacijama o nestalim osobama u Bosni i Hercegovini. Bosna i Hercegovina je s ciljem efikasnijeg i cjelovitijeg rješenja ovog složenog pitanja donijela Zakon o nestalim osobama.204) U skladu s članom 7 Zakona osnovan je Institut za nestala lica Bosne i Hercegovine, kao nezavisna institucija za traženje nestalih osoba u BiH, a s namjerom unapređenja procesa traženja nestalih osoba i efikasnije identifikacije posmrtnih ostataka nestalih lica. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u odlukama koje su se odnosile na pravo članova porodica nestalih osoba, na poštivanje njihovog privatnog (i porodičnog) života utvrdio je povrede člana 8 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i naložio Vijeću ministara BiH, inter alia, da se obezbijedi operativno funkcioniranje institucija osnovanih u skladu sa Zakonom o nestalim osobama, tj. Instituta za nestala lica BiH, Fonda za pomoć porodicama nestalih lica u BiH i Centralne evidencije nestalih osoba u BiH. U jednoj od tih odluka Ustavni sud BiH je naveo: „Činjenica da ni nakon skoro deset godina od prestanka ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini nadležne vlasti nisu apelantima dostavile informacije o sudbini članova njihovih porodica, nestalih tokom ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini, dovoljna je Ustavnom sudu da zaključi da je u odnosu na članove porodica nestalih lica došlo do povrede prava na zabranu nehumanog postupka iz člana II/3b Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i povrede prava na privatan i porodični život iz člana 8 Evropske konvencije.”205) Ustavni sud je u ovom predmetu, 2005. godine, morao zaključiti206) da je Odluka broj AP 228/04, od 13. jula 2005. godine, samo djelimično izvršena.

4.7.2.4. Spolno opredjeljenje i pravo na privatnost. – Kako je već navedeno u uvodu dijela izlaganja o pravu na privatni život, spolni odnosi, odnosno spolna orijentacija, spadaju u sferu privatnog života u smislu člana 8 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. U zakonodavstvu u Bosni i Hercegovini, homoseksualni odnosi ne predstavljaju krivično djelo i uopće ne postoje odredbe u krivičnom zakonodavstvu o krivičnom gonjenju osoba zbog njihove spolne orijentacije. Dalje, odredbe krivičnih zakona entiteta i Brčko distrikta, koje su već spomenute gore u tekstu, kojima se inkriminiraju krivična djela protiv spolne slobode i ćudoređa, ne prave nikakvu distinkciju o odnosu na spol počinioca. Problematika koja je neizbježno povezana sa pitanjem spolne orijentacije je promjena spola. U BiH ne postoji zakonodavstvo koje regulira medicinski aspekt promjene spola, iako postoje podaci da se takvi medicinski zahvati obavljaju u BiH. Za osobe koje izvrše promjenu spola, prema odredbama zakona o ličnom imenu koji se primjenjuju u Federaciji BiH, Republici Srpskoj i Brčko distriktu207), ne postoje smetnje da izvrše promjenu imena ili prezimena, jer je to pravo koje se garantira svim građanima i u tom smislu ne postoje nikakva ograničenja. Također, navedeni zakoni ne postavljaju nikakve posebne razloge koji trebaju biti zadovoljeni kako bi se izvršila promjena imena i prezimena. Međutim, problem koji se može pojaviti jeste pitanje izmjene podataka o spolu u matičnim evidencijama, jer ne postoji izričita odredba po kojoj je to moguće. Još jedan aspekt zaštite prava na privatnost, kada je u pitanju spolna orijentacija, tiče se eventualne diskriminacije homoseksualnih osoba u uživanju njihovih prava, posebno prava na rad. Zakoni o radu u FBiH, Republici Srpskoj i Brčko distriktu ne sadrže odredbe kojima se homoseksualci diskriminiraju u uživanju svoga prava na rad, a, također, ni zakoni, kojima se reguliraju radno $s$-$s$ pravni odnosi u javnim službama u entitetima i Bosni i Hercegovini, ne sadrže takve odredbe. Naprotiv, svi navedeni zakoni sadrže eksplicitne odredbe kojima se zabranjuje diskriminacija u uživanju prava na rad po bilo kojem osnovu, uključujući i spol.208)

4.7.2.5. Pravo na ime. – U Federaciji BiH sadržaj, korištenje, određivanje i promjena ličnog imena državljanina Bosne i Hercegovine, odnosno državljanina Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) čije se lično ime upisuje u matičnu knjigu rođenih, regulisano je Zakonom o ličnom imenu donesenom 2012. godine.209)U Republici Srpskoj je Zakon o ličnom imenu210) usvojen u decembru 1993. godine, a u Brčko distriktu, Zakon o osobnom imenu Brčko distrikta211), u junu 2002. godine. Sva tri zakona, u suštini, na jednak način tretiraju pitanje osobnog imena koje se sastoji od imena i prezimena.212) Naime u zakonima je predviđeno da osobno ime djeteta, roditelji određuju sporazumno, a da dijete dobija prezime prema prezimenu jednog ili oba roditelja. Ukoliko se roditelji ne mogu sporazumjeti o imenu djeteta, osobno ime će odrediti nadležni organ starateljstva. Navedenim zakonima propisano je pravo građanina da promjeni osobno ime, odnosno samo ime ili prezime. Dalje je predviđeno da će se maloljetnom licu promijeniti osobno ime, ili samo ime, odnosno samo prezime, na zahtjev roditelja ili posvojitelja, a na zahtjev staratelja, uz saglasnost nadležnog organa. Jedino ograničenje prava na promjenu osobnog imena propisano je na isti način u svim zakonima i odnosi se na osobe protiv kojih se vodi krivični postupak za krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, ili osobi koja je osuđena za takvo krivično djelo, dok kazna nije izvršena, kao ni osobi za koju se utvrdi da je zahtjev podnijela radi izbjegavanja zakonom utvrđenih obaveza213), što je i u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava.

Zaštita ličnih podataka. –

Prema Izvještaju Evropske komisije o napretku u Bosni i Hercegovini, u 2011. postignut je izvjesni napredak u oblasti zaštite ličnih podataka. U Izvještaju se navodi: „Međutim, zakoni i provedbeno zakonodavstvo u različitim sektorima se i dalje moraju uskladiti sa zahtjevima EU vezanim za zaštitu podataka. Pravila Vijeća ministara za učešće Agencije za zaštitu ličnih podataka u relevantnim zakonodavnim procesima nisu zadovoljavajući. Princip namjenske upotrebe i podzakonski propisi za zaštitu ličnih podataka u policiji i dalje nisu u potpunosti provedeni. Zakon o zaštiti ličnih podataka se ne primjenjuje na Obavještajno $s$-$s$ sigurnosnu agenciju BiH. Sveukupno gledano, pripreme za zaštitu ličnih podataka su i dalje u ranom stadiju. Potrebno je osigurati nezavisnost Agencije za zaštitu ličnih podataka.“214) Prema Izvještaju o zaštiti ličnih podataka u Bosni i Hercegovini iz 2012., Agencija za zaštitu ličnih podataka je obavila sljedeće kontrole:

Uporedni podaci za 2009 – 2012.

INSPEKCIJSKI POSLOVI

2009.	2010.	2011.	2012.

Ukupno inspekcijskih nadzora

21	40	17	99

Redovni 21 15 12 34 Revizijski 0 21 1 2 Vanredni 0 4 4 63 Žalbe na rješenja Inspektora

3	3	2	14

Pravo na porodični život

Iz ranije citiranih odredaba Ustava BiH i Ustava Republike Srpske proizlazi da je pravo na porodični život zaštićeno tim ustavima. Također i Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, u članu II/A2, tačka j predviđa kao jedno od prava $s$-$s$ pravo na zaštitu porodice i djece. Evropski sud za ljudska prava je, uzimajući u obzir društvene i zakonodavne promjene u zemljama potpisnicama Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, pojam porodičnog života proširio van okvira formalnih odnosa, odnosno pojma porodičnog života de iure, tako da je pojam porodičnog života, u smislu člana 8 Evropske konvencije, u stvari, porodični život de facto.215) Stoga, danas, pojam porodičnog života obuhvata: • Vršenje roditeljskog prava; • Starateljstvo; • Davanje djeteta na usvajanje.

Vršenje roditeljskog prava. –

Roditeljsko staranje, kako je predviđeno Porodičnim zakonom FBiH, odnosno vršenje roditeljskog prava prema Porodičnom zakonu u Republici Srpskoj, u suštini, predstavlja skup odgovornosti, dužnosti i prava roditelja koji imaju za cilj zaštitu osobnih i imovinskih prava i interesa djeteta. Oba roditelja sporazumno vrše to pravo i dužni su ga vršiti u najboljem interesu djeteta. Pravo staranja nad djetetom traje do njegovog/njenog punoljetstva koje nastupa sa 18 godina, odnosno ranije, ukoliko je sklopilo brak uz saglasnost roditelja. Prema Porodičnom zakonu FBiH, samo jedan roditelj vrši roditeljsko staranje ukoliko je drugi roditelj umro, proglašen umrlim, spriječen da se stara o djetetu, nepoznatog boravišta, ako mu je oduzeto roditeljsko staranje ili mu je oduzeta i ograničena poslovna sposobnost,216) dok su prema Porodičnom zakonu u Republici Srpskoj, ti uvjeti nešto uži, a odnose se na roditelja koji je spriječen da vrši roditeljsko pravo ili mu je to pravo oduzeto, odnosno ograničena poslovna sposobnost.217) Krivično djelo zapuštanja ili zlostavljanja maloljetnog lica predviđeno je u oba zakona, u Krivičnom zakonu Federacije BiH u članu 219. – Zapuštanje ili zlostavljanje djeteta ili maloljetnika i u Krivičnom zakonu Republike Srpske u članu 207. – Zapuštanje i zlostavljanje maloljetnog lica. U ova dva zakona postoje izvjesne razlike u vezi ovog krivičnog djela. Kada se govori o zapuštanju djeteta ili maloljetnog lica, Krivični zakon Federacije BiH počinitelju ovog krivičnog djela propisuje kaznu u rasponu od tri mjeseca do tri godine, dok Krivični zakon Republike Srpske propisuje novčanu kaznu ili kaznu zatvora do dvije godine. Prema KZ FBiH, ovo djelo može počiniti roditelj, usvojitelj, staratelj ili druga osoba koja grubo zanemaruje svoje funkcije zbrinjavanja ili odgo $s$-$s$ ja djeteta ili maloljetnika dok KZ RS daje istu definiciju djela spominjući samo maloljetno lice, a ne i dijete.218)

4.7.3.1. Davanje djeteta na usvajanje. – Porodičnim zakonom Federacije BiH i Porodičnim zakonom u Republici Srpskoj reguliran je postupak usvojenja. Porodični zakon FBiH i Porodični zakon u Republici Srpskoj propisuju dvije vrste usvojenja: potpuno i nepotpuno usvojenje. Suštinska razlika između ove dvije vrste usvojenja jeste u tome što kod potpunog usvojenja prestaju međusobna prava i dužnosti usvojenika i njegovih krvnih srodnika,219) osim ako dijete usvoji maćeha ili očuh.220) Ono što je značajno jeste da oba zakona propisuju obavezu da roditelji, odnosno staratelji usvojenika,221) odnosno oba roditelja ili jedini roditelj,222) moraju dati saglasnost, odnosno pristanak na usvojenje. Izjave o davanju saglasnosti odnosno o davanju pristanka, unose se u zapisnik koji roditelji, odnosno staratelji moraju potpisati. Ni prema odredbama Porodičnog zakona Federacije BiH, ni Porodičnog zakona u Republici Srpskoj, nema razlike u postupku usvojenja između djece rođene u braku i vanbračne djece, dakle odredbe o usvojenju se primjenjuju i na postupak usvojenja bračne i vanbračne djece.

4.7.3.2. Starateljstvo. – Porodični zakon FBiH i Porodični zakon u Republici Srpskoj propisuju aktivno učestvovanje organa starateljstva u zaštiti prava i interesa djeteta.223) Oba zakona propisuju mogućnost oduzimanja roditeljskog prava, međutim, također, predviđaju i niz mjera koje se mogu preduzeti prije nego što se donese odluka o oduzimanju roditeljskog prava. Prema odredbama navedenih zakona ,organ starateljstva će pružiti pomoć roditeljima u sređivanju njihovih socijalnih, materijalnih i ličnih prilika i ako to zahtijevaju interesi djeteta, uputit će ih u odgovarajuće savjetovalište.224) Iz odredaba Porodičnog zakona FBiH proizilazi da za vrijeme dok traje mjera oduzimanja roditeljskog staranja, roditelj, odnosno roditelji, gube sva prava prema djetetu, dakle i pravo da kontaktiraju sa djetetom. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava „s obzirom na temeljni odnos porodičnog života roditelja i djece, nalog o staranju treba da bude privremene prirode i njegovo provođenje uvijek mora voditi krajnjem cilju $s$-$s$ da porodica bude ponovo spojena”.225) Tačno je da navedeni porodični zakon predviđa mogućnost da se ukine mjera oduzimanja roditeljskog staranja i to pravo vrati roditelju kada prestanu razlozi zbog kojih je mjera određena. Međutim, sporno je to što roditelj kojem je oduzeto roditeljsko staranje gubi sva prava prema djetetu dok traje mjera oduzimanja roditeljskog staranja. Zakonom o Izmjenama i dopunama Porodičnog zakona FBiH226) ukinut je član 43. Porodičnog zakona FBiH. Tom zakonskom odredbom je bilo propisano da muž nema pravo na tužbu za razvoda braka za vrijeme trudnoće žene ili dok njihovo dijete ne navrši tri godine života. Ustavni sud BiH je u predmetu AP $s$-$s$ 369/10 presudio da navedeni član dovodi do različitog tretmana osoba prema njihovom spolu, a zašto nema opravdanog i objektivo prihvatljivog opravdanja.Ustavni sud je presudio da je isti u suprotnosti sa članom II/4. Ustava BiH, zabrana diskriminacije, te člana 14.227) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u vezi sa pravom na pristup sudu iz člana II/3.e228) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zastitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. 229)

4.7.3.3. Pravo na poštivanje doma. – Općenito „dom“, u smislu člana 8 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja mjesto gdje neko živi stalno. U predmetu Niemietz230), Evropski sud za ljudska prava zaključio je da i poslovne prostorije, također, mogu predstavljati „dom”. Evropski sud za ljudska prava, u predmetu Gillow,231) u donošenju odluke je li sporna kuća predstavljala podnosiočev dom, uzeo je u obzir činjenicu da su podnosioci sagradili kuću u namjeri da se jednom u nju vrate i nastave u njoj da žive.

4.7.3.4. Zaštita doma. – Član II/3f Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje: f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. S obzirom da se prema članu II/A1 Ustava FBiH načela, prava i slobode, utvrđene instrumentima navedenim u Dodatku tog ustava, primjenjuju na cijeloj teritoriji BiH, nesporno je da se prava iz Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i prema toj odredbi direktno primjenjuju u FBiH. Međutim, Ustav FBiH ne sadrži eksplicitnu odredbu po kojoj se garantira pravo na poštivanje doma. Član 24 Ustava Republike Srpske glasi: Stan je nepovrediv. Zakonom se može propisati da službeno lice na osnovu naloga suda može ući u stan ili druge prostorije protiv volje njegovog držaoca i izvršiti pretres. Pretres se vrši u prisustvu dva svjedoka. Ni Ustav BiH, niti ustavi entiteta, a ni neki od zakona u BiH ne definiraju šta predstavlja dom. Međutim, kako je već ranije navedeno u ovoj analizi, a prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine prava i slobode, predviđena Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima, direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad ostalim pravom. Prema članu II/6 Ustava BiH, Bosna i Hercegovina, svi sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima neposredno rukovode entiteti, ili koji djeluju unutar entiteta, podvrgnuti su, odnosno primjenjuju ljudska prava i slobode na koje je ukazano u stavu 2. Najznačajnije ograničenje prava na poštivanje doma iz člana 8 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u kontekstu postratne BiH i najznačajnije pitanje i godinama gorući problem, kako politički, tako i pravni, jeste povrat stanova na kojima postoji stanarsko pravo, odnosno povrat imovine u privatnom vlasništvu ranijim korisnicima, odnosno vlasnicima, koji su zbog rata izbjegli iz svojih domova. Naime, u toku rata su doneseni zakoni u kojima je nosiocima stanarskog prava232) dat izuzetno kratak rok za povrat njihovih stanova koji su u međuvremenu dodijeljeni na privremeno korištenje drugim licima.

4.7.3.5. Zaštita od smetnji. – U zakonodavstvu Bosne i Hercegovine nema odredaba, kao što je to već ranije navedeno, kojima se štiti pravo na poštivanje doma. Međutim, za potrebe ove analize, u dijelu u kojem se ona tiče zaštite prava na poštivanje doma od smetnji, relevantne su odredbe zakona kojima se regulira pitanje vlasništva i drugih stvarnih prava, odnosno vlasničkopravni odnosi koji se primjenjuju u Federaciji Bosne i Hercegovine, Republici Srpskoj i Brčko distriktu.233) Navedenim zakonima se reguliraju uvjeti i način sticanja, korištenja, zaštite i prestanak prava vlasništva na stvarima (pokretnim i nepokretnim). 2013. godine, stupio je na snagu novi Zakon o stvarnim pravima FBiH234), koji uređuje sticanje, korištenje, raspolaganje, zaštitu i prestanak prava vlasništva i drugih stvarnih prava i posjeda.

4.7.3.6. Zaštita od smetnji u čovjekovoj okolini. – Ustav Bosne i Hercegovine i Ustav Federacije Bosne i Hercegovine ne sadrže izričitu odredbu koja regulira pitanje zaštite čovjekove okoline, dok Ustav Republike Srpske, u članu 35, propisuje da čovjek ima pravo na zdravu životnu sredinu. Svako je, u skladu sa zakonom, dužan da u okviru svojih mogućnosti štiti i unapređuje životnu okolinu.

Zakon o zaštiti okoliša235) koji se primjenjuje u Federaciji Bosne i Hercegovine propisuje da svako lice ima pravo na zdrav i ekološki prihvatljiv okoliš kao osnovno ustavno pravo. Također je propisano da svako ljudsko biće ima pravo na život u okolišu podobnom za zdravlje i blagostanje i da je, stoga, individualna i kolektivna dužnost zaštititi i poboljšati okoliš za dobrobit sadašnjih i budućih generacija.

4.7.3.7. Pretresi. – Jedino Ustav Republike Srpske sadrži eksplicitnu odredbu koja propisuje način na koji se može vršiti pretres stana ili drugih prostorija. Postupak pretresa, odnosno uvjeta pod kojima se mogu vršiti pretresi, vezano za krivični postupak, regulirani su zakonima o krivičnom postupku, koji su na snazi u Bosni i Hercegovini. Članom 51 Zakona o krivičnom postupku BiH propisano je da se „pretresanje stana i ostalih prostorija osumnjičenog, odnosno optuženog i drugih osoba, kao i njihovih pokretnih stvari izvan stana može preduzeti samo onda ako ima dovoljno osnova za sumnju da se kod njih nalazi počinilac, saučesnik, tragovi krivičnog djela ili predmeti važni za postupak.“ Član 51. ZKP BiH je dopunjen stavom (2) i (3) koji su proširili pojam pokretnih stvari i na multimedijske uređaje:” Pretresanje pokretnih stvari, u smislu odredbe stava (1) ovog člana, obuhvata i pretresanje kompjuterskih sistema, uređaja za pohranjivanje kompjuterskih i elektronskih podataka, kao i mobilnih telefonskih aparata. Lica koja se koriste ovim uređajima dužna su omogućiti pristup, predati medij na kojem su pohranjeni podaci, te pružiti potrebna obavještenja za upotrebu tih uređaja. Lice koje odbije njihovu predaju može se kazniti prema odredbi člana 65. stav (5) ovog zakona $s$-$s$ novčana kazna do 50.000 KM, a u slučaju daljnjeg odbijanja – može se zatvoriti. Pretresanje kompjutera i sličnih uređaja iz stava (2) ovog člana može se preduzeti uz pomoć stručnog lica“.236) Jedna od temeljnih formalnih pretpostavki za preduzimanje radnje dokazivanja pretresanjem jeste naredba suda za pretresanje, što je propisano u članu 53 Zakona o krivičnom postupku BiH. U stavu 2 tog člana propisano je da „naredbu za pretresanje može izdati sud na zahtjev tužioca ili na zahtjev ovlaštenih službenih osoba koje su dobile odobrenje od tužioca”. U članu 185 Krivičnog zakona FBiH (član 171 Krivičnog zakona Republike Srpske i član 182 Krivičnog zakona Brčko distrikta) propisano je krivično djelo protuzakonitog pretresa, koji predviđa kažnjavanje kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine za službenu osobu koja u obavljanju službe protuzakonito izvrši pretragu stana, prostorija ili osoba. Odredbe krivičnih zakona su formulirane sa dovoljnom preciznošću u dijelu koji se tiče samog postupka pretresa, propisuju precizne uvjete kada se pretres može izvršiti bez naredbe, propisuje obavezu prisutnosti svjedoka, vrijeme obavljanja pretresa je jasno precizirano.

4.7.4. Pravo na poštivanje prepiske Pravo na poštivanje prepiske jeste pravo na nesmetano i neograničeno komuniciranje sa drugima. Značenje pojma „prepiske“ prošireno je tako da danas podrazumijeva i komunikaciju putem telefona237) i telefaksa.238) Razvoj novih tehnologija može u budućnosti dovesti do proširenja ovog pojma. Dva su pitanja od posebne važnosti u ovom kontekstu: praćenje prepiske i prisluškivanje telefona. Pravo na poštivanje nečije prepiske posebno je važno vezano za zatvorenike. U predmetu Golder protiv Velike Britanije239), Evropski sud za ljudska prava je zaključio da je odluka prema kojoj je zatvorenik spriječen da održava prepisku sa svojim advokatom povrijedila član 8 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. U predmetu Kruslin protiv Francuske, koji se odnosio na telefonsko prisluškivanje, Evropski sud za ljudska prava je zaključio, inter alia, da «prisluškivanje i drugi oblici praćenja telefonskih razgovora predstavljaju ozbiljno miješanje u privatni život i prepisku…». Ustav BiH, u katalogu prava u članu II/3, garantira i «pravo na … prepisku». Ustav FBiH ne sadrži izričitu odredbu kojom se garantira pravo na prepisku, ali se ponovo naglašava da se prema članu II/A1 Ustava FBiH načela, prava i slobode, utvrđene instrumentima navedenim u Dodatku tog ustava, primjenjuju na cijeloj teritoriji BiH, pa je nesporno da se prava iz Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i prema toj odredbi direktno primjenjuju u FBiH. Članom 22 Ustava Republike Srpske propisano je: „Sloboda i tajnost dopisivanja i drugih oblika općenja su nepovredivi. Zakonom se može propisati da se samo na osnovu odluke suda može odstupiti od načela nepovredivosti slobode i tajnosti dopisivanja i drugih oblika općenja, ako je to neophodno radi provođenja krivičnog postupka ili radi bezbjednosti Republike.” Detaljne odredbe o uvjetima prisluškivanja sadržane su u zakonima o krivičnom postupku. Određene radnje prisluškivanja su, također, propisane i Zakonom o obavještajno $s$-$s$ sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine. Prisluškivanje je u zakonima o krivičnom postupku koji se primjenjuju u BiH predviđeno kao posebna istražna radnja. Posebne istražne radnje naredbom određuje sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužioca. U prijedlogu moraju biti sadržani podaci o osobi protiv koje se radnja preduzima, osnovi sumnje, razlozi za preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Svi navedeni podaci se moraju naći u samoj naredbi (član 118, stav 1). Za potrebe ove analize značajno je spomenuti i član 67 Zakona o krivičnom postupku BiH240), kojim je predviđena mjera privremenog oduzimanja pisma, telegrama i drugih pošiljki. Prema stavu 1 tog člana privremeno se mogu oduzeti pisma, telegrami i druge pošiljke upućene osumnjičenom, odnosno optuženom ili one koje on šalje, a koje se nalaze kod preduzeća, kod osoba zaposlenih u pošti ili osobe koje obavljaju poslove vezane za telekomunikacije. U stavu 4 se navodi da naredbu za privremeno oduzimanje pošiljki može izdati i tužitelj, ako postoji opasnost od odlaganja, s tim da o njenom potvrđivanju odlučuje sudija za prethodni postupak u roku od 72 sata od privremenog oduzimanja pošiljki. 241) U stavu 6 istog člana je propisano da se navedene mjere ne mogu primjenjivati na pisma, telegrame i druge pošiljke razmijenjene između osumnjičenog, odnosno optuženog, i njegovog branioca. O otvaranju pošiljke, što obavlja tužilac u prisustvu dva svjedoka, sastavlja se zapisnik. Pored zakona o krivičnom postupku, odredbe o radnjama praćenja sadrži i Zakon o Obavještajno $s$-$s$ sigurnosnoj agenciji BiH.242) U članu 1 ovog zakona propisano je da Obavještajno $s$-$s$ sigurnosna agencija BiH obavlja svoj rad u skladu s odredbama Ustava BiH, uključujući odredbe Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenih protokola, te međunarodne ugovore koje je BiH potpisala, ili im je pristupila. Značaj zaštite prava na privatnost, odnosno prava na poštivanje prepiske i komunikacije, ogleda se u činjenici da je u krivičnim zakonima entiteta propisano nekoliko krivičnih djela kojima se štiti nepovredivost tajnosti prepiske, odnosno zabranjuje neovlašteno snimanje i prisluškivanje. Izuzetno je značajno pitanje zaštite prava na prepisku zatvorenika i pritvorenika. I ovdje se podsjeća da je u Bosni i Hercegovini oblast izvršenja krivičnih sankcija i prekršajnih sankcija, odnosno pritvora i drugih mjera, regulirana zakonima $s$-$s$ Zakonom Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera, Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine, Zakonom o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija (u Republici Srpskoj), Zakonom o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija (u Brčko distriktu). Tako su prava na prepisku zatvorenika i pritvorenika obuhvaćena ovim zakonima i podzakonskim aktima donesenim na osnovu zakona. U Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija FBiH, u članu 85, propisano je da osuđene osobe imaju pravo primati pismena od organa vlasti i drugih institucija, te upućivati im podneske u svrhu zaštite svojih prava i zakonom zaštićenih interesa, bez ograničenja i kontrole. U članu 86 propisano je da se osuđene osobe imaju pravo dopisivati s članovima svoje porodice bez ograničenja.

Pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovjesti

Član 18 PGP: 1. Svako lice ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovesti. Ovo pravo podrazumjeva slobodu ispovjedanja i primanja vjere ili ubjeđenja po svom nahođenju, kao i slobodu da tu vjeru ili ubjeđenje ispoljava pojedinačno ili zajedno s drugima, kako javno tako i privatno, kroz kult, vršenje vjerskih i ritualnih obreda i vjeronauku. 2. Niko ne može biti predmet prinude kojom bi se kršila sloboda njegovog ispovijedanja ili primanja vjere ili ubjeđenja po njegovom nahođenju. 3. Sloboda ispoljavanja vjere ili ubjeđenja može biti predmet samo onih ograničenja koja predviđa zakon a koja su nužna radi zaštite javne bezbjednosti, reda, zdravlja ili morala, ili pak osnovnih prava i sloboda drugih lica. 4. Države članice ovog pakta obavezuju se da poštuju slobodu roditelja, a u datom slučaju zakonitih staratelja, da obezbjede svojoj deci ono vjersko i moralno obrazovanje koje je u skladu sa njihovim sopstvenim ubeđenjima. (Sl. list SFRJ, br. 7/71)

Član 9 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama: 1. Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere: ovo pravo uključuje slobodu da promjeni vjeru ili uvjerenje i slobodu, sam ili zajedno sa drugima i javno ili privatno, da manifestira svoju vjeru ili uvjerenje, obredom, propovijedanjem i vršenjem vjerskih dužnosti i rituala. 2. Sloboda manifestiranja svoje vjere ili svojih uvjerenja će podlijegati samo onim ograničenjima predviđenim zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, zaštite javnog poretka, zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih. (Sl. glasnik BiH, br. 6/99)

Opća razmatranja

4.8.1.1. Ustavni okvir. – Ustav Bosne i Hercegovine, kao i ustavi njenih entiteta, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, u sebi inkorporiraju odredbe međunarodnih normi o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, čineći ih direktno primjenjivim u Bosni i Hercegovini i dajući im prioritet nad domaćim pravom. Sadržaj prava na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti u Ustavima BiH i FBiH nije detaljnije razrađivan, nego su relevantnim ustavnim odredbama odgovarajuće međunarodne norme dobile snagu ustavne norme. Članom II/2 Ustava BiH garantovana je direktna primjena prava i sloboda iz Evropske konvencije, dok je članom II/3 g Ustava BiH garantovana sloboda misli, savjesti i vjere, što odgovara članu 9 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Članom II/4 Ustava BiH garantovano je svima uživanje prava i sloboda bez diskriminacije, uključujući i prava iz međunarodnih sporazuma iz Aneksa I, u kojem je pod tačkom 7 sadržan Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i opcioni protokoli, a koji sadrži u članu 18 garancije koje se tiču slobode misli, savjesti i vjere. Članom II/2 Ustava FBiH garantovane su osnovne slobode uključujući: slobodu mišjenja, savjesti i uvjerenja; slobodu religije, privatno i javno vjeroispovjedanje. Aneks Ustava FBIH u tačkama 4 i 10 propisuje da odredbe Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima imaju snagu ustavnih odredbi. Ustav Republike Srpske, kao i ustavi Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, sadrže odredbe kojima se slobode misli, savjesti vjeroispovijesti, zaštićene odredbama međunarodnih normi, uvode u domaće pravo i stiču karakter ustavnopravnih normi, te se garantuje povoljnija ustavnopravna zaštita ljudskih prava i osnovnih sloboda u slučaju različitog regulisanja ovih prava i sloboda na državnom i entitetskom nivou. Poglavlje o ljudskim pravima i osnovnim slobodama Ustava Republike Srpske dopunjeno je tačkama od 1 do 3 Amandmana LVII, koje garantuju primjenu povoljnijih odredbi za pojedince u slučaju različitosti u odredbama o pravima i slobodama između Ustava Republike Srpske i Ustava Bosne i Hercegovine. Propisano je, između ostalog, da će se odredbe člana 28 Ustava Republike Srpske, koje jamče slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti, ostvariti u skladu sa odgovarajućim odredbama člana 9 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ustav Republike Srpske, za razliku od Ustava BiH i Ustava FBiH, detaljnije razrađuje sadržaj slobode misli, savjesti i vjeroispovijesti. Članom 28 Ustava Republike Srpske jamči se sloboda vjeroispovijesti u svojoj individualnoj dimenziji. Također se određuje ova sloboda u svojoj kolektivnoj dimenziji kroz ustavnopravni položaj vjerskih zajednica, koje su po ustavnoj definiciji jednake pred zakonom, slobodne u vršenju vjerskih poslova i vjerskih obreda. Omogućeno im je osnivanje vjerske škole i izvođenje vjerske nastave u svim školama svih stepena obrazovanja, bavljenje privrednim i drugim djelatnostima, primanje poklona, osnivanje i upravljanje zadužbinama, u skladu sa zakonom. Međutim, uprkos ovakvoj definiciji o jednakopravnosti svih vjerskih zajednica u prvobitnoj verziji Ustava Republike Srpske Srpska pravoslavna crkva (u daljem tekstu SPC) imala je status državne religije. Nakon odluke Ustavnog suda BiH, broj U $s$-$s$ 5/98, od 18. i 19. augusta 2000. godine, kojom je, između ostalih, proglašen neustavnim stav 4 člana 28 Ustava RS, koji je SPC $s$-$s$ u davao karakter državne religije, neustavni stav brisan je Amandmanom LXXII, tako da Srpska pravoslavna crkva nema izričit karakter državne religije. Kao ostatak ranijeg ustavnopravnog položaja ove crkve u stavu 3 navedenog člana ostala je odredba koja definira Srpsku pravoslavnu crkvu kao crkvu srpskog naroda i drugih naroda pravoslavne vjere. Iako više nema neustavnog stava 4 koji je određivao da država materijalno pomaže pravoslavnu crkvu, sarađuje sa njom u svim oblastima, a naročito na čuvanju, njegovanju i razvijanju tradicionalnih i drugih kulturnih vrijednosti, postavlja se pitanje svrhe posebnog izdvajanja i ustavnog definisanja jedne od kolektivno organizovanih vjerskih zajednica, pošto takav izuzetan status implicira i povlašten položaj ove crkve u ustavnopravnom okviru Republike Srpske.

4.8.1.2. Zakonski okvir. – Pored ustavnopravnog okvira vjerskih sloboda u Bosni i Hercegovini, na državnom nivou je definiran jedinstven zakonski oblik zaštite i ograničavanja slobode vjere odredbama Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica243)), koji, u suštini, preuzima principe sekularnog društvenog uređenja uspostavljene u ranije važećem Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica.244) Ovaj zakon, pored toga što u sebi inkorporira odredbu člana 9 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, razrađuje pravni položaj vjerskih zajednica u demokratskom i sekularnom društvenom uređenju Bosne i Hercegovine. Od podzakonskih akata, relevantan je za ostvarivanje slobode misli, savjesti i vjeroispovesti Pravilnik o uspostavi i vođenju jedinstvenog registra za upis crkava i vjerskih zajednica, njihovih saveza i organizacionih oblika u Bosni i Hercegovini245)), koji je donesen na osnovu odredbi navedenog Zakona.

4.8.2. Odvojenost crkve od države Princip odvojenosti države od crkve jeste dvostran i podrazumijeva kako autonomiju vjerskih zajednica u odnosu na državne institucije, tako i nezavisnost državnih vlasti u odnosu na vjerske zajednice. Iako Ustav BiH i ustavi njenih entiteta ne propisuju izričito princip svjetovne države, ovaj je princip sadržan u članu 14 Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica, koji u tački 1 navedenog člana ustanovljava zabranu državne religije. Prema članu 8, stav 1 Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica, vjerske zajednice imaju svojstvo pravnog lica, dok je u skladu s proklamiranim principom sekularnog društvenog uređenja iz člana 14 navedenog zakona država odvojena od vjerskih zajednica, koje imaju unutrašnju autonomiju primjene svojih vjerskih normi, što prema članu 11, stav 1 istog zakona “nema nikakvih građansko $s$-$s$ pravnih učinaka„. Tako se npr. u U 62/01 od 5.4.2002. godine postavilo se pitanje da li su državni sudovi, uključujući i sam Ustavni sud BiH, nadležni da pruže sudsku zaštitu tužiteljici (apelantici) koja tvrdi da joj bivši suprug duguje tzv. mehr (u ovom slučaju određena vrsta naknade koja se isplaćuje ako dođe do razvoda supružnika koji su sklopili šerijatski brak). Ustavni sud BiH je, naveo da je zahtjev neosnovan, budući da „mehr” ne predstavlja „imovinu“ u smislu Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer takav „imovinski institut” nije poznat u pozitivnopravnim propisima u BiH. Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica pruža visok stepen autonomije vjerskim zajednicama, uz generalnu klauzulu iz člana 10, tačka 5, da je crkvama i vjerskim zajednicama dozvoljeno sve što nije zabranjeno zakonom. Zajamčena je unutrašnja autonomija crkvama i vjerskim zajednicama, jer je državi zabranjeno miješanje u unutrašnje ustrojstvo i poslove crkava i vjerskih zajednica. Odredbom tačke 6, člana 10, javnoj je vlasti zabranjeno bilo kakvo uplitanje prilikom izbora, imenovanja ili smjenjivanja vjerskih velikodostojnika, uspostave strukture crkava i vjerskih zajednica ili organizacija koje vrše službu Božju i druge obrede. Odredbom tačke 7 istog člana propisano je da javno očitovanje vjere ili uvjerenja može biti ograničeno jedino na temelju zakona i sukladno međunarodnim standardima, kada mjerodavni organ dokaže da je to neophodno u interesu javne sigurnosti, zaštite zdravlja, javnog morala, ili u svrhu zaštite prava i sloboda drugih osoba sukladno međunarodnopravnim standardima. Crkve i vjerske zajednice imaju pravo žalbe na ovu odluku. S druge strane, u cilju obezbjeđivanja nezavisnosti državne vlasti od vjerskih zajednica, propisano je u tački 3 ovog člana da nijedna crkva ili vjerska zajednica, niti njeni službenici, ne mogu dobivati posebne privilegije od države u odnosu na druge crkve ili vjerske zajednice i njihove službenike, niti može formalno sudjelovati u radu političkih ustanova, izuzev na način kako je to propisano u stavu 4, člana 14 navedenog Zakona. Tačka 4, člana 14 propisuje da: “Država može, na temelju jednakosti prema svima, davati materijalnu potporu crkvama i vjerskim zajednicama za očuvanje kulturne i povijesne baštine, zdravstvene djelatnosti, obrazovne, karitativne i socijalne usluge koje pružaju crkve i vjerske zajednice, jedino pod uvjetom da crkve i vjerske zajednice pomenute usluge obavljaju bez ikakve diskriminacije, a posebice nediskriminacije na temelju vjere ili uvjerenja.” Tačka 5, člana 14 propisuje da, u okviru svoje unutrašnje autonomije, crkve i vjerske zajednice na području obiteljskog, roditeljskog prava i prava djeteta mogu obavljati funkciju humanitarne, socijalne i zdravstvene pomoći, odgoja i obrazovanja, ali u skladu sa nezavisnošću javne vlasti, odnosno prema odgovarajućim zakonima koji uređuju ta prava i materiju. S druge strane, svojim odredbama ovaj Zakon omogućava u značajnoj mjeri nezavisnosti javne vlasti od vjerskih zajednica i crkava budući da je izričito navedeno da unutrašnja autonomija primjene vjerskih normi, prema članu 11, stav 1 navedenog zakona nema nikakvih građansko $s$-$s$ pravnih učinaka i da se od ovih zajednica traži da u pravnom prometu u svemu postupaju u skladu sa zakonom. Međutim, određene odredbe zakona otvaraju mogućnost narušavanja principa nemiješanja poretka vjerskih zajednica s vjerskim poretkom. Naime članom 11, stav 2, propisano je da crkve i vjerske zajednice mogu svojim aktima mijenjati i ukidati svoje organizacione jedinice, svoje unutrašnje organe, odnosno oblike organiziranja koji imaju svojstvo pravnog lica. Pri tome crkve i vjerske zajednice svojim aktima uređuju koji njihovi unutrašnji organi imaju svojstvo pravnog lica koji će se onda takvima smatrati na teritoriju Bosne i Hercegovine. Ovakva unutrašnja autonomija dovodi u pitanje primjenu stava 1, člana 16, koji ustanovljava obavezu prijave crkava i vjerskih zajednica, njihovih saveza i organizacijskih oblika u jedinstveni registar, kako bi se u pravnom prometu priznalo svojstvo pravnog lica tim organizacionim oblicima. Pravilno tumačenje primjene navedenih odredbi bilo bi da ova obaveza postoji i za svaku promjenu statusa organizacionih jedinica. Ipak, ostaje primjedba da prema tekstu člana 11, stav 2, navedenog zakona organizacione jedinice vjerskih zajednica stiču status pravnog lica na osnovu autonomnih propisa vjerskih zajednica, što je neprihvatljivo, s obzirom da ispunjenost uvjeta za stjecanje svojstva pravnog lica moraju cijeniti državni organi nadležni za vođenje jedinstvenog registra, a da unutrašnja autonomija vjerskih zajednica ne može imati građanskopravni učinak i dovesti do pravnog subjektiviteta organizacione jedinice na osnovu vjerskog prava, nego isključivo na osnovu relevatnih zakonskih i podzakonskih odredbi. U članu 15, stav 1, propisano je da se pitanja od zajedničkog interesa za Bosnu i Hercegovinu i određenu crkvu/vjersku zajednicu ili više crkava i vjerskih zajednica mogu uređivati i sporazumom koji zaključuje Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, Vijeće ministara, vlade entiteta i crkva, odnosno vjerska zajednica. Prvi ugovor koji je Bosna i Hercegovina zaključila sa jednom od vjerskih zajednica jeste Temeljni ugovor između Svete stolice i Bosne i Hercegovine, zajedno sa Dodatnim protokolom246)). Odredbe ovog ugovora ne odstupaju od postojećeg ustavnopravnog okvira, u kojem Katolička crkva ima unutrašnju autonomiju vjerskog prava, a u građanskopravnom prometu Katolička crkva, kao pravno lice, svoja prava i obaveze može regulirati isključivo primjenom važećih propisa u građanskopravnom sistemu BiH. Međutim, neke odredbe navedenog ugovora ne definiraju jasno odnos vjerskog i crkvenog prava i ostavljaju prostor za različita tumačenja i nedoumice. Tako na primjer, crkvena pravna lica, koja osniva, mijenja, dokida ili priznaje autonomno Katolička crkva, mogu kupovati pokretnu i nepokretnu imovinu i stjecati i otuđivati imovinska prava „prema odredbama kanonskog prava i zakonodavstva BiH“. Ono što bi moglo izazvati različita tumačenja je činjenica da se ne kaže koje će pravo imati prioritet u slučaju kolizije, tim prije što je u članu 1 Ugovora navedeno da BiH i Katolička crkva potvrđuju da su i država i Crkva nezavisne i samostalne “svaka u svom području„. Međutim iz ustavnopravnog položaja Katoličke crkve jasno je da unutrašnja autonomija vjerske zajednice nema nikakav građanskopravni učinak, tako da kad crkveno pravno lice, na primjer, kupi imovinu prema kanonskom pravu, ostaje u obavezi da prema odgovarajućim zakonima BiH plati porez. Ili, drugi primjer: Ugovor propisuje da policija ne može preduzeti sigurnosne mjere u mjestima bogoštovlja bez prethodnog odobrenja nadležnih crkvenih vlasti. Jasno je da ovakva odredba može uticati na primjenu relevantnih odredbi zakona BiH iz oblasti sigurnosti, ali ne u tolikoj mjeri da ih stavi van praktične primjene, budući da je vjerskim zajednicama “dozvoljeno sve što nije zakonom zabranjeno”. To znači da se ovakva ugovorna odredba ne može tumačiti tako da crkvena vlast ima ovlaštenje da suspenduje primjenu relevantnih odredbi zakona BiH. Logično je očekivati da će se u praksi postaviti brojna zanimljiva i ozbiljna pitanja, a odgovor na njih će sigurno biti presudan za dalje odnose vjere i države u BiH, ali i na to kakav utjecaj ovakvi ugovori zaključeni sa vjerskim zajednicama mogu imati na pojedinačna prava garantovana Ustavom BiH. Ugovor između BiH i Srpske pravoslavne crkve je potpisan 2007., a ratificiran 2008. godine. Krajem 2011. godine Vijeće ministara je imenovalo četveročlani tim za vođenje pregovora sa Islamskom zajednicom za zaključenje Osnovnom ugovora izmedu BiH i Islamske zajednice u BiH. Najveća pažnja u pregovorima je posvećena vraćanja imovine oduzete Islamskoj zajednici u BiH, penzionim doprinosima vjerskih službenika, neradnim danima u vrijeme vjerskih praznika, te statusu obrazovnih ustanova vjerskih zajednica. Predsjednik komisije IZ u BiH za pripremu Ugovora izmedu BiH i IZ u BiH, Vahid ef. Fazlović je govoreći o sadržaju ugovora istakao da među specifičnostima koje su posebno značajne za Islamsku zajednicu jesu određena prava koja će biti unesena, kao što je pravo na halal ishranu u javnom i privatnom sektoru, pravo na pauze i prostor u vezi s obavljanjem molitve, pravo na odsustvo u vrijeme džume $s$-$s$ namaza, pravo na pauzu u vrijeme iftara, pravo na neplaćeni vremenski dopust u povodu obavljanja hadža najmanje jedanput godišnje, pravo na nošenje odjeće koja je usklađena s vjerskim propisima i neke druge specifičnosti koje su također važne za muslimane.247) U Nacrtu Osnova za vođenje pregovora sa Islamskom zajednicom u BiH radi zaključivanja Osnovnog ugovora, između ostalog je navedeno da će, nakon zaključivanja ovog Ugovora biti potrebno donijeti zakon o restituciji kako bi se mogao osigurati povrat imovine vjerskim zajednicama i crkvama, te uskladiti ostale zakone neophodne za provođenje Ugovora.248)

Vjersko organizovanje i ravnopravnost vjerskih zajednica

Ustavi BiH i FBiH ne elaboriraju pravni položaj vjerskih zajednica, nego inkorporiraju prava i slobode iz člana 9 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 18 PGP $s$-$s$ a, dok Ustav Republike Srpske, u članu 28, elaborira pravni položaj vjerskih zajednica i garantuje ravnopravnost svih vjerskih zajednica, slobodu vjerskog udruživanja i kolektivnog ispoljavanja vjeroispovesti. Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica dalje razrađuje ustavne odredbe i međunarodne standarde kada je u pitanju sloboda vjerskog organizovanja i ravnopravnost vjerskih zajednica. Iako se u članu 1 Zakona garantuje ravnopravnost svih vjerskih zajednica pred zakonom, on ipak pravi razliku između tri vrste vjerskih zajednica. Prvu kategoriju čine “istorijski zasnovane crkve i vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini” i to: Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, Srpska pravoslavna crkva, Katolička crkva i Jevrejska zajednica Bosne i Hercegovine, kao i sve ostale crkve i vjerske zajednice kojima je priznato svojstvo pravnog lica prije stupanja na snagu ovog zakona. To su sve one crkve i vjerske organizacije čiji je pravni status bio regulisan prijavom u skladu sa Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica.249) Drugu grupu čine nove vjerske organizacije. Treću grupu koju Zakon ne pominje, ali je implicitno ustanovljava, čine sve one vjerske zajednice koje nisu registrirane, a koje se nalaze u izuzetno nepovoljnom položaju, jer nije izvjesno da li je ovakvim zajednicama uopće dozvoljeno bilo kakvo vjersko djelovanje, dok je sasvim izvjesno da one ne mogu posjedovati imovinu, niti uživati pogodnosti koje imaju ostale vjerske organizacije. Svako tumačenje kojim bi se ovim organizacijama uskraćivalo pravo vjerskog djelovanja bilo bi suprotno Ustavu BiH i međunarodnim standardima. Najpovlašteniji položaj imaju tradicionalne crkve i vjerske zajednice. One, naime, prilikom registracije kojom se potvrđuje kontinuitet pravnog lica, podnose samo prijavu koja sadrži naziv crkve ili vjerske zajednice, adresu sjedišta crkve ili vjerske zajednice, sadržaj, opis i otisak pečata i logo ili znak, ako postoji, te ime, prezime i svojstvo lica ovlaštenog da predstavlja i zastupa crkvu ili vjersku zajednicu. Sve ostale vjerske organizacije, koje pripadaju kategoriji novih vjerskih zajednica, moraju podnijeti statut, ispravu o službenom vjerskom naukovanju, spisak sa 300 građana $s$-$s$ sljedbenika koji sadrži podatke: ime, prezime, mjesto rođenja, adresu stanovanja, jedinstveni matični broj i svojeručni potpis građana $s$-$s$ sljedbenika i odluku o osnivanju, usvojenu od najmanje 30 osnivača crkve, ili vjerske zajednice, ime i prezime predstojnika crkve, ili vjerske zajednice, njegovog zamjenika ili drugih predstavnika ovlaštenih da zastupaju crkvu, ili vjersku zajednicu, pred državnim organima (čl. 5 Pravilnika). Član 18 Zakona propisuje da novu crkvu, ili vjersku zajednicu, može osnovati 300 punoljetnih državljana Bosne i Hercegovine, bez obzira na njihovo entitetsko državljanstvo. Novu crkvu, ili vjersku zajednicu, može osnovati 300 punoljetnih državljana Bosne i Hercegovine, bez obzira na njihovo entitetsko državljanstvo. Pod istim, ili sličnim imenom, postojeće crkve, ili vjerske zajednice, ne može se osnovati nova crkva ili vjerska zajednica. Niko ne može bez saglasnosti nadležne vlasti crkve, ili vjerske zajednice, koristiti njene službene simbole, znamenja i atribute. Pravilnik o uspostavi i vođenju jedinstvenog registra za upis crkava i vjerskih zajednica, njihovih saveza i organizacionih oblika u Bosni i Hercegovini, također, određuje da je broj osnivača potreban da bi se vjerska organizacija upisala u Registar 30, te da je potrebno uz prijavu priložiti spisak od 300 sljedbenika. U poređenju sa cenzusom od tri građanina koja su dovoljna za registraciju udruženja građana prema odredbama Zakona o udruženjima i fondacijama BiH 250)), ovo je previsok cenzus. Po svojoj definiciji, udruženje građana se osniva na temelju Ustavom zagarantovane slobode udruživanja, a osniva se radi ostvarivanja zajedničkih ciljeva osnivača. Vjerske zajednice su, pak, zajednice građana koji imaju ista religijska ubjeđenja, a okupljaju pripadnike iste religije. Evidentna je značajna razlika kod propisivanja uvjeta za registraciju udruženja građana i vjerskih zajednica, uprkos pojmovnoj i sadržajnoj sličnosti između njih. Ovakav propis diskriminira nove vjerske zajednice i stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na “istorijski utemeljene crkve i vjerske zajednice”. Pored toga, prema novom zakonskom rješenju, koje dosljedno podržava i Pravilnik o uspostavi i vođenju jedinstvenog registra, sve vjerske organizacije, osim tradicionalnih, moraju, uz prijavu za upis u registar, podnijeti i statut, ili drugi dokument, vjerske organizacije koji sadrži: opis organizacijske strukture, način upravljanja, prava i obaveze članova, način osnivanja i gašenja organizacijske jedinice, spisak organizacijskih jedinica sa svojstvom pravnog lica i druge podatke od značaja za vjersku organizaciju. Naročito je problematična obaveza podnošenja prikaza osnova vjerskog učenja, vjerskih obreda, vjerskih ciljeva i osnovnih aktivnosti vjerske organizacije, s obzirom da Zakon ostavlja upravnim organima mogućnost da ocjenjuju kvalitet vjerskih učenja i ciljeva, što je apsolutno nedopušteno sa stanovišta slobode misli i vjeroispovesti. Neadekvatnost vjerskih učenja i ciljeva može biti razlog za odbijanje zahteva za registraciju (čl. 18, st. 2, tač. 5). U kontekstu ravnopravnosti vjerskih zajednica sporna je i odredba koja uskraćuje registraciju vjerskih organizacija čiji naziv sadrži naziv, ili dio naziva, koji izražava identitet crkve, vjerske zajednice ili vjerske organizacije, a koja je ranije registrovana ili je ranije podnijela zahtjev za upis u registar (čl. 18, st. 1). Upisom u registar, vjerska organizacija stiče status pravnog lica, tako da se uskraćivanjem ovog prava vjerska zajednica lišava mogućnosti učestvovanja u pravnom prometu. Ravnopravnost vjerskih organizacija narušena je i ostavljanjem širokih diskrecijskih ovlaštenja državnim organima prilikom odlučivanja o različitim vidovima saradnje države i vjerskih zajednica. Tako se u članu 13, stav 4, predviđa mogućnost da država posebnim propisima regulira mirovinsko, invalidsko i zdravstveno osiguranje vjerskih službenika, u članu 14, stav 4, mogućnost da država materijalno pomaže crkve i vjerske zajednice. Nisu propisani nikakvi kriterijumi za upražnjavanje ovakvih mogućnosti, što otvara mogućnost diskriminatorske primjene u korist tradicionalnih crkava i vjerskih zajednica.

Vjerska nastava

Prema PGP $s$-$s$ u, sadržaj prava na slobodu vjeroispovesti čini sloboda ispoljavanja vjerovanja vjeroispovijedanjem, obavljanjem obreda, pohađanjem službe i nastavom. Ustavi BiH i Federacije BiH inkorporiraju ove odredbe dajući im kartakter ustavne norme, dok Ustav Republike Srpske izričito garantuje, u članu 28, pravo na vjersku nastavu. Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini 251)) dalje razrađuje pitanje vjerske nastave tako što u članu 9 propisuje da će škola unapređivati i štititi vjerske slobode, toleranciju i kulturu dijaloga. Pri tome je zakonodavac, imajući u vidu različitost ubjeđenja/vjerovanja u BiH, ostavio slobodu za učenike da pohađaju časove vjeronauke samo ako su u skladu sa njihovim ubjeđenjem ili ubjeđenjima njihovih roditelja. Istim članom propisano je u stavu 3 da škola ne može preduzimati bilo kakve mjere i aktivnosti kojima bi se ograničavala sloboda izražavanja sopstvenih i upoznavanja drugih i drugačijih vjerskih uvjerenja, a u stavu 4 da učenici koji ne žele pohađati vjeronauku neće ni na koji način biti dovedeni u nepovoljan položaj u odnosu na druge. Ova odredba Okvirnog zakona u sebi sadrži najviše standarde iz člana 18 PGP i člana 9 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Pitanje obrazovanja, prema Ustavu FBiH, spada u nadležnost kantona, kao teritorijalnih jedinica ovog entiteta, tako da u Bosni i Hercegovini, pored okvirnog zakona za područje cijele države, postoje zakoni o osnovnim i srednjim školama za područje Republike Srpske, deset kantona u Federaciji BiH i Brčko distriktu, kao posebnoj oblasti u Bosni i Hercegovini. U svim zakonskim rješenjima usvojen je model iz okvirnog, državnog zakona tako da vjerska nastava nije obavezna, a učenicima je omogućeno da pohađaju časove vjeronauke pod uvjetom da je to u skladu sa njihovim i ubjeđenjima njihovih roditelja. Zakonski je zabranjeno dovođenje u nepovoljan položaj učenika koji po zahtjevu roditelja ne žele pohađati vjeronauku u odnosu na druge učenike. Dakle, postojeća zakonska rješenja u Bosni i Hercegovini, u odnosu na vjersku nastavu, u svemu su usklađena sa međunarodnim standardima zaštite slobode misli, savjesti i vjeroispovesti. Pored navedenog Bosna i Hercegovina je u temeljnim sporazumima s Katoličkom i Srpskom pravoslavnom crkvom, osigurala mjesto za vjeronauku u javnim obrazovnim ustanovama na svim nivoima. Navedenim odredbama je propisano da je pravni i moralni temelj za podučavanje vjeronauke u javnim školama “temeljno pravo roditelja”na slobodu vjere i vjersko vaspitanje djece; ona se treba podučavati na svim nivoima, od predškolskih ustanova do visokih škola; njen status je izborno $s$-$s$ obavezni, što znači da je obavezna za one koji je odaberu na početku školske godine na nediskriminirajući način; vjerske zajednice imaju odlučujuću riječ oko obuke i (de)licenciranja nastavnika, pripremanja programa, sadržaja, udžbenika i didaktičkih materijala; i na kraju, nastavnici vjeronauke imat će jednaka prava i obaveze kao i njihove ostale kolege u javnim školama.

Pravo na prigovor savjesti

Pravo na prigovor savjesti predstavlja pravo svakog pojedinca da iz moralnih, vjerskih, etičkih ili filozofskih razloga odbije da služi u vojnim postrojbama ili da nosi oružje. Prigovor savjesti nije direktno pomenut u međunarodnim instrumentima, ali proizlazi iz slobode misli, savjesti i vjeroispovesti. Pravo na prigovor savjesti sadržano je i priznato u preporukama i rezolucijama Parlamentarne skupštine i Komiteta ministara Savjeta Evrope252). Međutim, Evropska komisija za ljudska prava je u svojoj praksi utvrdila da prigovor savjesti nije zaštićen Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Naime, član 4, stav 3b Konvencije kaže da „u zemljama u kojima se priznaje prigovor savjesti, služba koja se zahtijeva umesto služenja vojne obaveze” ne predstavlja prinudni rad, iz čega jasno proizilazi da je državama članicama ostavljeno da odluče da li će predvidjeti prigovor savjesti u svom pravnom poretku.253) Prigovor savjesti i civilna služba su u BiH bili definirani Zakonom o odbrani Federacije Bosne i Hercegovine, te Zakonom o odbrani Republike Srpske koji su sa nekoliko članova zakona definirali pitanja vezana za ove oblasti. Bile su ustanovljene Komisije za rješavanje prigovora savjesti na entitetskom nivou. Organizacije u kojima se mogla služiti civilna služba su se nalazile u svih deset kantona u Federaciji BiH, te u četiri regije u Republici Srpskoj. Početkom januara 2006. godine započela je primjena Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine. 254)) Entitetski parlamenti su donijeli zakone kojim su entitetski zakoni o odbrani prestali da važe od 1. januara 2006. godine. 255)) Time su prestale da važe odredbe koje su regulirale proceduru ostvarenja prava na prigovor savjesti. Jedna od najznačajnijih novina uvedena odredbom člana 79 novog zakona jeste ukidanje vojne obaveze, koja je bila regulirana entitetskim zakonima. Na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine 1. januara 2006. godine ukinuto je služenje vojnog roka i ustanovljena je profesionalna vojska. Međutim, taj zakon predviđa i rezervni sastav, kao komponentu oružanih snaga Bosne i Hercegovine, čiji je zadatak pružanje podrške aktivnim mirnodopskim snagama, održavanje operativne gotovosti, dopuna operativnim potencijalima i poboljšanje održivosti aktivnih snaga.. U članu 36(1) Zakona predviđeno je da glavninu rezervnog sastava čine vojnici, podoficiri i oficiri kojima je prestala profesionalna vojna služba po ugovoru. Prema članu 36, stav 2, ministar odbrane može regrutirati dodatne pripadnike rezervnog sastava, koji mogu biti bez prijašnjeg vojnog iskustva, kako bi popunio formacijska mjesta za koja su potrebni stručnost i iskustvo. Propisana je obaveza pripadnicima rezervnog sastava koji nemaju prijašnjeg vojnog iskustva da moraju proći vojnu obuku u skladu s dodijeljenom vojnoevidencijskom specijalnošću, odnosno položajem. Svi pripadnici rezervnog sastava moraju proći redovnu obuku kako bi ispunili zakonske obaveze. Ovo znači da uprkos ukidanja vojne obaveze i ustanovljavanja profesionalne vojske u BiH još uvijek postoji mogućnost da se, pored profesionalnih vojnih lica, regrutuju u rezervni sastav i osobe koje iz svojih moralnih, vjerskih, filozofskih, političkih i drugih uvjerenja ne mogu biti pripadnici oružanih snaga. Stoga smatramo da je neophodno ponovno u Bosni i Hercegovini uspostaviti zakonske mehanizme za ostvarenje ovog prava svima koji mogu na bilo koji način dobiti dužnosti vezane za Oružane snage Bosne i Hercegovine, bilo u rezervnom sastavu, bilo u profesionalnom sastavu Oružanih snaga.

Restitucija imovine vjerskih organizacija

Zakonom o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica, vjerskim zajednicama se u članu 12, stav 3, daje pravo na restituciju oduzete imovine u cijeloj zemlji bez diskriminacije „u skladu sa zakonom”. Međutim Zakon o denacionalizaciji $s$-$s$ restituciji još uvijek nije donesen, tako da nema zakonskih mehanizama koji bi omogućili vjerskim zajednicama da ostvare svoje proklamovano pravo na restituciju oduzete imovine. Specifičan je slučaj sa imovinom Katoličke crkve, koja je oduzeta, kao i ostalim vjerskim zajednicama, i prešla u fond opštenarodne imovine bivše Jugoslavije. Naime, odredbom člana 10, stav 3, Temeljnog ugovora između Svete stolice i BiH regulirano je da je: “Bosna i Hercegovina obavezna Katoličkoj crkvi u roku od 10 godina, računajući od stupanja na snagu ovog ugovora, vratiti sve nacionalizovane nekretnine ili dobra uzeta bez odgovarajuće naknade. Za nekretnine i dobra koja ne bude moguće vratiti, BiH za njih dati pravednu naknadu o čemu će se dogovoriti vlasti BiH i zakonski ovlaštenici vlasništva”. Ovo bi značilo da je javna vlast posebnim ugovorom sa jednom od vjerskih zajednica prije donošenja zakona o denacionalizaciji $s$-$s$ restituciji koji bi na općenit način u skladu sa javnim interesom riješio pitanje denacionalizacije i restitucije oduzete imovine svih vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini, na poseban način regulisala ovo pitanje u odnosu sa jednom od crkvava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini. Time bi Katolička crkva bila u povlaštenom položaju u odnosu na sve druge vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini. Stoga je, kako bi se odredbe ugovora uskladile sa ustavnim i zakonskim položajem vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini, koji garantuje njihovu ravnopravnost i propisuje obavezu da svoja prava ostvaruju u skladu sa zakonom, potpisan Dodatni protokol o spornom stavu iz Ugovora. Ovim se Protokolom u tri tačke izjavljuje da će se restitucija imovine Katoličke crkve vršiti na način i u rokovima koji će biti predviđeni odgovarajućim zakonom koji će donijeti Bosna i Hercegovina. Nakon toga Temeljni ugovor sa Dodatnim protokolom je ratifikovan i stupio na snagu 25. oktobra 2007. godine. Imajući u vidu navedeno, može se zaključiti da Bosna i Hercegovina ima obavezu urediti pitanje restitucije imovine vjerskih zajednica zakonom koji bi sve vjerske zajednice doveo u ravnopravan položaj u skladu sa ustavom, zakonom i međunarodnim standardima.

Sloboda izražavanja

Član 19 PGP: 1. Niko ne može biti uznemiravan zbog svojih mišljenja. 2. Svako lice ima pravo na slobodu izražavanja; ovo pravo bez obzira na granice, podrazumijeva slobodu iznalaženja, primanja i širenja informacija i ideja svih vrsta, u usmenom, pismenom, štampanom ili umjetničkom obliku, ili na bilo koji način po slobodnom izboru. 3. Ostvarivanje sloboda predviđenih u tački 2 ovog člana obuhvata posebne dužnosti i odgovornosti. Sljedstveno tome, ono može biti podvrgnuto izvjesnim ograničenjima koja moraju, međutim, biti izričito određena zakonom, a potrebna su iz razloga: (a) poštovanja prava ili ugleda drugih lica; (b) zaštite državne bezbjednosti, javnog reda, javnog zdravlja i morala. (Sl. list SFRJ, br. 7/71)

Član 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama: 1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija. 2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva. (Sl. glasnik BiH, br. 6/99)

Ustavne odredbe

Član II/3h Ustava Bosne i Hercegovine, u odgovarajućem dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje: h) Slobodu izražavanja.

Član II/A2 Ustava Federacije BiH glasi: Federacija će osigurati primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u aktima navedenim u Aneksu. Posebno: (1) Sve osobe na teritoriji Federacije uživaju prava na: l) osnovne slobode: slobodu govora i štampe;

Odgovarajući članovi Ustava Republike Srpske glase: Član 32. Građani imaju pravo javno iznositi mišljenje o radu državnih i drugih organa i organizacija, podnositi im predstavke, peticije i prijedloge i na njih dobivati odgovor. Nitko ne može biti pozvan na odgovornost niti trpjeti druge štetne posljedice zbog javno izraženog mišljenja o radu državnih organa ili stavova iznesenih u predstavci, peticiji i prijedlogu, osim ako je time počinio kazneno djelo.

Član 34. Građaninu se garantira sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti i kulture i pravo uporabe svog jezika i pisma. Nitko nije dužan da se očituje o svojoj nacionalnoj pripadnosti.

Opća razmatranja

U Bosni i Hercegovini postoje propisi koji na jedan zadovoljavajući način reguliraju slobodu izražavanja, a posebno na način na koji je ona predviđena u odredbama PGP, te Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i praksom Evropskog suda za ljudska prava. Izvještaj o slobodi medija u BiH256) zaključio je: “Bosna i Hercegovina ima napredan pravni sistem kojim se regulira sloboda medija.” Parlamentarna skupština Vijeća Evrope je kao osnovni indikator demokratije prednost dala slobodi izražavanja i informiranja u medijima257)). Prema izvještaju258) američke nevladine organizacije „Freedom House“ za 2013. godinu, Bosna i Hercegovina se nalazi na 105. mjestu po slobodi medija. To znači da je BiH medijski djelomično slobodna zemlja, zajedno sa još 12 evropskih zemalja. Prema podacima dostupnim na web stranici organizacije259) mediji u BiH su najveću slobodu uživali 2004., 2005., 2006., i 2007. godine.260) Pravo na slobodu izražavanja je regulirano ustavnom materijom na državnom i entitetskom nivou. Ustav Bosne i Hercegovine eksplicitno ne regulira pravo na slobodan pristup informacijama, ali budući da se Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini i ovo pravo je obuhvaćeno članom II/3h Ustava BiH. Na osnovu ovog tumačenja, u Bosni i Hercegovini je usvojen i Zakon o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini (Sl. glasnik BiH, 28/00 i 45/06, 102/09, 62/11, 100/13)261). Izmjenama i dopunama Zakona iz 2009. godine javni organi entiteta, kantona i općina dužni su pružiti pomoć javnim organima u Bosni i Hercegovini kada primjena odgovarajućih zakona o pristupu informacijama zahtijeva njihovu saradnju.262) Izmjenama i dopuna iz 2011. definiše se pojam informacije kao svaki materijal kojim se prenose činjenice, mišljenja, podaci ili bilo koji drugi sadržaj, uključujući svaku kopiju ili njen dio, bez obzira na oblik ili karakteristike, kao i na to kada je sačinjena i kako je klasificirana.263) Član 14. propisuje postupke u situaciji kada javni organ odbija saradnju, tj. onemogući pristup informaciji: Ako se odbije pristup informaciji, u cijelosti ili djelimično, nadležno javno tijelo rješenjem o tome informira podnosioca zahtjeva.

Navedeno rješenje sadrži:

a) zakonski osnov za status izuzeća informaciji u smislu ovog zakona, uključujući sva materijalna pitanja koja su važna za donošenje rješenja, te uzimanje u obzir faktora javnog interesa; b) pouku o pravu na žalbu, adresu organa kojem se žalba podnosi, rok i troškove za podnošenje žalbe te uputstvo o pravu obraćanja ombudsmenu, s naznakom neophodnih podataka za kontaktiranje ombudsmena.

Posljednjim izmjenama i dopunama Zakona, inspekciju nad provođenjem Zakon vrši upravni inspektor Ministarstva pravde BiH. Sukladno Zakonu, svako pravno i fizičko lice može se obratiti upravnoj inspekciji ukoliko javni organ onemogućava ostvarivanje prava zaštićenog Zakonom. Upravni inspketor, ukoliko utvrdi da je došlo do povrede Zakona, nalaže rukovodiocu javnog organa poduzimanje radnji da se nedostaci uklone u određenom roku. U slučaju da se to ne desi inspektor je ovlašten pokrenuti upravni postupak.

Zakoni kojima se regulira sloboda pristupa informacijama uspostavili su pravni okvir kojim «…svaka osoba ima pravo pristupa ovim informacijama u najvećoj mogućoj mjeri sukladno javnom interesu, te da javna tijela imaju odgovarajuću obvezu objavljivanja informacije.” Ovakvo rješenje je usaglašeno sa praksom Evropskog suda za ljudska prava koji je potvrdio pravo pristupa informacijama u predmetima Observer i Guardian protiv Velike Britanije264)) i Autronic protiv Švicarske265)), dok je obavezu objavljivanja informacija potvrdio u predmetu Guerra i drugi protiv Italije266), kada je sud ustvrdio: da pravo da se dobije informacija, predviđena članom 10, stav 2, Evropske konvencije, u osnovi zabranjuje vladama onemogućavanje osobama primanje informacija koje drugi žele ili bi mogli željeti da podjele sa njim. Ipak, u praksi Suda još uvijek nije utvrđena obaveza da država objavljuje informacije samoinicijativno, ali jeste utvrdila obavezu objavljivanje informacija na zahtjev pojedinaca, što, naravno, može podlijegati ograničenjima predviđenim u nastavku člana 10, stav 2, Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama. Ograničenja, odnosno izuzeci koji se mogu se utvrditi od objavljivanja tražene informacije utvrđuju se u skladu sa izuzecima predviđenim u članovima 6 i 7. Ova ograničenja uključuju slučajeve koji moraju ispunjavati situacije kada bi se od otkrivanja informacije moglo očekivati izazivanje štete po legitimne ciljeve267), što korespondira sa mogućnošću predviđanja izuzetka iz člana 10.2 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama 268). Legitimni ciljevi predviđeni ovim članom uključuju vanjsku politiku, interese odbrane i sigurnosti, kao i zaštitu javne sigurnosti, interese monetarne politike, sprečavanje kriminala i svako otkrivanje kriminala, zaštita procesa donošenja odluke od strane javnog tijela u davanju mišljenja, savjeta ili preporuka od strane javnog tijela, zaposlene osobe u javnom tijelu, ili svake osobe koja vrši aktivnosti za, ili u ime javnog tijela, a ne obuhvata činjenične, statističke, naučne ili tehničke informacije. Od ograničenja predviđenih u članu 10.2 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama. Ovaj član jedino nije uključio ograničenje koje se tiče zaštite zdravlja i morala. Član 7 predviđa izuzetak u pogledu povjerljivih komercijalnih informacija, te član 8 koji se odnosi izuzetak kod zaštite privatnosti. U Bosni i Hercegovini je stvoren poseban pravni okvir kojim se reguliše izuzetak iz člana 10.2 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, a koji se odnosi na zaštitu osobnih podataka. U vezi sa zaštitom osobnih podataka pogledajte poglavlje koje se odnosi na pravo na zaštitu privatnog života porodice stana i prepiske. Zakon o zaštiti od klevete Federacije BiH i Zakon o zaštiti od klevete Republike Srpske reguliraju dio koji se odnosi na ograničenja slobode izražavanja predviđajući da se ovim zakonima definira: «…prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja …269)“ iz člana 10, stav 2, Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama 270), odnosno uređuju se “…građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica…271)” s obavezom da se odredbe ovih zakona tumače “tako da se u najvećoj mjeri osigura princip slobode izražavanja272)”. Oba ova zakona na jedan uniforman način reguliraju ovu materiju i što je najvažnije u potpunosti su eliminirali mehanizme krivičnog gonjenja za klevetu i nanošenje sramote, što je prije odluke visokog predstavnika273)) bilo predviđeno krivičnim zakonima entiteta i bilo je direktno upereno protiv slobode izražavanja u BiH.

Osnivanje i rad elektronskih medija

Zakon o komunikacijama274) regulira oblast komunikacija, te uspostavlja Regulatornu agenciju za komunikacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Agencija). Agencija je funkcionalno nezavisna i neprofitna institucija sa statusom pravnog lica prema zakonima Bosne i Hercegovine. U smislu ovog zakona «komunikacije uključuju telekomunikacije, radio, emitiranje (uključujući kablovsku televiziju), i usluge i sredstva koja su s tim u vezi», što znači, ovim zakonom se stvara okvir za reguliranje oblasti telekomunikacija, ali i oblast osnivanja i rada elektronskih medija. U zakonima o izmjenama i dopunama275) Zakona o javnom radiotelevizijskom sistemu Bosne i Hercegovine, Zakona o javnom radiotelevizijskom servisu BiH i Zakona o komunikacijama uvedene su odredbe o jednakoj zastupljenosti spolova u rukovodnim strukturama radio i televizijskog sistema BiH, ravnopravnost pri zapošljavanju, ravnopravno zastupanje interesa oba spola u programskim sadržajima, kao i programske zabrane uvredljivog, stereotipnog i ponižavajućeg predstavljanja žena i muškaraca na osnovu spola. Regulatornom agencijom za komunikacije Bosne i Hercegovine rukovodi generalni direktor, koji je odgovoran za sve regulatorne funkcije Agencije. Njega predlaže Vijeće Agencije, a potvrđuje Vijeće ministara BiH. Vijeće Agencije je tijelo koje vodi Agenciju u pogledu strateških pitanja provođenja zakona. Vijeće Agencije usvaja kodeks rada i pravila za emitiranje i telekomunikacije, te djeluje kao apelaciono tijelo za odluke koje donosi generalni direktor. Na snagu je stupio Pregled povreda i odgovarajućih kazni koje izriče Regulatorna agencija za komunikacije ( „Službenom glasniku BiH“, broj 35/09). Pregled povreda usvojen u skladu sa članom 46. stav 3. tačka d) Zakona o komunikacijama BiH, a na osnovu prethodno utvrđenih obaveza emitera i operatora telekomunikacija u Bosni i Hercegovini, propisanih Zakonom o komunikacijama BiH, pravilima i drugim propisima Agencije i uslovima dozvola. Pregled povreda vodi da vrsta sankcije i visina novčane kazne bude srazmjerna težini prekršaja i finansijskoj moći nosioca dozvole, što je postignuto kroz gradaciju kazni u odnosu na objektivne i finansijske pokazatelje. Time je ostvaren princip pravednosti i nediskriminacije i ispoštovana zakonska norma da iznos izrečene kazne bude srazmjeran težini prekršaja. U svojim zaključnim napomenama u Drugom periodičnom izvještaju BiH o primjeni Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koje je usvojio Komitet za ljudska prava, 13. novembra 2012. Godine, Komitet izražava žaljenje zbog izvještaja i priznanja BiH da Regulatorna agencija za komunikacije nije nezavisna, jer je podvrgnuta političkim i ekonomskim pritiscima. U Izvještaju o napretku BiH, Evropska komisija navodi da institucionalni okvir ne osigurava odgovarajuću finansijsku i operativnu neovisnost regulatora, što podriva sigurnost sektora i izaziva zabrinutost zbog njegove učinkovitosti. 4.8.2.1. Dozvola i postupak izdavanja dozvola za emitiranje programa. – Regulatorna agencija za komunikacije Bosne i Hercegovine (Agencija) odgovorna je za proglašavanje pravila u oblasti emitiranja i telekomunikacija i osiguranje njihovog poštivanja, izdavanje dozvola emiterima i operaterima telekomunikacija u skladu s odredbama ovog zakona, te za praćenje poštivanja uvjeta kod izdatih dozvola i druge nadležnosti. Budući da zakon nije u potpunosti regulirao način osnivanja medija Vijeće Agencije je usvojilo Pravilo 36/2008 o načinu dodjele i uvjetima dozvole za distribuciju radio i televizijskih programa. Sva pravna lica koja su u skladu sa zakonom registrovana za obavljanje djelatnosti telekomunikacija, dužna su prije započinjanja bilo kakvog oblika pružanja usluge pribaviti dozvolu276). Ovim pravilom se predviđa da se dozvola dodjeljuje na neekskluzivnoj osnovi, kao i da se dozvola izdaje u roku od dva mjeseca od dana dostavljanja zahtjeva Agenciji. Zahtjev za izdavanje dozvole za distribuciju radio $s$-$s$ televizijskog programa podnosi se na obrascu «L – 23», koji je sastavni dio ovog pravila. Zahtjev može biti odbijen samo ukoliko se utvrdi da je podnosilac dao netačne podatke ili nije platio naknade. Daljnje ograničenje koje se odnosi na osnivanje medija može se naći u Pravilu 21/2003277), koje za cilj ima postizanje pluralizma medija, odnosno onemogućavanje koncentracije vlasništva nad medijima. Ovo pravilo zabranjuje koncentraciju vlasništva nad medijima278) i u skladu s njim jedno lice ne može biti vlasnik dvije, ili više, radijske stanice, ili dvije, ili više, televizijske stanice koje imaju isti populacijski omjer pokrivanja stanovništva279), te dozvoljava ograničeno mješovito vlasništvo jednog printanog medija i jednog elektronskog medija, odnosno jedne radijske stanice i jedne televizijske stanice za populacijski omjer pokrivanja stanovništva280). Kodeks o emitovanju radio $s$-$s$ televizijskog programa281) uređuje osnovne principe programskih sadržaja koji se emituju u programima radio $s$-$s$ televizijskih stanica, te utvrđuje pravila kojima se obezbjeđuju uvjeti za osiguranje prava na slobodu izražavanja, te u smislu zaštite slobode izražavanja postavlja opće programske standarde282), uređuje posebnu zaštitu djece i maloljetnika, štiti privatnost, te postavlja posebne programske standarde283).

Odredbe krivičnih zakona

Krivični zakoni u Bosni i Hercegovini sadrže odredbe koje ograničavaju ponašanje koje je nastalo korištenjem slobode izražavanja u tri oblasti koje su pokrivene članom 10, stav 2, Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, a posebno radi zaštite teritorijalnog integriteta, sprečavanja objavljivanja informacija primljenih u tajnosti, održavanja autoriteta i nepristranosti suda, dok je potpuna dekriminalizacija učinjena potpuno u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava284) u odnosu na djela povrede ugleda drugih u pogledu klevete.

4.8.2.2. Zaštita teritorijalnog integriteta. – Jedino Krivični zakon Republike Srpske 285) predviđa postojanje krivičnog djela koje se odnosi na pozivanje na nasilnu promjenu ustavnog uređenja Republike Srpske. Ovo dozvoljeno ograničenje je nastalo u praksi Evropskog suda za ljudska prava koji je u predmetu Piermont gdje je sud prihvatio da je ometanje prava nastupilo radi postizanja dva cilja, sprečavanje nereda i u interesu teritorijalnog integriteta286).

4.8.2.3. Sprečavanja objavljivanja informacija primljenih u tajnosti. – Stav 2, člana 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama ponudio je jednu široku formulaciju koja se odnosi na dozvoljeno ograničenje slobode izražavanja koje se odnosi na objavljivanje informacija koje su primljene u tajnosti. Krivična djela koja su obuhvaćena sa sva tri krivična zakona, a koja se odnose na špijunažu287), odavanje državne tajne288), odavanje tajne Federacije BiH289), odavanje tajne Republike Srpske290), odavanje službene tajne291) i odavanje vojne tajne292), očito predviđaju ograničenja «u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti».

4.8.2.4. Održavanja autoriteta i nepristrasnosti suda. – Naše krivično zakonodavstvo je na pravilan način usko primijenilo ovo ograničenje specifično za član 10 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama. Jedina ograničenja koja se odnose na ovaj izuzetak tiču se odavanja identiteta zaštićenog svjedoka293) i na povredu tajnosti postupka294), gdje se oba mogu opravdati interesom «nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti», odnosno zaštitom «ugleda ili prava drugih».

Zabrana propagiranja rata i pozivanja na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju

Član 20 PGP: 1. Svako propagiranje rata je zakonom zabranjeno. 2. Svaki poziv na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju koji predstavlja podsticanje na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje, zakonom je zabranjeno. (Sl. list SFRJ, br. 7/71)

U Bosni i Hercegovini zabrana propagiranja rata i pozivanja na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju predstavlja krivično djelo, te je regulirano entitetskim krivičnim zakonima. Nažalost, ova zabrana nije predviđena u Ustavu BiH, niti u Krivičnom zakonu BIH, iako bi na taj način ova zabrana bila još više naglašena kao nedopustiva u pravnom poretku BiH. Ova dva krivična zakona ne normiraju na isti način ovo krivično djelo, ali se čini da obje odredbe, uz određena odstupanja, obuhvataju, smisao člana 20 PGP $s$-$s$ a. U smislu stava 2, člana 20 PGP $s$-$s$ a, oba entitetska krivična zakona zabranjuju «izazivanje ili raspaljivanje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti»295), međutim čak i definiranju djela ova dva zakona uvode različite elemente krivičnog djela. Krivični zakon FBiH predviđa da se ovo djelo mora izvršiti na način da se djelo izvrši «javno», što predstavlja nepotrebno sužavanje samog stava 2 člana 20 PGP $s$-$s$ a, dok nastavlja da posljedica ovog djelovanja može biti i izazivanje ili raspaljivanje netrpeljivosti među konstitutivnim narodima i ostalima koji žive u Federaciji, čime se, opet, nepotrebno sužava smisao stava 2, člana 20 PGP $s$-$s$ a, koji eksplicitno zahtijeva da ovo djelo odnosi na «svako pozivanje na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju» bez obzira gdje te osobe žive. Ova odredba može biti problematična u primjeni ako se bude usko tumačila, međutim, ako se ista bude tumačila u skladu sa članom 3, stav 1 KZ FBiH296), koji propisuje izričitu povezivost krivičnih djela u zakonu i međunarodnog prava, onda bi nadležni organ ovo djelo trebao tumačiti u skladu sa međunarodnopravnim standardima, u ovom slučaju sa članom 20, stav 2 PGP $s$-$s$ a. Krivični zakon Republike Srpske širi smisao stava 2, člana 20 PGP $s$-$s$ a na način da uvodi novi način izvršenja djela «širenjem ideja o superiornosti jedne rase ili naroda nad drugim» bez uvođenja bilo kakvih ograničenja. I kazneni okvir za ovo krivično djelo različit je u dva entitetska zakona. Naime, u Federaciji BiH zapriječena kazna iznosi kaznu zatvora od jedne do pet godina, dok je kao donji zakonski minimum u Republici Srpskoj predviđena novčana kazna ili kazna zatvora do dvije godine. Krivično $s$-$s$ pravni okvir u oblasti zabrane propagiranja rata i pozivanja na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju zaokružen je donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine („Sl. Glasnik BiH” br. 08/10). Ovim izmjenama i dopuna KZ BIH uvedeno je krivično djelo u članu 145a[ $s$[$s$ 2 $s$]$s$ -https://opservatorij.wordpress.com/pravo-na-zastitu-privatnog-zivota-porodice-stana-i-prepiske-2011/]. „Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti i krivično djelu“. Krivični zakon BiH predviđa različit kazneni okvir za ovo djelo u odnosu na entitetske zakone koji kako je to naglašeno u prethodnom izvještaju nisu međusobno usaglašena. Tako su za ovo djelo u skladu sa tri različita krivična zakona[ $s$[$s$ 3 $s$]$s$ -https://opservatorij.wordpress.com/pravo-na-zastitu-privatnog-zivota-porodice-stana-i-prepiske-2011/] zaprijećene kazne od 3 mjeseca prema KZ BIH, jedne godine prema KZ FBIH i novčane kazne po odredbama KZ RS do tri godine prema KZ BIH, pet godina prema KZ FBIH i dvije godine prema KZ RS. Iako sva bića krivičnog djela u tri krivična zakona obuhvataju smisao člana 20. PGP smatramo da je razlika u kaznenom okviru neopravdana te bi ga trebalo ujednačiti. Kao posebno krivično djelo izmjenama i dopunama KZ BIH predviđeno je djelo „Oštećenje ili rušenje vjerskih objekata[ $s$[$s$ 4 $s$]$s$ -https://opservatorij.wordpress.com/pravo-na-zastitu-privatnog-zivota-porodice-stana-i-prepiske-2011/]”. Entitetskim krivičnim zakonima biće ovog djela je obuhvaćeno krivičnim djelom Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti i krivično djelu dok je zakonodavac odlučio da u KZ BIH ovo djelo izdvoji kao posebno krivično djelo. O zabrani propagiranja rata i pozivanja na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju govore još tri odredbe ovih članova koji uređuju kvalificirane oblike izvršenje ovog djela na način da prisilom, zlostavljanjem, ugrožavanjem sigurnosti, izlaganjem poruzi narodnosnih, etničkih ili vjerskih simbola, oštećenjem tuđih simbola, skrnavljenjem spomenika, spomen $s$-$s$ obilježja ili grobova297), odnosno zloupotrebom položaja ili ovlaštenja, te uređuje posljedice za izvršioca ovog djela ako nastupe posljedice, odnosno da je zbog tog djela došlo do nereda, nasilja ili drugih teških posljedica za zajednički život (konstitutivnih) naroda i ostalih koji žive u Federaciji/Republici Srpskoj298). Krivični zakon Republike Srpske još u stavu 4 dodaje obavezu oduzimanja materijala i predmeta koji nose poruke iz stava 1 ovog člana, kao i sredstva za njihovu izradu, razmnožavanje ili rasturanje. Krivični zakon FBiH u članu 363, stav 2, posebno kvalificira izvršenje ovog djela izvršenog o strane medija ili novinara na način da oni kršeći standarde profesionalnog ponašanja koriste huškački, govor mržnje ili govor koji očito poziva ili potiče na nasilje, narodnosne ili etničke sukobe i time dovodi do ugrožavanja javnog reda ili mira. Zapriječena kazna se kreće u okviru novčane kazne do kazne zatvora do tri godine što ovo djelo čini lakšim oblikom izvršenja zabranjenog djela iz PGP $s$-$s$ a. Ovakav, ili sličan, član se ne nalazi u Krivičnom zakonu BiH ili Krivičnom zakonu Republike Srpske. Kodeks o emitovanju radio $s$-$s$ televizijskog programa u članu 4 zabranjuje se emitiranje programa kojima se prenosi jasan i neposredan rizik od podsticanja etničke ili vjerske mržnje između zajednica u Bosni i Hercegovini, ili koji od strane gledalaca može biti protumačen u smislu poticanja na nasilje, nered i nemire, te zabranjuje da programski sadržaji radio $s$-$s$ televizijskih stanica budu usmjereni na kršenje zajamčenih sloboda i prava čovjeka i građanina ili izazivanje nacionalne, rasne, vjerske i spolne netrpeljivosti ili mržnje. Kodeksom je posebno zabranjeno emitiranje programskih sadržaja koji sadrže ili podstiču na diskriminaciju i/ili nasilje po osnovu pripadnosti etničkoj grupi, spola/roda, spolne i seksualne orijentacije, odnosno koji podstiču na uznemiravanje ili seksualno uznemiravanje. Jedino isključenje zabrane podsticanja mržnje, govora mržnje i podsticanja na diskriminaciju se odnosi na programske sadržaje ukoliko su oni dio naučnog, autorskog ili dokumentarnog rada i/ili predstavljaju dio objektivnog novinarskog izvještaja i objavljeni su bez namjere da se podstiče na te radnje, odnosno sa namjerom da se kritički ukaže na takve radnje. U julu 2014. godine Parlament Federacije BiH je usvojio Zakon o dopuni Krivičnog zakona FBiH299). U glavi broj XV $s$-$s$ krivična djela protiv ustavnog poretka Federacije $s$-$s$ u članu 163., dodat je stav pet, kojim se propisuje da ko krivično djelo iz stava (1) ovog člana učini javnim poricanjem ili opravdanjem genocida, zločina protiv čovječnosti ili počinjenih ratnih zločina utvrđenih pravosnažnom odlukom Međunarodnog suda pravde, Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju ili domaćeg suda kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine. Na poziv Ministarstva sigurnosti BiH i Organizacije za saradnju i sigurnost u Evropi (OSCE) Misije u BiH Republika Srpska i Brčko Distrik su 2010. godine izvršili izmjene svojih krivičnih zakona te unijeli odredbe koje se tiču zločina iz mržnje. Tako Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakon RS300) u stavu 25., člana 147. definiše da krivično djelo iz mržnje je djelo izvršeno u potpunosti ili djelimično zbog rasne, nacionalne ili etničke pripadnosti, jezika, vjerskog uvjerenja, boje kože, pola ili seksualne orijentacije, zdravstvenog statusa ili rodnog identiteta nekog lica. Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH je 23.7.2013 godine usvojio Zakon o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine kojim se uvodi zločin iz mržnje u krivično zakonodavstvo Federacije.301) Zločin iz mržnje se definiše kao “ svako krivično djelo kod koga je pretežna ili isključiva pobuda za izvršenje bila mržnja, odnosno netrpeljivost ili predrasuda prema oštećenom licu koja je zasnovana na njegovom stvarnom ili pretpostavljenom ličnom svojstvu, odnosno ličnom svojstvu lica sa kojim se oštećeni dovodi u vezu, kao što je nacionalna, vjerska ili etnička pripadnost, boja kože, spol, seksualna orijentacija, invaliditet, zdravstveno stanje, rodni identitet, ili neko drugo lično svojstvo. Također se navodi da će se takvo postupanje uzeti u obzir kao otežavajuća okolnost ako Zakonom nije izričito propisano teže kažnjavanje za kvalifikovani oblik krivičnog djela. Dom naroda još nije usvojio navedeni Zakon. U januaru 2014. godine Vlade Republike Srpske je donijela Odluku o fomiranju komiteta Republike Srpske protiv govora mržnje na internetu.302) Komitet ima funkciju savjetodavnog tijela, te je osnovan radi sprečavanja i suzbijanja govora mržnje, rasizma i diskriminacije na internetu”. Zadatak Komiteta je izrada akcionog plana kampanje Republike Srpske za borbu protiv govora mržnje na internetu.

Pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobode udruživanja

Član 21 PGP: Priznaje se pravo mirnog okupljanja. Vršenje ovo prava može samo da bude predmet ograničenja nametnutih u skladu sa zakonom, a koja su potrebna u jednom demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, javnog reda ili radi zaštite javnog zdravlja ili morala ili prava i sloboda drugih lica. Član 22 PGP: 1. Svako lice ima pravo da se slobodno udruži sa drugim licima, uključujući i pravo na osnivanje sindikata i učlanjenje u iste radi zaštite svojih interesa. 2. Vršenje ovog prava može biti samo predmet ograničenja predviđenih zakonom a koja su potrebna u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, javnog reda ili radi zaštite javnog zdravlja i morala ili prava i sloboda drugih lica. Ovaj član ne sprečava da se vršenje ovog prava od strane članova oružanih snaga ili policije podvrgne zakonskim ograničenjima. 3. Nijedna odredba ovog člana ne dopušta državama članicama Konvencije od 1948. godine Međunarodne organizacije rada o sindikalnoj slobodi i zaštiti sindikalnih prava da donese zakonske mjere koje bi narušavala ili da primjenjuju zakon na način koji bi narušavao garancije predviđene navedenom konvencijom. (Sl. list SFRJ, br. 7/71)

Član 11 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama: 1. Svako ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugima, uključujući pravo osnivanja sindikata i pridruživanja sindikatima zbog zaštite svojih interesa. 2. Ova prava neće biti ograničena izuzev na način propisan zakonom i koji je neophodan u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, u cilju sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava sloboda drugih. Ovim se člankom se ne zabranjuje uvođenje zakonitih ograničenja na ona prava koja uživaju pripadnici oružanih snaga, policije ili državne administracije. (Sl. glasnik BiH, br. 6/99)

Opća razmatranja

Pravo na slobodu mirnog okupljanja i sloboda udruživanja, kao politička prava, u Bosni i Hercegovini regulirana su i garantovana pravnim okvirom: Ustavom Bosne i Hercegovine303) i ustavima entiteta (Federacije BiH304) i Republike Srpske305)), Statutom Distrikta Brčko306), zakonima o javnim skupovima (ranijim SR BiH307), Republike Srpske308), kantonalnim309) i Distrikta Brčko310)), zakonima o udruženjima i fondacijama311), Zakonom o političkim organizacijama312), drugim zakonima relevantnim za političko313), sindikalno314), omladinsko315) i vjersko316) organizovanje i djelovanje, nacionalne manjine317), te određena poslovna udruženja, poput tzv. profesionalnih asocijacija318), kao i međunarodnim dokumentima prihvaćenim u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine, posebno: Općom deklaracijom o ljudskim pravima319), Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda320), Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima321), te Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima322). Pravo na političko udruživanje, te slobodno izražavanje političke volje građana putem izbora, osnivanje i djelovanje političkih stranaka, formulisanje političkih programa, pristupanje političkim strankama i izborne procedure i kampanje, regulisani su ustavom Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, Statutom Distrikta Brčko, zakonima o političkim organizacijama i Izbornim zakonom BiH.323) Međunarodni prakt o građanskim i političkim pravima ne garantuje „svakome“ pravo mirnog okupljanja, nego samo „priznaje” ovo pravo, što je restriktivnija formulacija nastala kao kompromis u vrijeme hladnoratovskih tenzija. Savremeni standardi vršenja ovog prava, odnosno uživanja ove slobode, ne podrazumijevaju samo pasivan odnos države prema mirnim okupljanjima, nego od države zahtijevaju: $s$-$s$ aktivan angažman i nakon što se skup prijavi, odnosno za njega izda dozvola (ovisno o režimu koji je u pojedinim zemljama primijenjen), $s$-$s$ pružanje zaštite grupama koje koriste pravo na mirno okupljanje, $s$-$s$ te obezbjeđenje okupljanja prilikom kojih u demonstracijama javno izražavanje pojedinih grupa ne odgovora ili je neprihvatljivo za neke druge grupacije.324)

Član 11. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda odnosi se samo na mirno okupljanje, te stoga skup sa posebnim ili glavnim ciljem izazivanja nereda nije pokriven članom 11. Međutim, ako do poremećaja izazvanog skupom dođe slučajno, takav skup će uživati zaštitu člana 11. Sud smatra da član 11. nameće pozitivne obaveze državama da zaštite pravo slobode udruživanja. Stoga je država obavezna poduzeti mjere da zaštiti miran skup od nasilja drugih koji ga žele prekinuti. Državi je ostavljena široka sloboda u odlučivanju koje mjere će poduzeti s tim ciljem.((Christopher Harland, Ralph Roche, Ekkehard Strauss, „Komentar Evropske konvencije o ljudskim pravima prema praksi u Bosni i Hercegovini i Strasbourgu“, Sarajevo, 2003., str. 267. i 268.))

Stvarna, djelotvorna sloboda mirnog okupljanja ne može biti reducirana na puku dužnost od strane države da se ne miješa: čisto negativan koncept ne bi bio u skladu sa ciljem i svrhom člana 11. Poput člana 8, član 11 ponekad traži preduzimanje pozitivinh mjera, ako je potrebno čak i u sferi odnosa među pojedincima.325) Prema ustavnopravnom okviru u Bosni i Hercegovini uživanje prava i sloboda garantovanih ustavima BiH, Federacije BiH, Republike Srpske, Statutom Distrikta Brčko i međunarodnim sporazumima važećim u Bosni i Hercegovini, a posebno onim uz ustave, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinama, imovina, rođenje ili drugi status. Prema Ustavu BiH, Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Prava i slobode predviđeni Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz Kataloga prava, što uključuje i slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugima. Dakle, Ustav Bosne i Hercegovine naglašava direktnu primjenu ljudskih prava i sloboda zagarantovanim Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima, za sva lica na teritoriji BiH i sa pravnom snagom nad svim ostalim zakonima. Ustavom FBiH propisano je da će Federacija osigurati primjenu najviše razine međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u ustavu i međunarodnim dokumentima navedenim u Dodatku, uz Ustav FBiH, posebno, između ostalog, i temeljnih sloboda: slobode okupljanja; slobode udruživanja, uključujući slobodu osnivanja i pripadanja sindikatima, te slobodu neudruživanja. Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, te Protokol uz nju, kao i Opća deklaracija o ljudskim pravima, te Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Međunaordni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima su, prema Dodatku Ustavu FBiH, instrument za zaštitu ljudskih prava koji imaju snagu ustavnih odredbi. Ustav Republike Srpske propisuje da građani imaju pravo na mirno okupljanje i javni protest. Sloboda okupljanja može se zakonom ograničiti samo radi zaštite sigurnosti ljudi i imovine. Zagarantovana je sloboda političkog organizovanja i djelovanja u skladu sa zakonom. Zabranjeno je političko organizovanje i djelovanje usmjereno na ugrožavanje demokratije, narušavanje integriteta Republike Srpske, kršenje Ustavom zagarantovanih sloboda i prava, te raspirivanje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje i netrpeljivosti. Prava i slobode zagarantovani ovim ustavom ne mogu se oduzeti ni ograničiti. Poglavlje o ljudskim pravima i osnovnim slobodama u Ustavu Republike Srpske dopunjeno je tačkama od 1 do 3 Amandmana LVII, koje glase: U slučaju različitosti u odredbama o pravima i slobodama između Ustava Republike Srpske i Ustava Bosne i Hercegovine, primjenjuju se one odredbe koje su za pojedinca povoljnije. Odredbe članova 10, 21, 30, 32, 33, 34, 38 i 43 Ustava o pravima i slobodama građana tretiraju se kao odredbe o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i odnose se na sve, a ne samo na građane. Odredbe članova 13, 22, 23, 24, 25, 26, 28 i 30 Ustava o pravima i slobodama ostvarit će se u skladu sa odgovarajućim odredbama članova od 8 do 11 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Dakle, amandmanom na Ustav Republike Srpske direktno se upućuje na ostvarivanje prava na mirno okupljanje, javni protest i slobodu okupljanja u skladu sa Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Statut Brčko distrikta (član 15) propisuje da sva lica imaju pravo na slobodu mirnog okupljanja. Prema Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i praksi Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu pravom na slobodu udruživanja garantuje se pravo osnivati i učlaniti se u udruženja, političke stranke, vjerske zajednice, sindikate, udruženja poslodavaca, trgovačka društva i razne druge oblike udruživanja. Evropski sud za ljudska prava u Strazburu, u nekoliko navrata je posebno naglasio važnost političkih stranaka koje u okviru člana 11 uživaju posebnu zaštitu s obzirom na njihovu ključnu ulogu u demokratskom društvu. Kao i političkim strankama, Evropski sud za ljudska prava u Strazburu, Sud je posvetio posebnu pažnju i udruženjima nacionalnih manjina koje žele koristiti svoje pravo na slobodno udruživanje. Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina regulira da „pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo na slobodu okupljanja radi izražavanja svojih kulturnih, vjerskih, obrazovnih, socijalnih, ekonomskih i političkih sloboda, prava, interesa, potreba i identiteta. Član 11 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda štiti „slobodu udruživanja s drugima“ u pozitivnom i negativnom aspektu. On obuhvaća pravo na osnivanje udruženja ili pravo na pridruživanje već postojećima (pozitivni aspekt), ali i pravo da se ne bude članom nekog udruženja (negativni aspekt). Ustav FBiH eksplicitno navodi i slobodu neudruživanja. Zakonodavstvo relevantno za (političko) udruživanje, organizovanje i djelovanje, kao i sindikalno, sadrži odredbe o dobrovoljnosti udruživanja, dakle, isključuje element obaveznosti udruživanja, ostavlja prostor negativnom aspektu prava na udruživanje. Također, prema ustavnom i zakonodavnom okviru, te relevantnim provedbenim aktima i odredbama niže pravne snage jasno je da se ograničenja slobode udruživanja mogu postaviti samo u skladu sa zakonom, a poštujući principe međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima važećih u Bosni i Hercegovini. Prema Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda sloboda udruživanja nije apsolutno pravo, što znači da se ovo pravo može ograničiti pod određenim okolnostima. Član 11, stav 2, Konvencije postavlja određene uvjete mogućim ograničenjima prava na slobodu udruživanja, pa će ograničenje prava na slobodu udruživanja biti dopušteno samo ako je: a) Propisano zakonom (Prema Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda sloboda, „zakonom” se ne smatra samo zakon u formalnom smislu, već to može može biti i drugom propisu (npr. podzakonskom općem aktu), ustavu, međunarodni ugovor kojeg je dotična država stranka, kao i pravo Evropske unije); b) Ima legitimni cilj (prema Konvenciji sloboda udruživanja može se ograničiti samo radi: interesa državne sigurnosti, ili javnog reda i mira, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja ili morala, zaštite prava i sloboda drugih, što su odredbe inkorporirane u ustavne, odnosno zakonske i akte niže pravne snage u BiH), i c) Nužno u demokratskom društvu (ne smije se ograničiti sloboda udruživanja više nego što je neophodno, kako bi se zadovoljila ta potreba $s$-$s$ ostvarenja legitimnih ciljeva). Legitimna ograničenja prava na slobodu udruživanja prema Konvenciji, pored slučajeva gdje su kumulativno ispunjeni uslovi dopuštenosti ograničenja da je ograničenje propisano zakonom, ima legitimni cilj i nužno u demokratskom društvu, postoje i na osnovu:

• člana 15. Konvencije $s$-$s$ država može u vrijeme rata ili drugog izvanrednog stanja, u opsegu koji je strogo određen potrebama tih vanrednih prilika, poduzeti mjere kojima derogiraju svoju obvezu poštovanja prava na slobodno udruživanje, uz uslov da te mjere nisu nespojive s njezinim ostalimmeđunarodnopravnim obvezama; • člana 16. Konvencije $s$-$s$ član11. ne sprječava nametanja ograničenja političkoj djelatnosti stranaca; • člana 17. Konvencije $s$-$s$ ništa se u Konvenciji ne može tumačiti na način da uključuje pravo na upuštanje u neku djelatnost ili izvršenje nekog čina koji bi smjerali na uništenje prava ili sloboda priznatih Konvencijom ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one njome predviđenoj. Član11. Konvencije propisuje da taj član ne zabranjuje da se nameću zakonska ograničenja u ostvarivanju prava na slobodno udruživanje pripadnicima oružanih snaga, policije ili državne uprave. Države mogu poduzeti mjere koje smatraju potrebnima radi zaštite pravne sigurnosti i ustavnih prava građana, ali to moraju učiniti u skladu sa Konvencijom, a poduzete će mjere biti podložne nadzoru Suda.

Ograničenja slobode okupljanja

Prema pozitivnim propisima u Bosni i Hercegovini, ustavima i međunarodnim dokumentima garantovana sloboda mirnog okupljanja može se ograničiti samo zakonom. U Republici Srpskoj zakonodavstvo o slobodi mirnog okupljanja doneseno je na entitetskom, a u Federaciji Bosne i Hercegovine na kantonalnom nivou. Prema ranije važećem zakonu na državnom nivou, Zakonu o javnim skupovima326) pod javnim skupovima podrazumijevaju se zborovi, mitinzi i druge skupove sazvane radi stvaranja i ispoljavanja javnog mišljenja ili razvijanja političke svijesti i aktivnosti građana na javnom mjestu, kao i ulične povorke, političke skupove, te skupove koji se priređuju radi izvođenja kulturno $s$-$s$ zabavnog programa, sportskog takmičenja i slični skupovi (priredbe) na javnom mjestu. Vjerska zajednica ne može sazvati niti organizovati politički skup.327) Zahtijeva se blagovremena, potpuna i uredna prijava održavanja javnog skupa stanici javne bezbjednosti (nadleznoj policijskoj stanici $s$-$s$ uprave), osim u slučajevima održavanja učeničkih ili studentskih priredbi u prostorijama škole ili druge odgovorajuće ustanove, te drugih priredbi u zatvorenoj prostoriji, ograđenom prostoru ili na drugom mjestu na kome se ne vrši javni saobraćaj, ako se na toj priredbi neće održati sportsko takmičenje, igranke ili sličan zabavni program.328) Stranci (strane fizičke i pravne osobe) mogu sazvati i održavati javni skup samo po prethodnom odobenju stanice – uprave.329) Javni skup ne može sazvati niti na javnom skupu može istupati lice prema kome je sudskom presudom izrečena mjera bezbjednosti zabrane javnog istupanja. 330) Zakonom o javnom okupljanju331) propisano je da se pod javnim okupljanjem građana smatra svako organizovano okupljanje građana koje se održava na za to primjerenom prostoru (javni skup), te da se javna okupljanja građana održavaju radi javnog izražavanja političkih, socijalnih i drugih uvjerenja i interesa, kao mirna okupljanja i javni protesti, javne priredbe kao okupljanja radi ostvarivanja prihoda u okviru registrovane djelatnosti, koja s obzirom na očekivani broj učesnika ili karakter javnog skupa zahtijevaju preduzimanje posebnih mjera obezbjeđenja, i drugi javni skupovi kao okupljanja građana čija je svrha ostvarivanje državnih, vjerskih, humanitarnih, kulturno $s$-$s$ umjetničkih, sportskih i drugih interesa, koja nemaju za cilj ostvarivanje prihoda i ne prijavljuju se, osim izuzetno, a koji su slobodni i ostvaruju se na način propisan ovim zakonom. Samo ovim zakonom mogu se propisati ograničenja prava na javno okupljanje radi zaštite Ustavom utvrđenog poretka, javnog morala i zdravlja ljudi, kao i zaštite sloboda i prava drugih ljudi. Sloboda govora i istupanja na javnom skupu je ograničena zabranom svakog pozivanja i podsticanja na upotrebu nasilja, na nacionalnu, rasnu, vjersku ili drugu mržnju ili netrpeljivost. Javni skup ne može sazvati niti na javnom skupu može istupati lice kome je sudskom odlukom izrečena mjera bezbjednosti zabrane javnog istupanja. S obzirom na to da u krivičnom zakonu Republike Srpske332) ne postoji mjera bezbjednosti javnog istupanja, ovu odredbu Zakona o javnom okupljanju je potrebno uskladiti prema navedenom. Prostor primjeren za javni skup je javno mjesto koje je pristupačno i pogodno za okupljanje lica čiji broj i identitet nije unaprijed određen i na kome okupljanje građana ne dovodi do ugrožavanja prava drugih lica, javnog morala, bezbjednosti ljudi i imovine, zdravlja ljudi i ometanja javnog saobraćaja. Aktom grada, odnosno opštine određuje se prostor primjeren za javni skup. Izuzev prostora određenog aktom grada, odnosno opštine iz ovog zakona, mirno okupljanje ne može se održavati: a) u blizini bolnica, na način da ometa pristup vozilima hitne pomoći, b) u blizini dječjih vrtića i osnovnih škola, dok u njima borave djeca, c) u nacionalnim parkovima i zaštićenim parkovima prirode, osim mirnih

  okupljanja koja imaju za cilj popularizaciju zaštite prirode i čovjekove 
  okoline, kao i obilježavanje značajnih istorijskih datuma,

d) u blizini spomenika kulture, ako bi to moglo prouzrokovati

  uništenje ili oštećenje zaštićene vrijednosti,

e) na magistralnim, regionalnim i lokalnim putevima na način kojim se

  ugrožava bezbjednost saobraćaja,

f) u blizini objekata koji se posebno obezbjeđuju na udaljenosti najmanje 50 metara od njih. Odredba da se mirno okupljanje ne može održavati „u blizini objekata koji se posebno obezbjeđuju na udaljenosti najmanje 50 metara od njih“ ostavlja prosotor za mogućnost zloupotrebe, zbog nedovoljne određenosti i preciziranosti u dijelu „objekata koji se posebno obezbjeđuju”, te bi je bilo potrebno detaljnije urediti vodeći računa o demokratskim standardima i principima regulisanja i ostvarenja ciljeva prava na mirno okupljanje i javni protest. Također, imajući u vidu da se terminom građanin uobičajeno isključivo podrazumijeva državljanin Bosne i Hercegovine, bilo bi dobro naći adekvatniji termin i formulaciju koji bi iskazivali jednakost prava na mirno okupljanje za državljanje i strance. U Zakonu o javnom okupljanju u Hercegovačko $s$-$s$ neretvanskom kantonu propisano je još niz ograničenja u smislu da javna okupljanja ne mogu organizovati političke organizacije ili udruženja građana čiji je rad zabranjen. Zabranjeno je učesnicima javnih okupljanja i osobama koje se kreću prema mjestu održavanja javnog okupljanja nositi oružje, ili predmete, namijenjene, ili podobne, za nanošenje ozljeda ili oštećivanje imovine. Na javnim okupljanjima zabranjeno je nositi oznake ili druge simbole, čime se podstiče nasilje, nacionalna ili vjerska mržnja.333) Zakonom o okupljanju građana u Brčko distriktu334) propisuju se još neka ograničenja: • Javni skup se ne može održavati ispred školskih ustanova dok traje nastava i ispred zdravstvenih ustanova; • Javni skup se može prijaviti i odvijati kao kretanje učesnika javnog skupa na određenom prostoru kad je moguće dodatnim mjerama osigurati privremenu izmjenu režima saobraćaja, kao i zaštitu zdravlja i sigurnost ljudi i imovine i to samo neprekinutim kretanjem, osim na mjestu polaska i završetka; • Javni skup iz prethodnog stava se može održavati od 8 do 14 i od 18 do 23 sata i može trajati najduže tri sata. Relevantni navedeni propisi o mirnom okupljanju i udruživanju u BiH nisu ograničili prava na mirno okupljanje i javni protest pripadnika oružanih snaga, policije i državnih službenika. Prema međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima važećim u BiH nije zabranjeno da se nameću zakonska ograničenja u ostvarivanju tih prava pripadnicima oružanih snaga, policije ili državne uprave. To je, uglavnom, učinjeno posebnim zakonima.

4.8.2.5. Političko i sindikalno organizovanje i djelovanje i pravo na štrajk. – „Opća zabrana štrajka suprotna je pravu na slobodu udruživanja, ali međunarodni radni standardi dopuštaju zabranu i ograničavanje prava na štrajk određenim ciljnim skupinama zaposlenika/javnih službenika, tako da se, na primjer, u oružanim snagama i policiji obim prava na organizovanje, a time i obim prava na štrajk, utvrđuje nacionalnim zakonima ili drugim propisima. Službenici i namještenici u organima državne službe svoje pravo na štrajk mogu ostvariti samo pod uvjetima i u proceduri koja je propisana Pravilima sindikata. Analizom pozitivnopravnih rješenja u BiH što se tiče prava na štrajk može se zaključiti da se načelno samo ostavlja mogućnost da se u okviru pojedinih djelatnosti pitanje dopuštenosti ostvarivanja prava na štrajk uredi na drugačiji način.“335) Zakonom o štrajku u Federaciji Bosne i Hercegovine336) uređuje se pravo uposlenika na štrajk, pravo sindikata da pozove na štrajk, pravo poslodavca da isključi uposlenika sa rada i druga pitanja u svezi sa štrajkom. Štrajk u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine, pripadnika ministarstava unutarnjih poslova, organa uprave i službi za upravu u Federaciji Bosne i Hercegovine, uredit će se posebnim zakonom. Sindikat, prema odredbama ovog Zakona, ima pravo pozvati na štrajk i provesti ga radi zaštite i promicanja gospodarskih i socijalnih prava i interesa svojih članova. Štrajk se može organizirati samo sukladno ovom ili drugom zakonu, pravilima sindikata o štrajku i kolektivnim ugovorom. Uposlenik slobodno odlučuje o svom sudjelovanju u štrajku. Organiziranje i učestovanje u štrajku organiziranom sukladno odredbama ovoga i drugog zakona, kolektivnog ugovora i prav ilima sindikata o štrajku, ne predstavlja povredu ugovora o radu. Zakonskim rješenjem u RS je regulisan štrajk u djelatnostima od posebnog i javnog interesa, prema kojem je osnovni uslov da štrajk u tim djelatnostima ne smije dovesti do poremećaja minimuma procesa rada kojim se obezbjeđuje zaštita života i zdravlja ljudi i materijalnih vrijednosti.

Prema Zakonu o štrajku337) u Republici Srpskoj ako se štrajk ispoljava okupljanjem radnika, mjesto okupljanja učesnika u štrajku ne može biti van radne sredine poslodavca, što se može tumačiti kao svojevrsno ograničenje prava na mirno okupljanje i javni protest. Ovim zakonom uređen je postupak organizovanog prekida rada u kome radnici mogu ostvariti zaštitu profesionalnih, ekonomskih i socijalnih prava, a koji se može organizovati u preduzeću, ustanovi i kod drugog pravnog i fizičkog lica (poslodavca). Organizovanje štrajka, odnosno učešće u štrajku pod uslovima utvrđenim ovim zakonom ne predstavlja povredu radne discipline, ne može biti osnov za pokretanje postupka za utvrđivanje disciplinske i materijalne odgovornosti radnika, ne može biti osnov za udaljenje radnika sa rada i ne može za posljedicu imati otkaz ugovora o radu radniku. Zakonom o štrajku338) u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine uređuje se postupak u kome uposlenici radi zaštite svojih ekonomskih i socijalnih prava, ostvaruju ustavno pravo na štrajk u Brčko distriktu BiH.Štrajkom, u smislu ovog zakona, smatra se organizirani prekid rada u preduzeću, organizirani prekid rada u preduzeću, tijelima Brčko distrikta BiH i kod domaćeg i stranog pravnog i fizičkog lica koje zapošljava radnike. Uposlenici slobodno odlučuju o svom učešću u štrajku. Organiziranje i učestvovanje u štrajku organiziranom u skladu sa odredbama zakona, kolektivnog ugovora ne predstavlja povredu ugovora o radu. Prema Zakon o radu339) u Federaciji Bosne i Hercegovine je uređeno pitanje osnivanja, pristupanja i istupanja iz sindikata odnosno udruženja poslodavaca. Prema navedenom zakonu, radnik odnosno poslodavac ne može biti stavljen u nepovoljan položaj zbog toga što jeste, odnosno što nije član sindikata ili udruženja poslodavaca. Zakonita djelatnost sindikata, odnosno udruženja poslodavaca, ne može se trajno ili privremeno zabraniti. Prema odredbama Zakona u o radu340), u Republici Srpskoj radnik, kao i lice koje traži zaposlenje, ne može biti stavljen u neravnopravan položaj kod ostvarivanja prava po osnovu rada i prava na zaposlenje zbog rase, etničke pripadnosti, boje kože, pola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja i ubjeđenja, socijalnog porijekla, imovnog stanja, članstva ili nečlanstva u sindikatu ili političkoj organizaciji, tjelesnog i duševnog zdravlja i drugih obilježja koja nisu u neposrednoj vezi sa prirodom radnog odnosa. Radnici imaju pravo da po svom slobodnom izboru organizuju sindikat i da se u njega učlanjuju, u skladu sa statutom i pravilima sindikata. Poslodavci imaju pravo da po svom slobodnom izboru organizuju odgovarajuća udruženja poslodavaca i da se u njih učlanjuju, u skladu sa statutom i pravilima tih udruženja. Sindikat i udruženja poslodavaca osnivaju se bez ikakve prethodne saglasnosti bilo kog državnog organa. Radnici, odnosno poslodavci, slobodno odlučuju o svom istupanju iz sindikata, odnosno iz udruženja poslodavaca. Poslodavcima i udruženjima poslodavaca, kada djeluju u svoje ime ili putem drugog lica, člana ili zastupnika, zabranjeno je da se miješaju u organizovanje i rad sindikata, ili da, uz davanje materijalne ili druge podrške sindikatu, kontrolišu njegov rad. Sindikatu, kada djeluje u sopstveno ime ili putem drugog lica, člana ili zastupnika, zabranjeno je da se miješa u organizovanje, rad i upravljanje udruženjem poslodavaca. Zakonita djelatnost sindikata i udruženja poslodavaca ne može se trajno niti privremeno zabraniti. Sindikalne organizacije upisuju se u registar sindikalnih organizacija, koji propisuje i vodi ministarstvo nadležno za poslove rada. Radnik ostvaruje pravo na štrajk u skladu sa odredbama važećeg Zakona o štrajku. Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine341), propisuje da namještenici organa državne službe imaju pravo po svom slobodnom izboru organizirati sindikat, te se u njega učlaniti sukladno statutu ili pravilima tog sindikata, kao što imaju pravo sukladno zakonu štrajkati. Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine342) reguliše prava državnog službenika da osnuje ili se učlani, ali ne i da bude obavezan da se učlani, u sindikat ili profesionalno udrušenje u skladu sa zakonom i da štrajkuje u skladu sa zakonom. Državni službenik ne može biti član upravnih i drugih odbora političkih stranaka i ne smije slijediti instrukcije političkih stranaka. Prema relevatnim odredbama Zakona o policijskim službenicima Federacije Bosne i Hercegovine343), policijski službenik uvijek će se suzdržavati od javnoga ispoljavanja političkih uvjerenja, a od javnoga ispoljavanja vjerskih uvjerenja dok je na dužnosti. Policijski službenik ne može zauzimati položaj, obnašati dužnost ili obavljati djelatnost koje su nespojive s njegovim službenim dužnostima, a posebno: $s$-$s$ ne može biti nositeljem bilo kakve javne dužnosti; $s$-$s$ ne može biti članom političke stranke niti slijediti naputke političkih stranaka, niti u policijskoj odori nazočiti skupovima političkih stranaka ili drugim političkim skupovima, osim ukoliko je na dužnosti. Policijski službenik dat će ostavku kada se prijavi kao kandidatat za izbornu javnu dužnost ili od trenutka kad je imenovan na položaj unutar bilo kojega tijela vlasti u Bosni i Hercegovini. Policijski službenik ima pravo osnivati i učlanjivati se u sindikat ili profesionalnu udrugu, sukladno Zakonu. Zakon o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine344), propisuje da kandidat za direktora policije ne može biti član političke stranke. Lica koja su, ili koja su bila na bilo kojoj poziciji u političkoj stranci na bilo kojem nivou, ili imenovana na bilo koju poziciju od političke stranke i lica koja su, ili koja su bila članovi izvršnog, ili zakonodavnog tijela na bilo kojem nivou, ne mogu se imenovati na mjesto direktora policije, niti mogu biti članovi Nezavisnog odbora koji vrši izbor direktora Policije kao i lica protiv kojih je izdat IPTF $s$-$s$ ov izvještaj o nesaradnji. Prema odredbama Zakona o unutrašnjim poslovima345), članovi Nezavisnog odbora (koji imenuje direktora Policije) ne mogu biti članovi političkih stranaka. Direktor ne može biti član političke stranke. Kandidati za direktora ne mogu biti članovi političkih stranaka, ni lica koja se nalaze na bilo kojem položaju u političkoj stranci na bilo kom nivou, ili ih je politička stranka imenovala na neki položaj, ili koji su članovi izvršnog ili zakonodavnog tijela na bilo kom nivou. Policajci ne mogu u svom radu ispoljavati svoja politička opredjeljenja, niti se rukovoditi istim. Zaposleni u Ministarstvu ne mogu obavljati funkciju u zakonodavnim i izvršnim organima vlasti u Republici, niti biti članovi upravnih i drugih organa u preduzecima i drugim pravnim licima i političkim strankama. Zaposleni u Ministarstvu, osim policajca, ostvaruju pravo na štrajk u skladu sa Zakonom o štrajku. Odredbama Zakona o policiji Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine346) regulisano je da policajci mogu obrazovati stručna udruženja, ali ne mogu biti članovi političkih stranaka i podržavati političke kandidate, niti platforme političkih stranaka. Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine347) propisuje zabranu političkog angažiranja pripadnika Oružanih snaga. Oružane snage ne mogu se koristiti u političke svrhe niti za aktivnosti političkih stranaka. Političko i javno djelovanja reguliše na slijedeći način: Pripadnici Oružanih snaga, uključujući generale, neutralni su u političkim pitanjima i neće se angažirati u bilo kojoj vrsti aktivnosti političkih stranaka niti biti izabrani ili imenovani na javnu dužnost. Ovaj član ne sprečava pripadnike Oružanih snaga da se registriraju za glasanje i glasaju ili da se kandidiraju za izbore u skladu s odredbama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine. Pripadnik rezervnog sastava, koji je izabran ili imenovan na javnu dužnost, nije obavezan dati ostavku na dužnost ako je angažiran na redovnoj obuci, ali ne može za vrijeme boravka u Oružanim snagama djelovati i nastupati s pozicije stranačke pripadnosti. Zakonom o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine348) profesionalnim vojnim licima zabranjeno je sindikalno i političko organizovanje. Vojnim licima u pravilu je zabranjeno javno istupanje u vezi sa stanjem i odnosima u Oružanim snagama bez pisanog odobrenja ministra odbrane, osim u zakonom propisanim slučajevima: Vojno lice ima pravo obavljanja vjerskih aktivnosti radi ostvarivanja vjerskih sloboda u skladu sa specifičnostima svake od vjera. Organizacija i obavljanje vjerskih aktivnosti iz stava (1) ovog člana zasnivaju se na principu individualne slobode izražavanja i obavljanja vjerske službe pripadnika Oružanih snaga. Organizacija vjerskih aktivnosti u Oružanim snagama prvenstveno se zasniva na objektivnim vojnim potrebama. Ministarstvo odbrane BiH, u saradnji sa zakonom priznatim crkvama i vjerskim zajednicama, propisuje organizaciju i način funkcioniranja vjerskih aktivnosti u Oružanim snagama i osigurava ostvarivanje vjerskih sloboda, kako je utvrđeno zakonom. Profesionalno vojno lice na službi u Oružanim snagama može se uključiti u aktivnosti udruženja i nevladinih organizacija samo ako su te aktivnosti u skladu s ovim Zakonom. Profesionalno vojno lice može postati član stranog profesionalnog udruženja ili međunarodne organizacije samo po odobrenju ministra odbrane.

Zabrana javnog skupa

Zabranit će se javni skup ako je on sazvan radi vršenja aktivnosti, ako se na njemu ispoljava aktivnost usmjerena, ili ako su utvrđene okolnosti iz kojih proizilazi da će se na javnom skupu ugrožavati ustavni poredak, činiti kažnjiva djela ili podsticati na njihovo vršenje, narušavati javni red i mir ili vrijeđati javni moral, te da će biti ugrožena sigurnost ljudi i imovine. Održavanje javnog skupa zabranit će se i kada je to potrebno radi zaštite zdravlja ljudi. Zabranit će se održavanje javnog skupa koji nije blagovremeno prijavljen, kad je prijavljivanje obavezno. Održavanje javnog skupa može se zabraniti i ako se osnovano može očekivati da će se održavanjem javnog skupa onemogućiti javni saobraćaj, a sazivač ili organizator javnog skupa, odnosno policijska stanica – uprava nisu u mogućnosti da blagovremeno obezbijede red i mir na javnom skupu, odnosno normalan javni saobraćaj. Također, policijska stanica – uprava poduzet će mjere za onemogućavanje održavanja, odnosno prekidanja javnog skupa koji je zabranjen ili koji nije prijavljen, kad je prijavljivanje obavezno. 349) Prema Zakonu o javnom okupljanju u Republici Srpskoj nadležni organ će rješenjem zabraniti održavanje mirnog okupljanja, ako: - je usmjereno na ugrožavanje Ustavom utvrđenog poretka, - nije blagovremeno i uredno prijavljen, - je prijavljen na prostorima na kojima se u skladu sa ovim zakonom ne može održavati - su ciljevi nesporno usmjereni na kršenje zagarantovanih sloboda i prava čovjeka ili zbog različitih nacionalnih, rasnih, vjerskih ili kulturnih osjećanja i pripadnosti mogu podstaći na nasilje, - postoji stvarna opasnost da bi održavanjem mirnog okupljanja bila ugrožena bezbjednost ljudi i imovine ili bi došlo do ozbiljne opasnosti od nasilja ili do narušavanja javnog reda i mira u većem obimu i - je to potrebno radi sprečavanja ugrožavanja zdravlja ljudi, na zahtjev organa državne uprave nadležnog za poslove zdravstva. Rješenje iz stava 1. ovog člana mora se donijeti najkasnije 24 sata prije prijavljenog početka održavanja mirnog okupljanja. Protiv rješenja o zabrani održavanja mirnog okupljanja organizator može izjaviti žalbu. Nadležni organ dužan je da žalbu sa spisima odmah dostavi ministru unutrašnjih poslova Republike Srpske. Rješenje po žalbi mora se donijeti i dostaviti organizatoru najkasnije u roku od 24 sata od prijema žalbe. Ukoliko ministar u utvrđenom roku ne odluči po žalbi, može se održati mirno okupljanje. Organizator je dužan da odmah po prijemu rješenja kojim se zabranjuje mirno okupljanje obavijesti javnost o tome i po mogućnosti ukloni javno istaknuta obavještenja o sazivanju mirnog okupljanja. Protiv ovoga rješenja može se pokrenuti upravni spor pred nadležnim sudom.

Zakon o javnom okupljanju u Hercegovačko $s$-$s$ neretvanskom kantonu350) propisuje i da će se održavanje javnog okupljanja zabraniti: 1. Ako javno okupljanje organizuje osoba kojoj je izrečena mjera sigurnosti, odnosno zabrane javnog istupanja za vrijeme dok ta mjera traje; 2. Ako javno okupljanje organizuje politička organizacija ili udruženje građana čiji je rad zabranjen351). Zabranjeno je istupanje na javnom skupu koji nije prethodno prijavljen, odnosno nije blagovremeno prijavljen, ili je njegovo održavanje zabranjeno, kao i na skupu čije je dalje održavanje prekinuto po odredbama ovog zakona, ako to istupanje nije usmjereno na stišavanje eventualno nastalog nereda, ili na razilaženje skupa, kao i istupanje na spontano nastalom skupu na na mjestima na kojima se vrši javni saobraćaj.352) Zakon o okupljanju građana u Brčko distriktu propisuje sljedeće: • Policija će zabraniti održavanje javnog skupa ako je on sazvan radi vršenja aktivnosti usmjerene na: - Nasilno mijenjanje Ustavom Bosne i Hercegovine i Statutom Brčko distrikta utvrđenog poretka; - Narušavanje teritorijalnog integriteta Brčko distrikta; - Kršenje Ustavom Bosne i Hercegovine i Statutom Brčko distrikta zajamčenih sloboda i prava čovjeka i građanina; - Izazivanje i podsticanje nacionalne, rasne i vjerske netrpeljivosti i mržnje; - Vršenje krivičnih djela, ili se tom aktivnošću podstiče na vršenje takvih djela; - Narušavanje javnog reda i mira i vrijeđanje javnog morala. • Održavanje javnog skupa će se zabraniti i kada javni skup nije blagovremeno prijavljen, kad je prijavljivanje obavezno. • Policija može zabraniti održavanje javnog skupa ako se osnovano može očekivati da će na javnom skupu biti narušen javni red i mir ili ugrožen život ili sigurnost ljudi, ili imovine, ili da će se održavanjem javnog skupa onemogućiti, ili znatno otežati, odvijanje javnog saobraćaja.

Obaveza osiguravanja efektivnog uživanja prava na slobodu okupljanja

Evropski sud je također utvrdio pozitivnu obavezu države da osigura efektivno uživanje prava na slobodu okupljanja (vidi Evropski sud, Wilson, National Union of Journalists i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacije br. 30668/96, 30671/96 i 30678/96, stav 41, ECHR 2002 $s$-$s$ V) čak i u odnosima između pojedinaca (vidi Plattform “Ärzte für das Leben” protiv Austrije, presuda od 21. juna 1988. godine, Serija A no. 139, p. 12, stav 32). Stoga je predstavnici državne vlasti imaju obavezu da osiguraju istinsko funkcionisanje udruženja i političkih partija čak i onda kada ljute ili vrijeđaju osobe koje se protive zakonitim idejama i zahtjevima koje udruženje ili partija nastoji promovisati. Isto tako postoji I obaveza da članovima takvih udruženja osigura održavanje skupova bez straha da će biti objekt fizičkog napada njihovih protivnika.Ovaj strah može udruženje ili drugu grupu koja podržava zajedničke ideje ili interese obeshrabriti od otvorenog izražavanja mišljenja o kontraverznim pitanjima koja se tiču zajednice. Najzad, u demokratskom društvu, pravo na kontrademostracije ne može se proširiti na sprečavanje prava na slobodu okupljanja (vidi Evropski sud, Ouranio Toxo i drugi protiv Grčke, presuda od 20. Oktobra 2005. godine, stav 37. s referencama na navedenu praksu Evropskog suda). Ta obaveza uključuje preduzimanje svih razumnih i prikladnih mjere da omoguće da se dozvoljeni protesti odvijaju mirno. Međutim, one to ne mogu i apsolutno garantovati, i imaju široka diskreciona prava u izboru sredstava koja će koristiti (vidjeti, mutatis mutandis, Evropski sud, Abdulaziz, Cabales i Balkandali od 28. maja 1985. godine). U ovoj oblasti obaveza koju preuzimaju javne vlasti u skladu s članom 11. Konvencije je obaveza u pogledu mjera koje će biti preduzete, a ne rezultata koji će biti postignuti. U tom smislu, Evropski sud ne ispituje pravovremenost i taktiku policije već samo ispituje da li je osnovana tvrdnja da nisu preduzete neophodne mjere. Ustavni sud je u predmetu broj AP 1020/11, rješavajući apelaciju Udruženja Q za promociju i zaštitu kulture, identiteta i ljudskih prava queer osoba zaključio da postoji povreda prava na slobodu okupljanja iz člana II/3.i) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. Evropske konvencije kada su javne vlasti, u skladu s pozitivnom obavezom koja proizlazi iz ovog člana, propustile preduzeti neophodne mjere radi osiguranja mirnog okupljanja organizovanog u skladu sa zakonom, zbog čega je došlo do nasilja između suprotstavljenih strana, te kada su propustile osigurati jasan pravni okvir kako bi preventivno djelovale u njegovom sprečavanju i odvraćanju od činjenja istih ili sličnih djela. Ustavni sud primjećuje da je od trenutka najave održavanja Festivala apelant kao njegov organizator bio izložen napadima, vrijeđanju i otvorenim najavama nasilja protiv njega, njegovih članova, kao i LGBTIQ populacije uopće. Sud je u svojoj odluci citirao neke od tih prijetnji koje su bile izražene u javnosti: “„Smrt pederima” „pa nisu normalni, svi će redom da izginu 100%!!! Bujrum neka izađu al $s$’$s$ nek $s$’$s$ se ne bune kada ih polomimo. Upozoreni su. Sarajevo – ne spavaj. Probudite se ljudi, nađite organizatora toga i noge im polomite. Valja opet bombe kupovati…” Prema ocjeni Ustavnog suda ove prijetnje imaju i elemente „govora mržnje“ koji u najširem smislu podrazumijeva javno izražavanje ili prouzrokovanje mržnje prema određenoj grupi ili pojedincu zbog nekog njenog određenja u svrhu stvaranja netrpeljivosti, razdora, diskriminacije i nasilja i/ili raspirivanja već postojeće mržnje, s time što se ona kroz javni govor mržnje razvija, jača i produbljuje. Isto tako Ustavni sud je utvrdio da sve ovo nije ostalo nepoznato ni nadležnom MUP $s$-$s$ u odnosno PU kojem je apelant od početka najave Festivala i u periodu priprema za otvaranje podnosio prijave, koje su bile potkrijepljene podacima i saznanjima kojim je raspolagao,odnosno nisu mogle ostati nepoznate, s obzirom na kampanju koja je vođena u medijima i uopće interes koji je izazvalo organizovanje ovakvog događaja, kao i plakati i leci s uvredljivim porukama i pozivima na nasilje koji su bili postavljeni na vidnim i frekventnim mjestima u gradu.

Međutim, istraga po ovim prijetanjama koja je pokrenuta nakon što se incident desio i koji je rezultirao otkazivanjem Festivala, u situaciji kada nadležni organi, iako upoznati s prijetnjama, nisu preduzeli ništa da ih istraže i tako spriječe da do nasilja dođe, ne može se prihvatiti kao ispunjenje pozitivne obaveze javnih vlasti da djeluju preventivno i da provedu efektivnu istragu. Ovom Odlukom Ustavni sud BIH je još jednom potvrdio obavezu organa vlasti da osigura efektivno uživanje prava na slobodu okupljanja partija čak i onda kada postoje grupe koje se protive takvoj vrsti javnog izražavanja odnosno idejama koje se promoviraju takvim oblicima javnog izražavanja.

Sloboda udruživanja

Ustavom BiH i entitetskim ustavima u Bosni i Hercegovini, te prihvaćenim međunarodnim dokumentima, garantovano je pravo na udruživanje, koje podrazumijeva mogućnost da se građani udružuju radi ostvarivanja svojih političkih, ekonomskih, socijalnih, kulturnih, sportskih, individualnih, kolektivnih i drugih potreba i interesa u državi. Pravo na udruživanje predstavlja pravni osnov i za osnivanje i djelovanje udruženja građana i fondacija. Prema relevantnim odredbama važećeg Zakona o udruženjima i fondacijama Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH” br. 32/01, 42/03, 63/08 i 76/11), Zakona o udruženjima i fondacijama, objavljenog u Službenim novinama FBiH, 20. septembra 2002. godine, te Zakona o udruženjima i fondacijama Republike Srpske (Službeni glasnik Republike Srpske, br. 52/01 i 42/05) udruženje je svaki oblik dobrovoljnog povezivanja više fizičkih ili pravnih lica radi unapređenja i ostvarivanja nekog zajedničkog ili općeg interesa, ili cilja, u skladu s Ustavom i Zakonom, a čija osnovna svrha nije sticanje dobiti. Iako ne postoji jedinstvena baza podataka svih registrovanih udruženja i fondacija koje djeluju na državnom ili entitetskom nivou, procijenjuje se da postoji oko 12,000 registrovanih organizacija od kojih se procijenjuje da je 6600 aktivno. Fondacija je pravno lice koje nema svoje članstvo, a cilj njenog osnivanja je upravljanje određenom imovinom u općem ili zajedničkom interesu. Registar udruženja vodi Federalno ministarstvo ako se statutom udruženja predvidi da će udruženje djelovati na području dva ili više kantona, a ako se statutom predvidi da će udruženje djelovati na području jednog kantona, registar udruženja će voditi kantonalni organ. Registar svih fondacija i svih stranih nevladinih organizacija vodi Federalno ministarstvo. Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaju da važe: Zakon o udruženjima građana (“Službene novine Federacije BiH”, broj 6/95), Zakon o fondacijama i zakladama (“Službene novine Federacije BiH”, broj 16/98) i Zakon o humanitarnoj djelatnosti i humanitarnim organizacijama (“Službene novine Federacije BiH”, broj 35/98), osim pojedinih članova koji nisu od ključne važnosti za ovaj rad. Zakon o udruženjima i fondacijama (Službene novine, br. 32/01, od 28. decembra 2001. godine), koji je usvojila Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, prvi put dopušta da se nevladine organizacije registruju na državnom nivou. Između ostalih odredbi, Zakon: • Uvodi opće načelo dobrovoljne registracije udruženja; • Za osnivanje udruženja zahtijeva najmanje tri fizičke osobe koje su državljani ili rezidenti BiH, ili tri pravne osobe registrovane u BiH; • Stavlja u jednak položaj domaća i strana lica kao osnivače fondacije; • Stavlja u jednak položaj domaća i strana lica kao članove upravnog odbora fondacije; • Dopušta udruženjima i fondacijama da se direktno uključe u srodne ekonomske aktivnosti. Glavne prednosti na državnom nivou donesenog Zakona o udruženjima građana i fondacijama zajedno sa kasnije usvojenim Zakonom o udruženjima građana i fondacijama Fedracije Bosne i Hercegovine i Zakonom o udruženjima građana i fondacijama Republike Srpske jesu stvaranje novog, u većoj mjeri usklađenog, harmoniziranog pravnog okruženja i okvira za nevladine organizacije u oba bosanskohercegovačka entiteta i u državi Bosni i Hercegovini, kao i postizanje veće podudarnosti sa međunarodnim standardima i najboljim praksama u regionu. Udruženja i fondacije samostalno utvrđuju svoje ciljeve i djelatnosti, u skladu s Ustavom i Zakonom. Ciljevi i djelatnost udruženja, ili fondacije, ne mogu biti u suprotnosti s ustavnim poretkom Bosne i Hercegovine ili Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija), niti usmjereni ka njegovom nasilnom rušenju niti raspirivanju nacionalne, rasne, vjerske i druge mržnje ili diskriminacije zabranjene Ustavom i Zakonom. Ciljevi i djelatnost udruženja ili fondacije ne mogu uključivati angažiranje u predizbornoj kampanji političkih stranaka i kandidata, prikupljanje sredstava za političke stranke i njihove kandidate i finansiranje kandidata, odnosno političkih stranaka.

4.8.2.6. Osnivanje i registracija udruženja/fondacije. – Udruženja odnosno fondacije se mogu osnivati u skladu sa četri zakona o udruženjima i fondacijama. Udruženje odnosno fondacija koja djeluje na području cijele BiH se registruje kod Ministarstva pravde Bosne I Hercegovine. U entitetima i BD BiH, organi pred kojima se vrši registracija su Federalno ministarstvo pravde, osnovni sud u sjedištu okružnog suda na čijem području organizacija ima svoje sjedište te osnovni sud u Brčko distriktu. Prema pozitivnom zakonodavstvu o udruženjima i fondacijama u Bosni i Hercegovini, udruženje na nivou Bosne i Hercegovine mogu osnovati najmanje tri fizička lica koja su državljani BiH ili imaju boravište u BiH, odnosno tri pravna lica registrovana u BiH. Za osnivanje udruženja nije nužno da su osnivači samo fizička ili samo pravna lica, već se kao osnivači mogu pojaviti najmanje tri fizička i pravna lica u bilo kojoj kombinaciji. Isto vrijedi i za udruženja na nivou entiteta, s tim da je propisom Federacije BiH za strana lica dodatno propisan i uslov da su stalno nastanjeni ili da borave u Federaciji BiH duže od jedne godine ili da udruženje mogu osnovati zajedno sa građanima Federacije. Fondaciju može osnovati jedno ili više fizičkih ili pravnih lica, s tim da osnivači ne mogu biti država BiH, entiteti, kantoni, gradovi, općine, mjesne zajednice, državni organi, državna preduzeća i fondovi, kada nastupaju ius gestionis, odnosno kao nosioci javne vlasti. Udruženje je, prema Zakonu o udruženjima i fondacijama Bosne i Hercegovine, svaki oblik dobrovoljnog povezivanja tri ili više fizičkih ili pravnih lica, u svim kombinacijama, radi unapređenja i ostvarivanja nekog zajedničkog ili općeg interesa ili cilja, u skladu sa Ustavom i zakonom, a čija osnovna svrha nije sticanje dobiti. Udruženja mogu osnivati svoje saveze ili druge oblike udruživanja u kojima se njihovi interesi povezuju na višem nivou (udruženja višeg nivoa), koja uživaju sva prava i slobode garantirane udruženjima i imaju pravo slobodno se udruživati, te sarađivati s međunarodnim organizacijama osnovanim radi unapređenja istih prava i interesa. Prema Zakonu o udruženjima i fondacijama353) udruženje se osniva donošenjem osnivačkog akta. Udruženje se osniva donošenjem osnivačkog akta. Udruženje stiče svojstvo pravnog lica upisom u registar. Pravne radnje poduzete prije upisa udruženja u registar stvaraju obaveze samo za lica koja su poduzela te radnje. Osnivačka skupština udruženja donosi osnivački akt, statut udruženja i imenuje organe upravljanja. Registar udruženja vodi nadležno ministarstvo zavisno od toga da li se statutom udruženja predvidi da će udruženje djelovati na području jednog, dva ili više kantona, odnosno na nivou države. Registar svih fondacija i svih stranih nevladinih organizacija vodi nadležno ministarstvo. Prema Zakonu o udruženjima i fondacijama BiH, registracija udruženja i fondacija BiH, stranih i međunarodnih udruženja i fondacija i drugih neprofitnih organizacija, prvobitno je stavljena u nadležnost Ministarstva civilnih poslova i komunikacija Vijeća Ministara BiH, a zatim Ministarstva pravde. Postupak za registraciju i prestanak rada udruženja i fondacija vodi se po odredbama Zakona o udruženjima i fondacijama Bosne i Hercegovnie i Zakona o upravnom postupku. Danom upisa u registar udruženje, ili fondacija, stiče svojstvo pravnog lica. Odredbe zakona o registraciji udruženja i fondacija primjenjuju se i na registraciju ureda, predstavništava ili drugog organizacionog oblika stranog ili međunarodnog udruženja ili fondacije, ili druge međunarodne organizacije, ukoliko zakonom nije drugačije propisano (u daljnjem tekstu: strane nevladine organizacije).

 Uz zahtjev za upis u registar prilaže se: 

a) dokaz o upisu strane nevladine organizacije u registar domicilne zemlje;

b) akt o otvaranju ureda, predstavništva ili drugog organizacionog oblika u Bosni i Hercegovini;

c) ime i adresa lica ovlaštenog za zastupanje nevladine organizacije u Bosni i Hercegovini (ovjerena kopija isprave o identitetu lica ovlaštenog za zastupanje);

d) sjedište i adresa ureda u Bosni i Hercegovini. Ako prema zakonu domicilne zemlje strane nevladine organizacije nije propisan upis udruženja u registar, umjesto rješenja o registraciji u domicilnoj zemlji, uz zahtjev za upis, podnosi se druga pismena isprava, ovjerena od nadležnog organa, kojom se dokazuje da organizacija ima status pravnog lica u domicilnoj zemlji. Ukoliko rješenje o upisu u registar u domicilnoj zemlji ne sadrži podatke o statutarnim ciljevima i djelatnostima udruženja, uz zahtjev za upis u registar podnosi se i statut ili neki drugi unutrašnji akt iz kojeg su vidljivi ciljevi strane nevladine organizacije.

4.8.2.7. Radni odnosi i privredne djelatnosti udruženja/fondacije. $s$-$s$ Niti jedan od četri zakona ne reguliše pitanja vezana za radne odnose. U Bosni i Hercegovini radni odnosi su regulisani sa četri zakona o radu koji se primjenjuju na sva pitanja vezana za radne odnose. Entitetski zakoni o radu kao i Zakon o radu Brčko distrikta BIH primjenjuju teritorijalni princip primjene svojih odredbi. Zakon o radu u institucijama BIH reguliše pitanje primjene taksativno nabrajajući koje su to institucije i organizacije obvezne na primjenjuju odredbe tog zakona i u članu 1. stavu (2) tačka c. spominju se između ostalog i udruženja i fondacije Bosne i Hercegovine. Budući da ni zakoni o udruženjima i fondacijama ni zakoni o radu ne regulišu pitanje radnih odnosa u nevladinim organizacijama na poseban način, shodno tome sva prava i obaveze koje nastaju i radnog odnosa u svim drugim pravnim licima u Bosni i Hercegovini jednako se primjenjuju i na rad nevladinih organizacija. U ovisnosti od nivoa registracije nevladine organizacije nevladine organizacije radni odnos regulišu odgovarajućim zakonom o radu. Poseban problem predstavlja primjena Zakona o radu u institucijama BIH na regulisanje radnih odnosa u nevladinim organizacijama. Prije svega postavlja se pitanje opravdanosti primjene ovog Zakona na rad nevladinih organizacija. Iako Zakon u u članu 1. stavu (2) tačka c. navodi i udruženja i fondacije Bosne i Hercegovine postoji nekoliko dilema oko primjene ovog Zakona. Nevladinim organizacijama je dozvoljeno da se direktno uključe u srodne ekonomske aktivnosti (tj. one aktivnosti koje su neophodne za ostvarivanje osnovnih statutarnih ciljeva organizacije i prihod stečen od takvih ekonomskih aktivnosti se jedino smije koristiti za osnovne (statutarne) ciljeve, te kao i svaki drugi prihod i imovina nevladinih organizacija podliježe ograničenju da kojim se brani njegovo distribuiranje, što znači da ga nevladina organizacija ne može distribuirati, niti ga može koristiti za ličnu dobit osoba povezanih sa samom organizacijom. Udruženje i fondacija mogu radi ostvarivanja svojih statutarnih ciljeva i djelatnosti osnivati subjekte za privrednu i drugu djelatnost pod uvjetima utvrđenim zakonom i statutom udruženja odnosno fondacije. Udruženje ili fondacija mogu obavljati nesrodne privredne djelatnosti (privredne djelatnosti koje nisu neposredno povezane s ostvarivanjem osnovnih statutarnih ciljeva udruženja ili fondacije) samo preko posebno osnovanog pravnog lica. Dobit koju udruženje ili fondacija ostvari iz nesrodnih privrednih djelatnosti može se upotrijebiti samo za ostvarivanje ciljeva koji se utvrde statutom. Nije dopušteno direktno ili indirektno sticanje dobiti ili druge materijalne koristi ostvarene od djelatnosti udruženja ili fondacije: osnivačima, članovima udruženja, članovima upravljačkih tijela, odgovornim licima, djelatnicima ili donatorima. Ograničenje se ne odnosi na naknade za rad ili nadoknade troškova tim licima vezano za ostvarenje zakonitih ciljeva i aktivnosti utvrđenih statutom udruženja ili fondacije. Ograničenja neće uticati na imovinu udruženja ili fondacije: 1) Članarine, kada je u pitanju udruženje; 2) Dobrovoljni prilozi i pokloni fizičkih i pravnih lica; 3) Sredstva dodjeljenja iz budžeta; 4) Prihodi od kamata, dividendi, dobiti od kapitala, zakupnina, honorara i sličnih izvora pasivnih prihoda; 5) Prihodi stečeni obavljanjem privredne djelatnosti; 6) Drugi prihodi stečeni, u skladu sa Zakonom i statutom.

4.8.2.8. Udruženja/fondacije od javnog interesa i vršenje javnih ovlaštenja. – Zakonom se može udruženju ili fondaciji povjeriti da u okviru svoje djelatnosti vrši javne ovlasti. (Vidjeti i 4.10.4.4) Zakon o udruženjima i fondacijama na nivou Bosne i Hercegovine propisuje i set kriterija na osnovu kojih se pravi razlika između organizacija za javnu dobrobit i organizacija za zajedničku/privatnu dobrobit, te omogućava povoljniji poreski tretman za organizacije za javnu dobrobit, iako je stjecanje ovakvog statusa rijetkost. Odredbe veoma sličnog sadržaja propisane su i Zakonom o udruženjima i fondacijama Republike Srpske. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o udruženjima i fondacijama Republike Srpske354) regulirano je da je udruženje, odnosno fondacija kojoj je povjereno vršenje javnih ovlasti obavezna osigurati zakonito i nesmetano provođenje javnih ovlašćenja. Udruženje može steći status udruženja od javnog interesa ako njegovo djelovanje prevazilazi interese njegovih članova i ako je namijenjeno interesu javnosti, odnosno nekim njenim segmentima, u sljedećim oblastima: zdravstvo, nauka, socijalna zaštita, zaštita okoline, civilno društvo, ratni veterani, ljudska prava, prava manjina, pomoć siromašnim i socijalno ugroženim, pomoć invalidima, djeci i starijim licima, tolerancija, kultura, amaterski sportovi, vjerske slobode, pomoć žrtvama elementarnih nepogoda, udruženja potrošača i drugim oblastima od javnog interesa. Smatra se da udruženje djeluje u dobrotvorne svrhe ako je osnovano s prvenstvenim ciljem da pomaže licima i grupama kojima je pomoć potrebna. Status udruženja od javnog interesa utvrđuje Vlada Republike Srpske na prijedlog Ministarstva uprave i lokalne samouprave Republike Srpske, uz predhodno mišljenje nadležnog ministarstva, po osnovu: 1) istorijskog; 2) kulturološkog; 3) multietničkog; 4) teritorijalnog i 5) socijalnog/humanitarnog principa. Postupak za dodjelu i prestanak statusa udruženja od javnog interesa, pomoć u finansiranju udruženja od javnog interesa uređuje Vlada Republike Srpske uredbom. “U određenoj oblasti, može se utvrditi status udruženja od javnog interesa za jedno udruženje, uz primjenu zakonskih kriterija i prema osnovnom sadržaju programa rada. Registrovano udruženje od javnog interesa može se pripojiti, razdvojiti ili transformisati samo u drugo udruženje od javnog interesa. Članstvo u udruženju koja u okviru svoje djelatnosti vrše javna ovlaštenja dokazuje se članskom legitimacijom.” Ministarstvo je dužno u roku od 30 dana od dana prijema rješenja od suda o izvršenoj registraciji udruženja pismeno obavijestiti udruženje o upisu u registar.

4.8.2.9. Nadzor nad radom udruženja/fondacije. – Nadzor nad zakonitošću rada udruženja i fondacija vrši nadležni organ uprave u čije područje spada praćenje stanja u oblasti na koju se odnosi djelatnost udruženja ili fondacije. U vršenju upravnog nadzora nad obavljanjem povjerenih javnih ovlaštenja, nadležni organi koji vrše nadzor imaju pravo i dužnost naročito da: 1) Rješavaju po žalbi protiv donesenih upravnih akata u vršenju povjerenih javnih ovlaštenja; 2) Vrše druga prava koja po Zakonu ima drugostepeni organ u upravnom postupku; 3) Daju stručna uputstva i objašnjenja za primjenu Zakona, drugih propisa i općih akata koji se odnose na vršenje povjerenih javnih ovlaštenja. Udruženje, ili fondacija, koja vrši javna ovlaštenja dužna je organu uprave koji vrši nadzor nad njihovim radom da najmanje jedanput godišnje podnese izvještaje o vršenju povjerenih javnih ovlaštenja. Ako udruženje, ili fondacija, koji vrše javna ovlaštenja ne vrše povjerene poslove, u skladu sa svojim dužnostima, nadležni organ uprave koji vrši nadzor dužan je pisano naložiti organu upravljanja udruženja, ili fondacije, mjere za uklanjanje uočenih nedostataka, kao i poduzeti druge mjere u okviru svojih prava i dužnosti. Nadzor nad zakonitošću i namjenskim korištenjem i raspolaganjem sredstvima udruženja i fondacije vrši ovlašteni organ udruženja, odnosno fondacije, određen statutom i ovim zakonom, kao i nadležni organi.

4.8.2.10. Prestanak rada udruženja/fondacije. – Udruženje ili fondacija prestaje s radom: Zakonom o udruženjima i fondacijama BiH regulisano je da se udruženja i fondacije brišu iz registra kada rješenje o prestanku rada udruženja odnosno fondacije koje donese Ministarstvo postane konačno ili kad Sud Bosne i Hercegovine donese pravosnažnu presudu o zabrani rada udruženja ili fondacije. Udruženje ili fondacija mogu prestati sa radom dobrovoljno ili po sili zakona pod uslovima utvrđenim ovim zakonom. Ako statutom nije drugčije predviđeno, odluka o prestanku sa radom se donosi dvotrečinskom večinom kvalifikovanom večinom glasova članova udruženja ili dvotrečinskom večinom glasova upravnog odbora fondacije. U slučaju dobrovoljnog prestanka rada registrovanog udruženja ili fondacija usvaja plan koji je u skladu sa statutom i ovim zakonom. 1. Udruženje ili fondacija prestaje raditi ako:

a) nadležni organ udruženja, odnosno fondacije donese odluku o prestanku rada ili odluku o pripajanju, razdvajanju ili transformaciji udruženja odnosno fondacije;

b) se utvrdi da je udruženje ili fondacija prestala djelovati.

2. Smatrat će se da je udruženje prestalo djelovati ako:

a) je proteklo dvostruko više vremena od vremena utvrđenog statutom udruženja za održavanje skupštine, a skupština udruženja nije održana;

b) se broj članova udruženja smanji ispod broja tri.

3. Kada Ministarstvo utvrdi činjenice iz st. 1. i 2. ovog člana, donosi rješenje o prestanku rada udruženja, odnosno fondacije.

Udruženju, odnosno fondaciji zabranit će se rad ako:

a) djeluje suprotno odredbama člana 5. st. 2. i 3. ovog zakona (odredbe o zabranjenim ciljevima i djelatnostima);

b) nakon prekršajnog kažnjavanja u povratu nastavi da obavlja djelatnosti koje nisu u skladu sa statutarnim ciljevima udruženja ili fondacije;

c) nakon prekršajnog kažnjavanja u povratu nastavi da djeluje suprotno odredbama ovog zakona;

d) su ispunjeni uslovi iz člana 30. stav 5. ovog zakona (odredba o donošenju rješenja o brisanju iz registra udruženja ili fondacija).

Postupak za zabranu rada udruženja odnosno fondacije pred Sudom Bosne i Hercegovine pokreće Ministarstvo, kao i drugi organi nadležni za kontrolu rada udruženja i fondacija.

1. Presudu o zabrani rada udruženja, odnosno fondacije donosi Sud Bosne i Hercegovine. 2. Presudom kojom se izriče zabrana rada udruženja, odnosno fondacije odredit će se mjere u pogledu imovine, kao i druge neophodne mjere. 3. U postupku o zabrani rada udruženja, odnosno fondacije, pokrenutog na osnovu člana 5. stav 2. ovog zakona, shodno se primjenjuju odredbe Zakona kojim je uređen krivični postupak. Nakon raspuštanja i prestanka rada i izmirenja obaveza udruženje ili fondacija koje nema status udruženja od javnog interesa, preostalu imovinu i sredstva podjelit će na način utvrđen statutom ili drugom registrovanom udruženju ili fondaciji kojoj je dodjeljen status udruženja ili fondacije od javnog interesa. Nakon raspuštanja i izmirenja obaveza udruženje ili fondacija kome je odobren status udruženja ili fondacije od javnog interesa, preostala imovina i sredstva podjelit će registrovanom udruženju od javnog interesa ili fondaciji, koja ima iste ili slične ciljeve. Ovo se odnosi i na sva udruženja i fondacije koje su dobile sredstva od države, javne donacije ili odnosno ostvarili poreske i fiskalne olakšice u skladu sa zakonima iz bilo koje nadležnosti. U slučaju prestanka rada po sili zakona Minsitarstvo utvrđuje raspodjelu preostalih sredstava u skladu sa principima ovog člana. Rješenje Ministarstva o rapuštanju po sili zakona i o raspodjeli sredstava udruženja ili fondacije, biti će objavljena u “Službenom glasniku BIH” kao i obavijest svim potencijalnim korisnicima da mogu pokrenuti upravni spor kod Suda BIH u skladu sa relevantnim članom ovog zakona. Prema Zakonu o udruženjima i fondacijama FBiH, udruženje ili fondacija prestaje s radom: 1) ako nadležni organ udruženja, odnosno fondacije donese odluku o prestanku rada ili odluku o pripajanju, razdvajanju ili transformaciji udruženja odnosno fondacije; 2) ako su ispunjeni uslovi propisani zakonom u pogledu nemogućnosti postojanja u registru dva ili više udruženja ili fondacija sa istim nazivom, ili ako se utvrdi da je udruženje ili fondacija prestala djelovati. Smatrat će se da je udruženje prestalo djelovati: 1) ako je proteklo dvostruko više vremena od vremena utvrđenog statutom udruženja za održavanje skupštine, a skupština udruženja nije održana; 2) ako se broj članova udruženja smanji ispod broja određenog ovim zakonom za osnivanje udruženja, a skupština udruženja u roku od tri mjeseca od dana nastupanja ove okolnosti ne donese odluku o prijemu novih članova. Nezavisno od relevantnih dredbi ovog člana, udruženje neće prestati ako prijem novih članova nije moguć zbog objektivnih okolnosti koje su prouzrokovane prirodom statutarnih ciljeva i djelatnosti udruženja. Nadležno ministarstvo donosi rješenje o prestanku rada udruženja odnosno fondacije. Udruženju odnosno fondaciji zabranit će se rad: 1) ako djeluje suprotno odredbama o zabranjenim ciljevima i djelatnostima 2) ako nakon prekršajnog kažnjavanja u povratu nastavi da obavlja djelatnosti koje nisu u skladu sa statutarnim ciljevima udruženja ili fondacije 3) ako nakon prekršajnog kažnjavanja u povratu nastavi da djeluje. Postupak za zabranu rada udruženja odnosno fondacije pokreće federalni tužilac odnosno kantonalni tužilac. 4.8.2.11. Specifičnosti koje se odnose na djelovanje fondacija. – Prema Zakonu o udruženjima i fondacijama BiH, fondaciju koja ispunjava uslove za registraciju može osnovati jedno ili više fizičkih ili pravnih lica (osnivači), s tim da osnivači ne mogu biti država BIH, entiteti, kantoni, gradovi, općine, mjesne zajednice, državni organi, državna preduzeća i fondovi. Osnivači ne moraju biti državljani ili pravna lica iz BIH. Fondacija može biti osnovana jednostranom izjavom volje, ugovorom, testamentom, legatom ili drugim odgovarajućim pravnim aktom i mora imati osnivački akt, statut i upravni odbor, odnosno akte i organe, koji su im suštinski ekvivalentni. Za stranu ili međunarodnu fondaciju dovoljno je da ima akte bez obzira kako su nazvani i organe, koji vrše funkcije kako ih definiše ovaj zakon. Odredbe Zakona o udruženjima i fondacijama propisuju da, za azliku od udruženja, fondaciju može osnovati jedno ili više domaćih odnosno stranih fizičkih ili pravnih lica. - Fondacija može biti osnovana jednostranom izjavom volje, odlukom, ugovorom ili drugim pravno valjanim aktom. - Ukoliko satutom nije drugačije uređeno, smatrat će se da je fondacija osnovana na neodređeno vrijeme. - Osnivač donosi osnivački akt i statut fondacije. - Fondacija se može pripajati, razdvajati ili transformisati samo u drugu fondaciju. - Fondacija može imati svoje organizacione oblike (podružnice, urede i sl.), u skladu sa statutom. - Osnivački akt fondacije sadrži, između ostalog i novčana sredstva ili druge oblike imovine koje osnivač ulaže, a koji ne mogu biti manji od 2.000,00 KM; - Organ upravljanja fondacijom je upravni odbor. - Osnivač ili lice ovlašteno od osnivača imenuje upravni odbor. - Statutom se mogu predvidjeti i drugi organi fondacije.

Upravni odbor:

1) ostvaruje ciljeve fondacije utvrđene u statutu; 2) daje saglasnost za pravne radnje koje su preuzete u ime fondacije prije njenog upisa u registar; 3) upravlja imovinom fondacije; 4) vrši izmjene i dopune statuta i drugih akata, ukoliko nije drugačije uređeno u statutu; 5) imenuje lice ovlašteno za zastupanje i predstavljanje fondacije; 6) odlučuje o pripajanju, razdvajanju, transformaciji i prestanku rada fondacije; 7) priprema finansijske i druge izvještaje; 8) vrši druge poslove u skladu sa Zakonom i statutom.

Učešće javnosti u donošenju odluka javne uprave

Uključenost organizacija civilnog društva u različite korake procesa odlučivanja razlikuje ovisnosti od jačine sudjelovanja. Postoje četiri nivoa sudjelovanja, od najnižeg do najvišeg. To su: informiranje, konsultacije, dijalog, i partnerstvo355).

Informisanje

Informisanje je najniži stepen uključenosti koji se sastoji od jednokanalnog načina komuniciranja u procesima donošenja odluka. Kao jedan od najosnovnijih i najpouzdanijih kanala informisanja smatra se objava odluka u Službenom glasniku BiH odnosno službenim novinama na različitim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini. Ipak ovaj oblik informisanja javnosti o javnim informacijama nije potpun budući da je ograničen naknadom koja se mora izdvojiti za kupovinu papirnatog izdanja ili kredencijala za pristup online izdanjima. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o Službenom glasniku BiH 356) dodat je član 5a. kojim su zakoni i podzakonski akti objavljeni na web $s$-$s$ stranici Službenog glasnika Bosne i Hercegovine postal besplatno dostupni javnosti. Iako ovaj korak pozitivno utiče na slobodu pristupa javnim informacijama ovaj član se restriktivno tumači te je besplatan pristup dostupan samo za one brojeve Službenog glasnika BiH koji su objavljeni nakon broja 103/09. Istovremeno, iako se na ovoj web $s$-$s$ stranici objavljuju i Službene novine FBiH i Službene novine Kantona Sarajevo pristup ovim brojevima nije besplatan za javnost. Službeni glasnik RS je također samo dostupan za registriovane korisnike dok službene novine nekih kantona nemaju web prezentacije. Svijetli primjer su Službene novine Tuzlanskog kantona357) i Službene novine Bosansko $s$-$s$ podrinjskog kantona358), koje nude besplatan pristup elektronskom izdanju. Ipak može se zaključiti da brojne vlade i zakonodavna tijela čine napore kako bi se što veći broj propisa mogao preuzeti sa njihovih web prezentacija, mada je praksa raznolika, a ovi izvori informacija nisu uvijek pouzdani.

Konsultacije

Vijeće ministara Bosne i Hercegovine usvojilo je Jedinstvena pravila za izradu pravnih propisa u institucijama Bosne i Hercegovine u septembru 2006. godine, koja jasno predviđaju učešće nevladinog sektora u procesu izrade temeljnih pravnih akata države. Pravilima je predviđeno da je obavezno konsultovanje u izradi pravnih akata i sa privatnim osobama predstavljenim od registriranih udruženja građana359). Ipak, u praksi se pokazalo da ni ova Pravila nisu primjenjivana u smislu upućivanja formalnog javnog poziva za konsultacije u legislativnom procesu. Vijeće ministara usvojilo je 2006. godine pravila koja reguliraju postupak za konsultacije s javnošću i organizacijama, po kojima postupaju ministarstva i druge institucije Bosne i Hercegovine pri izradi pravnih propisa. Donošenjem ovih Pravila uspostavljen je okvir za institucionalnu saradnju organizacija civilnog društva i državnih ministarstava u oblasti zakonodavne politike. Pravila po prvi put omogućuju organizacijama civilnog društva da daju mišljenje i svoje doprinose na nacrte zakona. Ipak, istraživanje ACIPS $s$-$s$ a pokazuje kako je primjena Pravila za konsultacije i uključenje civilnog društva u procese odlučivanja i dalje zanemarljivo i neznatno360). Kao jedini primjer dobre prakse moglo bi se navesti Ministarstvo pravde BiH koje je usvojilo podzakonski akt361) kojim se reguliše primjena Pravila u praksi u izradi pravnih propisa od strane Ministarstva pravde BiH. U zvaničnom Izvještaju362)

Dijalog

Vijeće ministara Bosne i Hercegovine usvojilo je u aprilu 2007. godine Sporazum o saradnji između Vijeća ministara i nevladinog sektora u Bosni i Hercegovin i 363). Sporazumom je istaknuta evidentna i hitna potreba da nevladine organizacije i državna vlada izgrade održiv i djelotvoran institucionalni okvir za suradnju i konstruktivan i produktivan dijalog. U tom smjeru jedina važna stvar bila je osnivanje Ureda za saradnju s nevladinim sektorom u aprilu 2008. godine unutar organizacionog ustrojstva Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine364). Inicijativa za bolju i humaniju inkluziju (IBHI) u svojoj analizi potpisivanje sporazuma navodi kao pozitivan primjer uspješnog partnerstva i zaključuje da „potpisivanje Sporazuma, kao i uključivanje nevladinog sektora od strane Direkcije za ekonomsko planiranje u izradu strateških dokumenata (Strategija socijalnog uključivanja u BiH, Razvojna strategija BiH) ukazuju da su preduzeti određeni koraci u skladu sa pozitivnom evropskom praksom, međutim ne možemo zanemariti značajno kašnjenje (i kaskanje) u tom pogledu365)”. Ipak, i pored pozitivnih pomaka, može se zaključiti da je u ovom trenutku teško govoriti o zadovoljavajućem nivou ostvarane participacije u procesima odlučivanja od strane organizacija civilnog društva. U isto vrijeme razvijenost civilnog društva je konkretan pokazatelj moderniziranosti političke zajednice, a upravo to nedostaje u gotovo svim istočnoevropskim društvima u tranziciji, pa i u BiH366). Za svaku pohvalu je činjenica da su organizacije civilnog društva prepoznate u brojnim propisima kao aktivni učesnici u donošenju odluka, ali očito je da primjena ovih obaveza još uvijek zavisi od spremnosti donosilaca odluka (odnosno u ovom kontekstu državnih službenika) da poduzmu aktivnosti kako bi se osigralo učešće organizacija civilnog društva.

Partnerstvo

Partnerstvo između javne uprave i nevladinih organizacija bazira se principima javno $s$-$s$ privatnog partnerstva. Javno $s$-$s$ privatno partnerstvo podrazumijeva udruživanje finansijskih sredstava, znanja i stručnog iskustva u cilju pružanja usluga za krajnje korisnike. Potpisivanjem Sporazuma između Vijeća ministara i nevladinog sektora u BiH uspostavljen je okvir za djelovanje u oblasti saradnje.

U izradi i provođenju brojnih strateških dokumenata mogu se prepoznati modeli uspješnog partnerstva367) . Fondacija za socijalno uključivanje u Bosni i Hercegovini368) predstavlja dobar primjer partnerstva u provedbi aktivnosti Strategije socijalnog uključivanja jer se partnerstvo ostvaruje na nivou odlučivanja (Upravni odbor Fondacije čine predstavnici institucija i nevladinih organizacija) dok je jedan od opštih uslova za finansiranje projekata iz Fonda369) predstavlja „učinkovito partnerstvo u implementaciji sa bar jednom institucijom iz javnog sektora“. Partnerstvo koje je ostvareno u oblasti sprečavanja i borbe protiv nasilja u porodici je jedan od primjera dobre prakse iako je borba za ostvarivanje partnerstva trajala skoro 15 godina. Nevladine organizacije upravljaju radom sigurnih kuća370) i SOS linijama371) za žrtve nasilja u porodici. Institucije koje su nadležne za sprovođenje zakona o zaštiti od nasilja u porodici372)) su prepoznale značaj rada i kapacitete nevladinih organizacija koje upravljaju sigurnim kućama te su predstavnici tih nevladinih organizacija uključeni u kreiranje politika u ovoj oblasti ali i u provedbi aktivnosti na suzbijanju i borbi protiv nasilja u porodici. Nevladine organizacije su finansiranje sigurnih kuća osiguravale uglavnom iz donatorskih sredstava i u zadnje vrijeme kroz grantove entitetskih vlada. Međutim novim zakonskim rješenjima predviđeno je da se finansiranje sigurnih kuća osigura iz budžeta entitetskih vlada i opština u Republici Srpskoj odnosno kantona i općina u Federaciji BiH 373).

Pravo na mirno uživanje imovine

Član 1 Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i osnovnim slobodama: Zaštita imovine Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni. (Sl. glasnik BiH, br. 6/99)

Opća razmatranja

Pravo na mirno uživanje imovine obuhvata tri posebna pravila. Prvo pravilo je opće prirode i izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo se odnosi na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom provođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim u tu svrhu374). Drugim riječima, miješanje u pravo na mirno uživanje imovine imovinu se ne može nametnuti zakonskom odredbom koja samo ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora održati i razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti bilo kojom mjerom kojom se oduzima ili ograničava imovina375). Ocjena proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se namjerava postići zavisi i od zakonskih uvjeta za kompenzaciju, te pomažu odgovoriti na pitanje da li poduzete mjere poštuju pravičnu ravnotežu i da li one izlažu aplikanta prevelikom teretu. Sudska praksa ne garantira pravo na punu kompenzaciju u svim okolnostima, jer legitimni ciljevi javnog interesa mogu opravdati plaćanje nižeg iznosa od tržišne vrijednosti. Također, nepostojanje kompenzacije ne mora nužno da predstavlja neproprocionalno miješanje u pravo na mirno uživanje imovine, ali moraju postojati iznimne okolnosti koje opravdavaju ovakvo postupanje. Katalog prava iz člana II/3.k Ustava BiH predviđa da sve osobe na teritoriju BiH uživaju, između ostalih, i pravo na imovinu. Ustav BiH, u isto vrijeme, ne sadrži izričitu odredbu kojom se predviđa da je oduzimanje imovine moguće isključivo ako je predviđeno zakonom, ako služi javnom interesu, uz davanje naknade i uspostavljanje pravične ravnoteže između javnog i privatnog interesa. Međutim, u članu II/3 Ustava BiH376) istaknuto je da se prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i u njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, čime je određeno da ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Ovim je odredbama Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama dat prioritet u primjeni propisa u BiH i utvrđena važnost usklađivanja domaćih propisa sa standardima Evropske konvencije. Ustavima na entitetskom nivou garantira se zaštita prava na imovinu u skladu sa najvišim međunarodnim standardima. Ustav Federacije BiH377) garantira izričito i zaštitu prava na imovinu u članu II.2k. Ustav Republike Srpske378) detaljnije propisuje zaštitu prava vlasništva379). Ovaj Ustav propisuje pravnu zaštitu svih oblika vlasništva, a oduzimanje ili ograničavanje ovog prava može se propisati samo zakonom i uz pravednu naknadu. U Ustavu se određuje i mogućnost zakonskog ograničenja raspolaganja, ili posebnog načina upotrebe dijela sredstava fizičkih, ili pravnih, osoba za vrijeme ratnog stanja, neposredne ratne opasnosti ili vanrednog stanja. Navedene su i generalne odredbe o stjecanju prava vlasništva stranih osoba i eventualna ograničenja za strane osobe kada to zahtijeva opći interes. Za slučaj zakonskog ograničenja upotrebe i iskorištavanja stvari od posebnog kulturnog, znanstvenog, umjetničog, historijskog značaja ili značaja za zaštitu prirode i čovjekove okoline predviđena je puna naknada vlasniku. U pogledu zaštite prava na nekretninama Ustav štiti vlasništvo na poljoprivrednom zemljištu, šumi i šumskom zemljištu u zakonskim granicama. Kantonalnim ustavima i Statutom Brčko distrikta osiguravaju se mjere zaštite ljudskih prava i sloboda utvrđenih Ustavom BiH, što, u isto vrijeme, znači da ovi ustavi, odnosno Statut ne preciziraju posebnu zaštitu prava na imovinu.

Ekspropriacija

Ekspropriacija je oduzimanje ili ograničenje prava vlasništva na nekretninama uz naknadu prema tržišnoj vrijednosti nekretnina. S obzirom da ekspropriacija po sebi predstavlja ozbiljno oduzimanje ili ograničenje prava na mirno uživanje imovine, uvjet koji se treba ispuniti je uspostavljanje pravične ravnoteže između zadovoljenja javnog i privatnog interesa. U prilog uspostavljanju pravične ravnoteže ulazi i naknada prema tržišnoj vrijednosti nekretnine. U Bosni i Hercegovini na snazi su tri zakona kojima se regulira pitanje ekspropriacije. U Republici Srpskoj važi Zakon o ekpropriaciji iz 2006. godine380)). U Federaciji BiH, nakon što je dugi niz godina važio Zakon o ekspropriaciji iz 1987. godine381), na snagu je stupio Zakon o ekspropriaciji FBiH382) iz 2007. godine kojim je prestao da važi raniji zakon. U Brčko distriktu na snazi je Zakon o ekspropriaciji nekretnina u Brčko distriktu BiH383) od 22. jula 2004. godine. Prijedlog za ekspropriaciju može podnijeti korisnik ekspropriacije nakon utvrđenog javnog interesa za izgradnju objekta ili izvođenje radova. U zavisnosti od toga da li se namjerava graditi ili izvoditi radovi na području kantona, više općina ili jedne općine unutar Federacije BiH, postojanje javnog interesa svojom odlukom utvrđuju vlada Federacije BiH, vlada kantona odnosno općinsko vijeće. U Republici Srpskoj o postojanju javnog interesa odlučuje vlada Republike Srpske. U Brčko distriktu, Skupština Brčko distrikta svojom odlukom utvrđuje da li je izgradnja objekta ili izvođenje radova u javnom interesu. Federalni zakon predviđa da se prijedlog za ekspropriaciju podnosi općinskoj službi za upravu, a isti podnosi nadležno pravobraniteljstvo u ime pravnih osoba koje zastupa po zakonu. Zakon Republike Srpske propisuje da prijedlog u ime Republike Srpske Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko $s$-$s$ pravne poslove podnosi Republički javni pravobranilac. U Distriktu Brčko o prijedlogu odlučuje Odjel za prostorno planiranje i imovinsko pravne poslove. Zakon Federacije BiH predviđa da korisnik ekspropriacije prijedlog za ekspropriaciju može podnijeti u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu odluke o utvrđivanju javnog interesa. U Brčko Distriktu taj taj rok takođe iznosi dvije godine. Prema Zakonu u RS prilikom podnošenja prijedloga za utvrđivanja opšteg interesa dostavlja se plan eksproprijacije. Protiv rješenja o ekspropriaciji kojim se usvaja prijedlog za ekspropriaciju dozvoljena je žalba. U Federaciji BiH o žalbi odlučuje Federalna uprava, a u drugom BiH entitetu Republička uprava. Zakon o ekspropriaciji Brčko distrikta navodi da je žalba dozvoljena, međutim, nije precizirano koji organ odlučuje o ovom pravnom lijeku. U praksi se, međutim, žalba na rješenje upućuje apelacionoj komisiji sastavljenoj od pet diplomiranih pravnika, a putem prvostepenog organa koji je donio ožalbeno rješenje. Ovakva praksa propisana je Zakonom o upravnom postupku Brčko distrikta384). Zakoni o ekspropriaciji predviđaju da korisnik ekspropriacije može stupiti u posjed nekretnine prije pravomoćnosti odnosno konačnosti rješenja o ekspropriaciji ako na zahtjev korisnika ekspropriacije Vlada Federacije BiH, Vlada Republike Srpske, odnosno gradonačelnik Brčko distrikta odluči da je to neophodno zbog hitnosti slučaja ili radi otklanjanja znatnije štete. Zakoni propisuju da se naknada za eksproprisanu nekretninu određuje davanjem druge odgovarajuće nekretnine koja odgovara visini vrijednosti nekretnine koja se eksproprira u istoj općini ili gradu, na način da se vlasniku nekretnine omoguće približno isti uvjeti korištenja kakve je imao koristeći tu nekretninu. Zakon Federacije BiH je predvidio da je korisnik ekspropriacije prije podnošenja prijedloga za ekspropriaciju dužan pokušati sa vlasnikom nekretnine sporazumno riješiti sticanje prava vlasništva nad određenom nekretninom. Ukoliko vlasnik ne prihvati na ime naknade drugu nekretninu, naknada se određuje u novcu prema visini tržišne vrijednosti nekretnine, nakon što je dugi niz decenija zakonom bila predviđeno davanje pravične naknade, čija je visina obično bila daleko ispod tržišne vrijednosti imovine. Praksa Evropskog suda za ljudska prava stoji na stanovištu da se u pravilu za ekspropriranu nekretninu isplaćuje puna, odnosno tržišna naknada, a isplata niže od tržišne cijene, uglavnom, predstavlja kršenje člana 1 Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, dok se potpuni izostanak naknade može opravdati samo u izuzetnim okolnostima385). Denacionalizacija, kao pravni pojam, podrazumijeva „postupak ukidanja svih pravnih posljedica nacionalizacije tuđe imovine, bilo pravnih ili fizičkih lica”386). Iako se o denacionalizaciji, kao o naturalnom vraćanju nacionalizirane imovine, ili nadoknađivanju te imovine drugom imovinom, ili novčanom naknadom, govori od kraja posljednjeg rata, u BiH još uvijek nije donesen zakon koji bi na jedinstven način regulirao ovo pitanje. Procjenjuje se da bi Bosna i Hercegovina u postupku denacionalizacije trebala bi da vrati fizičkim i pravnim licima 15.592 poseda koji su oduzeti i podržavljeni nakon 1945.godine bez naknade, u površini od 90.682 hektara. Komisija za restituciju, koju je uspostavilo Vijeće ministara BiH Odlukom o imenovanju Komisije za restituciju 387) u julu 2004. godine, nadležna je za pripremu okvirnog zakona o restituciji u BiH. Principi za provođenje restitucije imovine zasnivaju se na interesu da se na pravedan i objektivan način ispravi nepravda koju su država i njeni organi učinili u prošlosti oduzimanjem imovine od njenih ranijih vlasnika, provede restitucija u BiH na način koji ne ugrožava makroekonomsku stabilnost BiH, otkloni restitucija kao izvor nesigurnosti koja sprečava proces privatizacije i sadašnje vlasnike da investiraju u poboljšanje svoje imovine i podrži dalji razvoj tržišne privrede u BiH. Komisija je do danas izradila Prijedlog zakona o denacionalizaciji u BiH. Prijedlogom zakona se predviđa uređenje osnove i postupka vraćanja ili naknade za nepokretnu ili pokretnu imovinu koja je prinudno prenesena u općenarodnu imovinu, državno, zadružno, odnosno društveno vlasništvo na osnovu zakona i propisa, odlukom državnog organa, ili na osnovu prisilno iznuđenog pravnog posla bez pravne osnove od 1. januara 1945. godine do stupanja na snagu Zakona. Osnovni principi denacionalizacije prema nacrtu Zakona su: vraćanje oduzete imovine vlasniku u naturalnom obliku, davanje vlasniku oduzete imovine u zamjenu jednako vrijedno materijalno dobro iste vrste, ako iz opravdanih razloga nije moguće vratiti oduzetu imovinu, davanje vlasniku oduzete imovine pravičnu novčanu naknadu, ako imovinu vlasniku nije moguće vratiti u naturalnom obliku, niti ga obeštetiti zamjenskom imovinom. Na sjednici Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH od 31. januara 2008. godine, po prvi put je razmatran Prijedlog zakona o denacionalizaciji. Izjašnjenje na ovaj prijedlog je odgođeno za narednu sjednicu koja se održala 26 februara 2008. godine, međutim, Prijedlog zakona je odbijen. Pored ovoga, na nivou države BiH ne postoji jedinstven zakon koji bi jedistveno regulirao materiju stvarnog prava kao jednog od prioriteta u reformi pravnog poretka. Ovakav zakon, koji bi bio rezultat reforme vlasničkih odnosa, trebao je biti jedan od ranih koraka zajedno sa donošenjem propisa o restituciji i privatizaciji, te iako postoji nacrt Zakona o stvarnim pravima na državnom nivou već skoro tri godine, do njegovog usvajanja i donošenja entitetskih zakona u skladu sa državnim, još nije došlo. Zakonima o građevinskom zemljištu koji su nametnuti odlukom visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini od 15 maja 2003. godine, započet je proces restitucije. Zakoni su usvojeni u oba entiteta388) u istovjetnom tekstu. Tom odlukom visokog prdstavnika stavljen je van snage Zakon o građevinskom zemljištu BiH iz 1986. godine. Jedna od ključnih novina zakona je podjela građevinskog zemljišta na zemljište u državnom ili privatnom vlasništvu s obzirom da po starom zakonu nije bilo moguće stjecati privatno vlasništvo na gradskom građevinskom zemljištu. Nadalje, nositelji privremenog prava korištenja na neizgrađenom gradskom zemljištu mogu to zemljište stavljati u promet, što je bitna razlika u odnosu na raniji zakon prema kojem je neizgrađeno zemljište bilo van prometa. Kao novina uveden je postupak po kojem se dodjela zemljišta vrši putem javnog konkursa. Osim ovoga, dozvoljeno je podnijeti zahtjev kojim predratni korisnici mogu tražiti reviziju rješenja o dodjeli zemljišta radi građenja, a koja su donesena bez njihove saglasnosti u periodu od 6 aprila 1992. godine do donošenja novih zakona389). Nametnutim zakonima propisano je da prestaje državno vlasništvo na gradskom građevinskom zemljištu, koje je postalo društveno, odnosno državno, temeljem općinskih odluka, a koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom i uspostavlja se raniji vlasnički odnos, kao i da prestaje državno vlasništvo na izgrađenom gradskom zemljištu koje prelazi u vlasništvo vlasnika izgrađenog objekta. Na ovaj način u državnom vlasništvu je ostalo neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište koje je postalo društveno, odnosno državno, prema Zakonu o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, pa se ne može zaključiti da je restitucija gradskog građevinskog zemljišta u cjelosti provedena donošenjem ovih zakona. Republika Srpska je 2006. godine usvojila novi Zakon o građevinskom zemljištu390), kojim je prestao da važi Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske iz 2003. godine i kojim je predvidjela da državno vlasništvo na neizgrađenom zemljištu, a koje je postalo državno temeljem Zakona o nacionalizaciji iz 1958. godine, prestaje po sili zakona stupanjem na snagu Zakona iz 2006. godine.

Utvrđivanje, raspodjela i upravljanje imovinom Bosne i Hercegovine

Bosna i Hercegovina je izvršila ratifikaciju Sporazuma o pitanju sukcesije (Službeni glasnik BiH $s$-$s$ Dodatak: Međunarodni ugovori, br.10/2001), koji je od strane bivših republika SFRJ zaključen u Beču, 29 juna 2001. godine. Predmetnim Sporazumom određeno je pitanje nasljeđivanja imovine bivše Socijalističke federativne republike Jugoslavije, po kojem su novonastale suverene države ravnopravne nasljednice. Pitanja Sporazuma su svrstana u ukupno sedam aneksa (Pokretna i nepokretna imovina, Diplomatska i konzularna, Finansijska potraživanja i dugovanja, Arhivska građa, Penzije, Ostala prava, Koristi i dugovanja i Privatna svojina i stečena prava). Zbog složenosti odnosa koji su se formirali tokom više decenija trajanja Socijalističke federativne republike Jugoslavije, kao i potrebe poštivanja stečenih prava i nužnosti uvažavanja privatnog vlasništa, značaja pravne sigurnosti i uspostavljanja osnova za buduću saradnju između država u regiji, države sljednice su ovu materiju regulirale posebnim Aneksom G Sporazuma o pitanjima sukcesije bivše Socijalističke federativne republike Jugoslavije. Danas su u državama sljednicama SFRJ svi oblici vlasništva, pa i državnog, svojina u pravno $s$-$s$ tehničkom smislu. Država upravlja državnom svojinom na osnovu istih ovlaštenja kao i drugi vlasnici, a na tržište i u pravni promet stavlja je na osnovu autonomije volje. S obzirom da se radi o sporazumu između više država, on ne može biti osnova za uknjižbu prava vlasništva. Pitanje imovine, koja je BiH pripala po tom sporazumu, unutrašnje je pitanje Bosne i Hercegovine, o kojem samo Parlamentarna skupština BiH i Vijeće ministara mogu odlučivati. Či¬nje¬ni¬ca jeste da je BiH ti¬tu¬lar i vla¬snik naslijeđene imo¬vi¬ne, međutim, ne postoji Zakon o državnoj imovini kojim se vrši konačna raspodjela pra¬va i oba¬ve¬za na ne¬po¬kre¬tnoj i po¬kre¬tnoj imo¬vi¬ni unutar države. Iako prema Sporazumu izričito važi da će „ne¬po¬kre¬tna drža¬vna imo¬vi¬na biv¬še SFRJ pri¬pasti drža¬va¬ma slje¬dni¬ca¬ma na či¬jim se te¬ri¬to¬ri¬ja¬ma ta imo¬vi¬na na¬la¬zi“, predviđa se da će veliki dio imovine po teritorijalnom principu biti raspodijeljen na entitete, kantone ili općine unutar Bosne i Hercegovine. Ovakav način raspodjele državne imovine upućuje na zaključak da se radi o su¬kce¬si¬ji unutar BiH, o čemu će se odlučiti konačnim usvajanjem Zakona o državnoj imovini. Kako je to pitanje unutrašnje pitanje, Komisija za državnu imovinu, utvrđivanje i raspodjelu državne imovine, određivanje prava i obaveza Bosne i Hercegovine, entiteta i Brčko distrikta u upravljanju državnom imovinom je zadužena za izradu Zakona o državnoj imovini Bosne i Hercegovine. Vijeće ministara BiH je u decembru 2004. godine391) osnovalo Komisiju sa prvenstvenim zadatkom da izradi zakon kojim će biti utvrđeno koja imovina pripada kojem nivou vlasti, kao i da izradi propise za buduće upravljanje ovom imovinom, te predloži nacrte zakona o pravima vlasništva i upravljanja državnom imovinom. Ovaj zakon je bitan iz razloga da država, kao i njeni nivoi vlasti, dobiju imovinu kako bi mogli obavljati svoje zakonom i Ustavom predviđene nadležnosti. Dok se ovo pitanje ne riješi, visoki predstavnik u BiH donio je u martu 2005. godine Odluku o zabrani raspolaganja državnom imovinom u Federaciji BiH, Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini392), koja je nekoliko puta produžavana. Razlog za donošenje Odluke je osiguranje da prava vlasništva nad javnom imovinom ne budu narušena eventualnom prodajom prije usvajanja Zakona. Nakon više od tri godine koliko se radi na nacrtu ovog zakona, ističe se da postoji saglasnost u tome da svaki nivo vlasti u BiH, i entiteti i država sa svojim institucijama, kao i drugi nivoi vlasti, mogu biti titulari nad državnom imovinom. Stvarni i održivi razvoj BiH je moguć jedino uz ispunjenje uvjeta da imovina Bosne i Hercegovine dobije svog titulara. Pri tome će Komisija primijeniti kombinaciju funkcionalnog i teritorijalnog principa za rješavanje ovog pitanja. U okviru nacrta predviđeno je da će imovina van Bosne i Hercegovine koju je dobila sukcesijom bivše SFRJ biti isključivo u vlasništvu države, a sva druga imovina unutar BiH, bez obzira da li se radilo o imovini dobijenoj sukcesijom ili imovini dobijenoj od Socijalističe republike Bosne i Hercegovine, bit će predmet raspodjele države, entiteta, kantona pa čak i općina. Donošenje ovog zakona je bitno i zbog toga što je pitanje raspodjele državne imovine jedan od ključnih ciljeva koji su vezani za prestanak mandata Ureda visokog predstavnika u BiH, međutim, neizvjesno je kada će biti donesen. Sredinom jula 2012. godine, Ustavni sud je donio odluku, poznatu kao odluku o državnoj imovini, po apelaciji zamjenika predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH Sulejmana Tihića, koji je od Suda tražio ocjenu ustavnosti Zakona o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriji RS $s$-$s$ a i pod zabranom je raspolaganja393). Tom odlukom, je spomenuti zakon proglašen neustavnim, jer je regulisanje predmetne pravne materije nadležnost države BiH. Član 2. osporenog Zakona je propisivao da sva državna nepokretna imovina koja je pripala BiH na osnovu međunarodnog Sporazuma o pitanjima sukcesije, te sva imovina na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša SRBiH do 31.12.1991. godine postaje vlasništvo RS $s$-$s$ a. Izuzetak od ove imovine bi predstavljala perspektivna vojna imovina, potrebna Oružanim snagama BiH (član 9.). Zakon je previdio, mogućnost sporazumnog ustupanja državi određene imovine na upotrebu. Presuda je značajna, jer je njome Ustavni sud, obvezujućom i konačnom odlukom, utvrdio da se država BiH može smatrati nasljednikom državne imovine Socijalističke Republike BiH, te imovine koja je pripadala bivšoj SFRJ.

……sud je ponovio svoj stav da Ustav BiH daje određene ovlasti državi i entitetima koje nisu expressis verbis navedene u Ustavu BiH, ali se smatraju inherentnim, prirodnim i nužnim elementima drugih izričito navedenih ovlasti države, tj. entiteta. Shodno tome, a u skladu sa zvaničnim stavovima nauke ustavnog prava, koji su inkorporisani i u Ustavu BiH, državna imovina reflektuje državnost, suverenitet i teritorijalni integritet koji pripadaju isključivo državi BiH, a ne entitetima. Prema tome, državna imovina čini integralni dio ustavnih karakteristika i ovlasti države. Državna imovina je bitan element da državna vlast bude suštinski, a ne formalno „suverena vlast”. Samim tim, regulisanje državne imovine je njena isključiva nadležnost.394)

Stanarsko pravo

U skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo na vraćanje imovine i na naknadu imovine koja se ne može vratiti. Prema tome, nositelji stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim imali su pravo na povrat stana. Osobe koje su u Federaciji BiH napustile svoje stanove između 30 aprila 1991. i 4 aprila 1998. godine, kada je Zakon o prestanku primjene395) stupio na snagu, smatrale su se izbjeglicama ili raseljenim licima. Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo u Federaciji BiH396), nositelji stanarskog prava stekli su pravo na otkup stana čime su postali vlasnici. U Republici Srpskoj, prema Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine od 19 decembra 1998. godine, izbjeglice i raseljene osobe su mogle tražiti povrat stana u društvenom vlasništvu na kojima je postojalo stanarsko pravo. Nositelji stanarskog prava su mogli otkupiti stan prema Zakonu o privatizaciji stanova397). Ovim zakonima su propisani uvjeti i način prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo, kao i način određivanja cijene i prestanak stanarskog prava. Danom sklapanja ugovora o kupoprodaji stana prestaje stanarsko pravo. Nositelj stanarskog prava je gubio to pravo ako nije podnio zahtjev do 4 oktobra 1999. godine u Federaciji BiH, a u Republici Srpskoj do 19 februara 2000.godine. U Distriktu Brčko, povrat imovine se vršio prema Zakonu o vraćanju napuštene imovine398), a otkup po odredbama Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo u Brčko distriktu. Izbjeglicom se u smislu Zakona o prodaji stanova Federacije BiH ne smatra nositelj stanarskog prava koji je iz istog stambenog fonda bivše Jugoslovenske narodne armije (JNA) ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu. Jedinstvenu problematiku predstavlja povrat stanova za koji su nositelji stanarskog prava imali zaključene ugovore o kupoprodaji sa bivšim Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) prema Zakonu o stambenom obezbjeđenju u JNA399), koji je stupio na snagu 6. januara 1991. godine, a kojim su se regulirale stambene potrebe za vojne i civilne pripadnike Jugoslovenske narodne armije. Ove osobe se prema važećim zakonima ne smatraju izbjeglicama ili raseljenim osobama, te im nije dozvoljen povrat. Njima je umjesto povrata stana dato pravo na naknadu400), koja je niža od tržišne cijene stana. Pitanje koje je, prije svih, bilo neophodno riješiti jeste da li se pravo koje se odnosi na stan Jugoslovenske narodne armije može smatrati „imovinom“ u smislu člana 1 Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Dom za ljudska prava je, dosljedno u svojim odlukama401), utvrdio da prava, prema ugovoru o kupovini stana zaključenim sa JNA, u skladu sa gore navedenim zakonom, predstavljaju imovinu u smislu člana 1 Protokola br.1. Kako je predviđena naknada, umjesto povrata, postavlja se pitanje na koje još nema konačnog odgovora, a to je da li je isplata niže naknade od tržišne suprotna principu proporcionalnosti koji se mora ostvariti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želio ostvariti. Pred Evropskim sudom za ljudska prava u toku je postupak po aplikaciji kojom aplikant traži da Sud utvrdi povredu prava na mirno uživanje imovine iz člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što mu je onemogućen povrat stana za koji je zaključio valjan kupoprodajni ugovor sa bivšom SSNO, kao i da se u zemljišne knjige uknjiži kao vlasnik. Aplikant, također, vidi povredu prava na imovinu i u tome što je eventualna naknada niža od stvarne vrijednosti stana. Ostaje da se vidi na koji način će Evropski sud za ljudska prava u ovom predmetu odlučiti, odnosno da li će prihvatiti stavove Ustavnog suda BiH, odnosno Doma za ljudska prava za BiH, koji su se tokom vremena više puta mijenjali. Aktuelan stav Doma za ljudska prava i Ustavnog suda BiH odnosi se na zakonitost i opravdanost nemogućnosti povrata stana osobama koje imaju zaključen kupoprodajni ugovor, ukoliko su iste ostale u službi u nekoj od oružanih snaga van teritorije BiH, s obzirom da takve osobe nemaju status izbjeglice. Izuzetak predstavljaju one osobe kojima je odobren status izbjeglice, ili drugi vid zaštite, koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja izvan teritorija bivše SFRJ. Zakonom o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova na nivou Federacije BiH402) propisano je da se stanovi iz člana 13 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima vraćaju davatelju stana na korištenje pod uvjetom da su na području općine na čijoj teritoriji se nalaze takvi stanovi izvršena rješenja po svim zahtjevima za vraćanje u posjed stana. Navedeni član propisuje prestanak stanarskog prava usljed propuštanja podnošenja zahtjeva za povrat u roku ili prestanak stanarskog prava po sili zakona ukoliko u zakonskom roku ne počne sa korištenjem stana. U tom slučaju davalac stana ima pravo da vraćenim stanovima raspolaže i stanove dodijeli obiteljima svojih radnika poginulih u domovinskom ratu, svojim radnicima, ratnim vojnim invalidima i invalidima rada, svojim radnicima – demobiliziranim braniteljima, umirovljenim radnicima koji do dana stupanja na snagu ovog Zakona nisu na drugi način riješili stambeno pitanje, deficitarnim kadrovima, te ostalim radnicima koji do dana stupanja na snagu ovog Zakona nisu na drugi način riješili stambeno pitanje. Ovaj Zakon, također, predviđa da iznimno, ukoliko među vraćenim stanovima ima nacionaliziranih stanova, davatelj stana na korištenje neće vršiti dodjeljivanje takvih stanova do donošenja posebnog zakona o restituciji.

U maju 2012. i oktobru 2014. godine, Evropski sud za ljudska prava je donio dvije važne presude po pitanju povrata stanova bivšim oficirima JNA. Iz prve presude u slučaju Malog i ostali protiv Bosne i Hercegovine, kao zaključak se nameće to da Bosna i Hercegovina, odnosno Federacija BiH, neće morati isplatiti odštetu svim prijeratnim nosiocima stanarskog prava nad 1.023 stana nekadašnjeg vojno $s$-$s$ stambenog fonda ukoliko se dokaže da su oni stambeno obezbijeđeni u Republici Srbiji. S druge strane, u slučaju Branimir Đokić protiv BiH, Evropski sud je ustvrdio da je došlo do kršenja člana 1. Protokola 1. Evropske konvencije. Naime, Branimir Đokić nije dobio stan u Srbiji. Zastupnica pred Evropskim sudom je dokazivala tezu da je dodjela vojnih stanova bila u javnom interesu kako bi se “postigla veća socijalna pravda i osiguralo stambeno zbrinjavanje onim kojim je to najpotrebnije”. Međutim, nakon opetovanih zahtjeva, Vlada BiH, nije dostavila spiskove ljudi koji su dobili vojne stanove, što su sudije Evropskog suda zahtjevale: „Da se ne bi bacala prašina u oči javnosti BiH $s$-$s$ naime, slučaj Đokić, uvjetno rečeno, izgubljen je iz razloga što je sud u ovoj presudi ustanovio da su vojni stanovi dodjeljivani visoko pozicioniranim dužnosnicima u velikoj mjeri, što je potvrđeno izvještajima OHR $s$-$s$ a i OSCE $s$-$s$ a. Dakle, s jedne strane postoji to. A s druge strane, tužena strana, odnosno BiH, nije uspjela dokazati da su vojni stanovi dodjeljivani boračkoj populaciji. Kako to nismo uspjeli dokazati pred sudom? Iz vrlo jednostavnog razloga $s$-$s$ zato što institucije Federacije BiH na opetovano traženje ureda zastupnika nisu dostavile dokaze o tome da su vojni stanovi dijeljeni socijalnim kategorijama građana.”403)

Stara devizna štednja

Pod starom deviznom štednjom podrazumijeva se štednja koja se u stranoj valuti polagala u banke sa sjedištem u republikama bivše Socijalističke federativne republike Jugoslavije. Stara devizna štednja je unutrašnji javni dug koji su naslijedile sve države raspadom bivše SFRJ. Za račune stare devizne štednje garancije je davala bivša Socijalističke federativne republike Jugoslavije. Republika Bosna i Hercegovina donijela je Odluku o ciljevima i zadacima devizne politike404), na temelju koje je Republika Bosna i Hercegovina prvi put izričito priznala svoju odgovornost i preuzela garancije za štednju. Ovom odlukom je predviđeno da pitanja štednje i kamata na štednju „budu riješena usvajanjem zakonskih propisa koji se tiču javnog duga BiH“. Zakoni koji su uslijedili na entitetskim nivoima regulirajući pitanja javnog duga proizveli su nejednako postupanje prema građanima BiH i narušavanje principa jednakosti u pravima građana. Po obraćanju jednog dijela štediša Domu za ljudska prava donesene su odluke kojima se utvrdila povreda prava Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i Ustava BiH, te data je uputa za rješavanje ovog pitanja na jedinstven način donošenjem zakonskog propisa na državnom nivou. Odlukom Ustavnog suda br.U $s$-$s$ 14/05 od 2. decembra 2005.godine određeno je da BiH uredi zakonodavni okvir za rješavanje pitanja stare devizne štednje i to na jedinstven način za sve građane BiH, u skladu sa, između ostalog, standardima iz člana 1 Protokola br.1 uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i osnovnim slobodama. Bosna i Hercegovina je konačno usvojila Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje405), u aprilu 2006. godine. Zakon, između ostalog, predviđa verifikaciju stare devizne štednje, nakon čega se do kraja 2007. godine na ime verificirane svote svakom štediši treba isplatiti iznos od najviše 1.000 konvertibilnih maraka, a preostala svota će se naknadno isplatiti u državnim obveznicama koje će biti isplaćene najkasnije do 31.decembra 2020. godine uz kamatu od 2.5 posto na godišnjem nivou. Ovaj zakon je predviđao da i izvršne sudske presude kojima se dosuđuje isplata stare devizne štednje podliježu postupku verifikacije406). Ovaj član zakona je izmijenjen na način da su imatelji izvršnih presuda dužni dostaviti iste entitetskom ministarstvu finansija entiteta odnosno Direkciji za finansije Distrikta Brčko. Također je skraćen rok za isplatu stare devizne štednje sa ranijih 13 na devet godina, dok je Vijeće ministara naknadno utvrdilo rok od sedam godina. Republika Srpska je, krajem 2007.godine, iznenada donijela Zakon o uslovima i načinu izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje emisijom obveznica407) u ovom entitetu, koje će dospijevati na rok od pet godina. Na ovaj način Republika Srpska je donijela zakon koji nudi povoljnije uvjete u odnosu na one koji su predviđeni Zakonom o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje na nivou BiH. Pored skraćenog roka, ovim zakonom povećana je i gotovinska isplata sa 1.000 na 2.000 konvertibilnih maraka, te je pomjeren rok prve emisije obveznica sa 31. marta 2008. na 01. mart 2008. godine. Ovakvo postupanje je u suprotnosti sa namjerom da se pitanje riješi jedinstveno na nivou BiH, s obzirom da je predviđeno da je emitent državnih obveznica Bosna i Hercegovina u ime entiteta i Distrikta, a nadležna insitucija je Ministarstvo financija i trezora BiH. Donošenjem Zakona na nivou entiteta, Republika Srpska preuzima obavezu emisije entitetskih dionica. Protiv određenog broja odredbi članova Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje i Zakona o uvjetima i načinu izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje emisijom obveznica u Republici Srpskoj, pokrenuti su postupci za ocjenu ustavnosti pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud BiH je odlučio da zahtjeve iz ovih predmeta spoji u jedan predmet, s obzirom da se svi zahtjevi tiču istog ili sličnog pitanja. Prvi zahtjev se odnosio na neusklađenost odredbi člana 22 i 23 državnog Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, jer Centralnoj banci BiH nisu date nadležnosti koje su predviđene osporenim odredbama navedenog Zakona, niti Zakonom o Centralnoj banci BiH. Drugi zahtjev se odnosio na neustavnost odredbi članova 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14 i 16 Zakona o uvjetima i načinu izmirenja obaveza na osnovu računa stare devizne štednje emisijom obveznica u Republici Srpskoj koje se tiču propisivanja emitenta obveznica, uvjeta za izdavanje obveznica, amortizacionog plana i dospijeća obveznica, te davanja garancija za njihovu isplatu po dospijeću. Ustavni sud je dana 4. oktobra 2008. godine donio odluku408) kojom je odbio kao neosnovane zahtjeve za ocjenu ustavnosti spomenutih odredbi. Prije svega, Ustavni sud je utvrdio da su odredbe člana 22 i 23 državnog Zakona o staroj deviznoj štednji u skladu sa Ustavom BiH i članom 1 Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju, zbog toga što Centralna banka BiH ima pravo da izdaje obveznice kada smatra da je to potrebno, s obzirom da Ustav BiH ne isključuje mogućnost da se nadležnosti Centralne banke BiH donesu po osnovu više zakona, s tim što je potrebno da to bude zakonodavac na državnom nivou. U konkretnom slučaju Parlamentarna skupština BiH donijela je Zakon o izmirenju obaveza na osnovu računa stare devizne štednje, pa s tim u vezi su odredbe člana 22 i 23 državnog Zakona o staroj deviznoj štednji u saglasnosti sa Ustavom BiH. U pogledu odlučivanja o drugom zahtjevu, Ustavni sud BiH je, također, utvrdio ustavnost odredbi osporenih članova Zakona o uvjetima i načinu izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje emisijom obveznica u Republici Srpskoj. Ustavni sud je istakao da zaštita imovinskih prava u okviru pitanja isplate stare devizne štednje spada, kako u nadležnost države, tako i entiteta, te da ova obaveza proizilazi iz Ustava BiH, a to znači da se zaštita mora osigurati i tako što će i država i entiteti donijeti odgovarajuće propise. S obzirom da je Republika Srpska iskoristila mogućnosti koje je predvidio državni zakon u pogledu odstupanja entitetskog zakona od državnog i pronašla bolje i povoljnije uvjete za isplatu stare devizne štednje, izvršena je „pozitivna diskriminacija” za vlastite štediše, kao i da se isplatom stare devizne štednje ne utiče na monetarnu politiku Bosne i Hercegovine. S obzirom na činjenicu da Ustavni sud BiH nije osporio nadležnost entiteta za isplatu stare devizne štednje, Federacija BiH bi uskoro trebala početi izdavati obveznice za izmirenje obaveza po osnovu računa stare devizne štednje na način kako je to učinila Republika Srpska. Štediše čija je štednja bila položena u banke u drugim republikama bivše SFRJ ne uživaju zaštitu isplate štednje prema ovim zakonima, nego se isplata njihove štednje veže za Sporazum o sukcesiji, prema kojem odgovornost za ove obaveze pripada republikama u kojima je bilo sjedište predmetnih banaka, a na BiH leži pozitivna obaveza da učini sve kako bi zaštitila prava svojih građana koji imaju štednju u drugim državama. Evropski sud za ljudska prava, vezano za staru deviznu štednju je protiv Bosne i Hercegovine donio dvije presude i to u predmetu Jeličić protiv BiH409), 31. oktobra 2006. godine i u predmetu po tri aplikacije aplikanata Pejaković, Pejić i Kusić410) od 18.decembra 2007. godine. Predmetnim presudama Evropski sud za ljudska prava utvrdio je da se radi o povredi člana 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (pravo na pravično suđenje) i člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju (prava na mirno uživanje imovine), zbog neizvršenja pravomoćnih i izvršnih presuda domaćih sudova kojima su aplikantima dosuđeni iznosi njihove stare devizne štednje. U ovim predmetima Sud je našao povredu prava na mirno uživanje imovine prvenstveno iz razloga neizvršenja pravomoćnih presuda, dok nije razmatrao povredu ovog prava koja je navodno učinjena neisplaćivanjem iznosa štednje u bankama. Iako je Evropski sud za ljudska prava, prilikom odlučivanja, imao u vidu i navode o visini javnog duga, te ekonomskoj stabilnosti koja bi bila ugrožena isplatom ukupnog iznosa stare devizne štednje, Evropski sud za ljudska prava je istakao da „ne vidi razloga da odstupa od svoje dobro utvrđene sudske prakse po kojoj se ne dozvoljava nekoj državi da nedostatak finansijskih sredstava koristi kao izgovor za neisplaćivanje duga po presudi“. Sud je napomenuo da je predmet Pejaković, Pejić i Kusić gotovo identičan predmetu Jeličić, kao i da bi izmjena člana 27 Zakona o izmirenju obaveza po osnovu stare devizne štednje „konačno mogla dovesti do potpunog izvršavanja presuda o koima je riječ”, ali da „izgleda da se to još nije dogodilo“. U julu 2014. godine Veliko Vijeće Evropskog suda, je donijelo pilot presudu411) u slučaju [Aličić i dr. protiv Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije-http://www.mhrr.gov.ba/ured_zastupnika/novosti/default.aspx?id=4793&langTag=bs-BA].412) Presudom je utvrđeno da je nemogućnošću pristupa „staroj deviznoj štednji”, nakon raspada SFRJ, koja je bila deponovana u dvjema bankama, i to: filijala Investbanke u Tuzli i filijala Ljubljanske banke u Sarajevu, povrijeđeno pravo na mirno uživanje imovine (član 1. Protokol 1.) i povreda prava na djelotvoran pravni lijek (član 13.). Srbija i Slovenija su proglašene odgovornim za kršenje navedenih prava.

1) Vidi šire o ovome: Lada Sadiković: Ljudska prava, Fakultet kriminalističkih nauka Univerziteta u Sarajevu, 2006.
3) Broj osoba lišenih slobodne je bio oko 4.200 a ukupni kapacitet zatvora 3,217 osoba.
4) Izvještaj Vladi Bosne i Hercegovine o posjeti Bosni i Hercegovini Evropskog komiteta za sprečavanje mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, CPT (2013)12 od 22.03.2013. godine
5) Komentar KZ RS,Vijeće Evrope 2005., str. 1502
6) Komentar KZ FBiH, Vijeće Evrope 2005., str. 969
7) Komentar KZ RS, Vijeće Evrope 2005., str. 1503
8) Vidjeti npr. presudu MKSJ (Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju) u predmetu Tužitelj protiv Furundžije, od 10. decembra 1998. godine.
9) U obzir se uzimaju različiti faktori, kao što su: trajanje, fizičke i psihičke posljedice, subjektivne okolnosti žrtve (npr., spol, starosna dob, zdravstveno stanje), način izvršenja, i sl.
10) SFRJ je ovu Konvenciju ratificirala 1991. godine (Službeni list SFRJ– Međunarodni ugovori, broj 9/91), a BiH je postala članica na osnovu sukcesije (Službeni list RBiH, broj 25/93).
11) Mučenje je u KZ BiH naveseno kao jedan od oblika zločina protiv čovječnosti, a po uzoru na Statut stalnog Međunarodnog krivičnog suda.
12) U KZ RS odgovarajuće djelo je Zlostavljanje.
13) U KZ RS odgovarajuće djelo zove se Tjelesna povreda.
14) Princip zakonitosti dokaza propisan je članom 10. ZKP BiH, članom 11. ZKP FBiH, članom 10. ZKP RS, i članom 10. ZKP BD.
15) Čl. 140.-147. ZKP BiH, čl. 154.-161. ZKP FBiH, čl. 197.-204. ZKP RS, čl. 140.-147. ZKP BD.
16) Izvršenje krivičnih sankcija na nivou BiH regulisano je Zakonom Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera („Službeni glasnik BiH“, br. 13/05), u FBiH Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija u FBiH („Službene novine FBiH“, br. 44/98 i 42/99), u RS Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija u Republici Srpskoj („Službeni glasnik RS“, br. 64/01), Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, br. 68/07), i u Distriktu Brčko Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“, br. 8/00 i 1/01).
17) Odluka Evropskog suda za ljudska prava (četvrto odjeljenje) u predmetu Andrija Marjanović protiv BiH, aplikacija br. 53155/12, od 08.07.2014. godine, paragaf 20.
18) Ovo pravilo bilo je više puta potvrđeno i pred Evropskim sudom za ljudska prava. Najviše predmeta pred Evropskim sudom u smislu ove zabrane, ticalo se slučajeva ekstradicije i deportacije u drugu državu u kojoj bi, kako su aplikanti tvrdili, mogli biti podvrgnuti torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupanju. Sud je u ovim predmetima zauzeo stanovište da ništa ne oslobađa državu potpisnicu odgovornosti za kršenje člana 3 EKLJP ukoliko bi lice u toj drugoj državi moglo biti izloženo stvarnom riziku od zlostavljanja, te uspostavio princip po kojerm kome država mora izvršiti nezavisnu procjenu situacije kojoj bi ta osoba bila izložena. Vidjeti npr. Presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Jabari protiv Turske iz 2000. godine.
19) Komitet za ljudska prava Ujedninjenih nacija naglašava ovu obavezu u Opštem komentaru, General Comment No. 20 (44).
20) UN Konvencija protiv torture predviđa ovu obavezu države samo ukoliko postoji prijetnja da će osoba biti izložena mučenju, ali ne i blažim oblicima zlostavljanja.
21) „Službeni glasnik BiH“, br. 29/03, član 56.
22) Vidjeti, npr., član 8 Zakona o policijskim službenicima BiH („Službeni glasnik BiH“, br.27 /04).
24) U svojoj praksi Evropski sud za ljudska prava jeste slučajeve vezane za nestanak osoba koje su posljednji put viđene u pritvoru ili pod kontrolom zvaničnih organa vlasti, uključujući vojne vlasti i snage sigurnosti, uglavnom razmatrao u kontekstu člana 5. S druge strane, praksa Suda posljednjih godina zauzima stanovište da se nasilnim ili prisilnim nestankom osoba krše i prava njihove rodbine i te predmete razmatra vezano za član 3.
25) Vidjeti, npr., Presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Kurt protiv Turske iz 1998. godine.
26) „Službeni glasnik BiH“, br. 50/04.
27) Odluka Ustavnog suda BiH u predmetu Muniba Hadža i dr., broj AP 129/04, od 27. maja 2005. godine.
28) Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena, Konvencija protiv mučenja i drugih vrsta okrutnog, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, Međunarodna konvencija o zaštiti prava svih radnika migranata kao i članova njihovih porodica, Konvencija o pravnom položaju lica bez državljanstva, Konvencija iz 1951. godine i Protokol iz 1967. godine, koji se odnose na status izbjeglica.
29) Sl. glasnik BiH, br. 3/02
30) , 31) , 33) Ratifikovana 02.06.1993. godine
32) Ratifikovana 15.11.2000. godine
34) Sl. glasnik BiH br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07
35) Vijeće ministara BiH, Državni akcijski plan 2008.-2012. http://www.anti-trafficking.gov.ba/fajlovi/DAP_2008-2012_loc.doc-106.doc (pristupljeno 27.08.2008.
36) Sl. glasnik BiH br. 03/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08 i 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13
37) Sl. glasnik BiH br. 21/03, 61/04 i 55/05
38) Sl. glasnik BiH br. 36/14
39) Sl. novine FBiH br. 53/03
40) Sl. glasnik Republike Srpske br. 58/03 i 85/03
41) Sl. glasnik Brčko Distrikta br. 5/00, 1/01 i 6/02
43) Član 2., stav 6.
44) MOR Konvencija o prisilnom i obaveznom radu, ratifikovana 02.06.1993.godine
45) MOR Konvencija o zabrani prisilnog rada, ratifikovana 15.11.2000.godine
46) Detaljnije o primjeni mjere pritvora i alternativnih mjera u praksi sudova u BiH vidjeti OSCE BiH, Zakon i praksa u primjeni mjera ograničenja slobode: Opravdanost mjere pritvora u Bosnia i Hercegovini iz avgusta 2008.
47) Ovim pitanjima se u više navrata, po individualnim apelacijama, bavio i Ustavni sud BiH. Vidjeti, npr., Odluke Ustavnog suda BiH u predmetima Neđo Zeljaja, Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine i Aida Selmanović, Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH broj AP 566/08 od 12. juna 2008. godine.
48) U Bosni i Hercegovini su kao sudovi posebne nadležnosti postojali prekršajni sudovi čiju funkciju su od 01.09.2006. godine u Republici Srpskoj, a od 01.12.2006. godine u Federaciji Bosne i Hercegovine preuzela novouspostavljena prekršajna odjeljenja u osnovnim i općinskim sudovima. Kao drugostepeni sudovi u Federaciji Bosne i Hercegovine određeni su kantonalni sudovi, dok su u Republici Srpskoj za postupanje u drugom stepenu nadležni okružni sudovi.
49) (Sl. glasnik RS, broj: 119/08).
50) Prvi sastanak Struktuiranog dijaloga o pravosuđu održan je 10. i 11. novembra 2011. godine u Sarajevu.
51) M. Izmirlija i A. Kadribašić, „Analiza odabranih krivičnih djela entitetskih krivičnih zakona i sudske prakse za zagovaračke potrebe organizacija civilnog društva u BiH u sektoru pravde“, Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu, 2013.
52) Član VI Ustava propisuje način izbora samo sudija Ustavnog suda BiH.
53) (“Sl. glasnik BiH broj: 25/04, 93/05 i 15/08”
54) Ova zabrana je proširena i na članove komisija Vijeća i, čak, i na osoblje Vijeća čime se dodatno potvrđuje nezavisnost i nepristrasnost cjelokupnog Vijeća.
55) Vijeće je nadležno za izbor sudija na Sudu Bosne i Hercegovine, vrhovne sudove entiteta, Viši privredni sud RS, okružne sudove u RS, okružne privredne sudove u RS i kantonalne sudove u FBiH, osnovne sudove u RS i općinske sudove u FBiH, te Apelacioni sud i Osnovni sud Brčko distrikta, kao i tužilaca u Tužilaštvo/Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine, Republičko tužilaštvo Republike Srpske, Federalno Tužilaštvo Federacije Bosne i Hercegovine, te okružna i kantonalna tužilaštva i Tužilaštvo Brčko distrikta.
56) Član 21. Zakona o VSTV BiH.
57) Član 23. Zakona o VSTV BiH.
58) Članovi 25., 26., 27. i 28. Zakona o VSTV BiH.
59) Član 33. Zakona o VSTV BiH.
60) („Sl. glasnik BiH broj: 59/04 i 29/06“
61) Član 33. stav 1. Poslovnika VSTV BiH.
62) Član 33. stav 2. Poslovnika VSTV BiH.
63) Član 43. Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Sl. novine FBiH broj: 38/052), Član 50. Zakona o sudovima Republike Srpske („Sl. glasnik RS broj: 111/05, 109/05 i 37/06“), član 50. Zakona o sudovima Brčko distrikta („Sl. glasnik BD broj:.19/07 i 20/07“
64) Izuzetno, mandat dodatnih sudija može trajati do navršene starosne dobi od 72 godine života (član 33, stav 2 Zakona o VSTV BiH). Također, i mandat sudija porotnika traje do iste starosne dobi (član 34, stav 3 istog Zakona).
65) I nakon isteka vremenskog perioda na koji su imenovani predsjednici sudova, i glavni tužioci i njihovi zamjenici nastavljaju obavljati dužnost sudija i tužilaca na sudovima i tužilaštvima na kojima su postavljeni (Stav 3 člana 88 Zakona o VSTV BiH).
66) Član 29-34 ZKP BiH, član 37-42 ZKP RS, član 39-44 ZKP FBiH, član 29-34 ZKP BD BiH.
67) Prema ZKP FBiH opća sjednica ili kolegij suda.
68) Član 297 tačke a i b ZKP BiH i ZKP BD BiH, član 303. tačke a i b ZKP RS, član 312 tačke a i b ZKP FBiH.
69) Član 24, stav 6 ZKP BiH, član 24, stav 5 ZKP RS, član 25, stav 6 ZKP FBiH.
70) Član 135 ZKP BD BiH razriješio je ovu situaciju na način da se pritvor produžava odlukom sudije za prethodni postupak tako da je njegovo postupanje već uključeno u odredbe o izuzeću.
71) Član 135 ZKP BiH, član 192, stav 2 ZKP RS, član 149, stav 2 ZKP FBiH.
72) Posebno u slučaju da je pritvor osumnjičenom u istrazi produžen i da je sudija glasao za produženje pritvora.
73) Član 228, stav 2 ZKP BiH, član 235, stav 2 ZKP RS, član 243, stav 2 ZKP FBiH.
74) („Sl. glasnik BiH broj: 58/08“).
75) Član 64, stav 2 Zakona o VSTV BiH.
76) Član 41 Poslovnika VSTV BiH.
77) Postoji prvostepena i drugostepena disciplinska komisija.
78) Član 56 Zakona o VSTV BiH.
79) Član 60 Zakona o VSTV BiH.
80) Poglavlje VII Zakona o VSTV BiH.
81) Poglavlje VIII Zakona o VSTV BiH.
82) („Sl. glasnik BiH broj: 82/05“).
83) Pravilnik se može naći na internet stranici Vijeća: http://www.hjpc.ba/docs/vstvdocs/?cid=3717,2,1
84) Godišnji izvještaj o radu VSTV BiH za 2007. godinu se može naći na internet stranici Vijeća: http://www.hjpc.ba/intro/gizvjestaj/pdf/VSTVBiHGodisnjiIzvjestaj2007web.pdf
85) Vidi Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, ECHR, App. No. 4451/70 (1975).
86) Vidi Airey protiv Irske, ECHR, App. No. 6289/73 (1979), st. 26.
87) Vidi Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, ECHR, App. No. 23452/94 (1998) i Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, ECHR, App. No. 8225/78 (1985).
88) („Sl. glasnik BiH broj: 36/04 i 84/07“).
89) Zakon o parničnom postupku RS objavljen u Sl. glasniku RS broj: 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07 i Zakon o parničnom postupku FBiH objavljen u Sl. novinama FBiH broj: 53/03, 73/05 i 19/06.
90) Član 315 ZPP pred Sudom Bosne i Hercegovine, član 154 ZPP BD BiH, član 379 ZPP RS i ZPP FBiH,
91) („Sl. glasnik Brčko distrikta, broj: 5/00, 1/01, 6/02, i 11/05“).
92) Član 154, ZPP Brčko distrikta.
93) Član 318, stav 2 ZPP pred Sudom BiH, član 156, stav 2 ZPP Brčko distrikta, član 381, stav 2 ZPP RS i FBiH.
94) Vidi Odluka Ustavnog suda BiH broj U-32/02 od 24. oktobra 2003. godine (Sl. glasnik BiH broj: 6/ 04”) i Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH broj AP-1831/05 od 16. januara 2007. godine, (“Sl. glasnik BiH broj:34/07”).
95) Vidi Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH broj AP-70/05 od 22. aprila 2005. godine, paragrafi 22 do 27 (“Sl. glasnik BiH broj: 36/05”
96) Član 6, stav 2 ZKP BiH, ZKP Brčko distrikta, ZKP RS, i ZKP FBiH.
97) Član 228, stav 5 ZKP BiH, član 228, stav 4 ZKP Brčko distrikta, član 235, stav 5 ZKP RS, i član 243, stav 4 ZKP FBiH.
98) Član 301 ZKP BiH i ZKP Brčko distrikta, član 307. ZKP RS, i član 316. ZKP FbiH. Također, vidi član 149 ZKP BiH i ZKP BD, član 60 ZKP RS i član 163 ZKP FBiH.
99) Član 302 ZKP BiH i ZKP BD, član 308 ZKP RS i član 317 ZKP FBiH.
100) Član 64 zakona o prekršajima RS i FBiH, kao i član 93, stav 2 Zakona o prekršajima Brčko distrikta.
101) Članovi 10 i 139 ZPP pred Sudom BiH, članovi 5 i 278 ZPP RS i ZPP FBiH, te član 368 ZPP Brčko distrikta.
102) Vidi X protiv Francuske, ECHR, App. No. 18020/91 (1992), stavovi 47–49.
103) Član 13, stav 1 i 2 ZKP BiH, ZKP Brčko distrikta, ZKP RS, i član 14. stav 1. i 2. ZKP FBiH. ZKP FBiH precizira i vremenski period koji se povezuje sa momentom potvrđivanja optužnice i u relevantnom dijelu glasi: «Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odlaganja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana potvrđivanja optužnice».
104) Član 15 ZPP pred Sudom BiH, član 10 Brčko distrikta, ZPP RS i ZPP FBiH.
105) Članovi 343-348 ZPP pred Sudom BiH, članovi 406-411 ZPP RS i FBiH, članovi 58, 183, 190, 198, te 247-249 ZPP BD, ZPP BD ne propisuje mogućnost kažnjavanja osoba koje svjesno onemogućavaju ili otežavaju primjenu odredbi zakona o praničnom postupku o dostavi.
106) (“Sl, novine FBiH,broj: 35/05 i 41/05“)
107) („Sl. glasnik BD, broj: 66/07“).
108) Član 245 Porodičnog zakona BD i član 268 Porodičnog zakona FBiH.
109) (Sl. glasnik RS broj: 54/02 i 41/08“).
110) Član 3 Porodičnog zakona RS.
111) Član 234 ZKP BiH, član 242 ZKP RS, član 249 ZKP FBiH i član 234 ZKP BD.
112) Odluka o dopustivosti i meritumu AP-74/04 od 23. marta 2005. godine, stav 25, („Sl. glasnik BiH, broj: 27/05”) Iako je Ustavni sud zauzeo ovakav stav u predmetu u kojem su primjenjene odredbe ZKP koje su važile prije 2003. godine, isti stav se može primjeniti i na predmete koji se sude prema ZKP-u donesenom 2003. godine, jer se relevantne odredbe nisu izmijenile u negativnom smislu.
113) Član 297, tačka e ZKP BiH i ZKP BD, Član 303. tačka d) ZKP RS, Član 312. tačka e) ZKP FBiH.
114) Član 286, tačke 2 i 4 ZKP BiH i ZKP BD, član 292, tačke 2 i 4 ZKP RS, član 301, tačke 2 i 4 ZKP FBiH.
115) U ZKP BD do 10 godina, a Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o krivičnom postupku BiH objavljenim u Službenom glasniku BiH, br. 58/08 je, također, predviđeno da sudija pojedinac sudi za krivična djela sa propisanom kaznom zatvora do 10 godina.
116) Član 24 ZKP BiH, član 23 ZKP BD, Član 24 ZKP RS, član 25 ZKP FbiH.
117) Iako je usvojen Zakon o izmjenama i dopunama zakona o krivičnom postupku BiH („Sl. glasnik BiH, broj: 58/08“) kojim su i predviđene određene izmjene člana 286 ZKP BiH, izmjene u ovom pogledu nisu obuhvaćene.
118) Ovi kriterijumi prvi put su uspostavljeni u predmetu Engel i ostali protiv Holandije, ECHR, App. No. 5100/71, 5101/71, 5102/71, 5354/72 i 5370/72 (1974), a kasnije u praksi.
119) Ibid., st. 81.
120) (Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2078/05 od 12. aprila 2006. godine, stav 25 (“Sl. glasnik BiH, br. 7/07”
121) Vidi Projekat reorganizacije prekršajnih sudova u BiH – Konačni izvještaj VSTV BiH – juni 2007. godine.
122) Član 20. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o prekršajima RS koji je objavljen u Sl. glasniku RS, broj: 21/96 i prestala važiti stupanjem na snagu novog Zakona o prekršajima RS koji je objavljen u Sl. glasniku RS, broj:34/06.
123) Član 155. Zakona o prekršajima BD. („Sl. glasnik BD, br. 8/00, 1/01, 6/02 i 37/05“).
124) (“Sl. glasnik BiH broj: 41/07 i Sl. novine FbiH, broj: 31/06“).
125) Prvostepene komisije u FBiH nalazile su se u brojnim ministarstvima i institucijama, kao što su poreska uprava, ministarstvo trgovine, ministarstvo saobraćaja i komunikacija i dr.
126) Prvostepene komisije u Republici Srpskoj nalazile su se u Poreskoj upravi RS, Republičkoj carinskoj upravi RS, i Republičkom inspektoratu za devizno poslovanje.
127) (“Sl. glasnik RS, broj:12/94“).
128) (“Sl. novine FbiH, br. 6/95“). Zakon o privrednim prestupima FBiH prestao se primjenivati 1.12.2006. godine, kada se počeo primjenjivati Zakon o prekršajima Federacije BiH.
129) Član 16. Zakona o prekršajima BiH, član 8 Zakona o prekršajima Republike Srpske i član 9 Zakona o prekršajima FBiH.
130) Vidi Zakon o prekršajima Brčko distrikta.
131) Član 3 ZKP BiH, ZKP RS, ZKP FBIH i ZKP BD.
132) Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH, broj AP 1603/05 od 21. decembra 2006. godine, stav 41, (“Sl. glasnik BiH broj: 34/07“
133) Član 5 i 6 ZKP BiH, ZKP BD, ZKP RS i ZKP FBiH.
134) Odluka o meritumu Ustavnog suda BiH, broj AP-86/05 od 13. oktobra 2005. godine, str. 11, stav 29 (“Sl. glasnik BiH, broj 17/06“
135) Član 216, stav 2 ZKP BiH, ZKP BD, ZKP RS i član 231, stav 2 ZKP FBiH.
136) Član 228, stav 4 ZKP BIH, ZKP BD, član 235, stav 4 ZKP RS i član 243, stav 4 ZKP FBiH.
137) Član 227 ZKP BIH, ZKP BD, član 234 ZKP RS i član 242 ZKP FBiH.
138) Član 7, stav 3 ZKP BiH, ZKP BD, ZKP RS i ZKP FBiH.
139) Vidi Odluku Evropske komisije za ljudska prava X i U protiv Austrije, predstavka broj 7909/77, Odluke i izvještaji (OI) 15, str. 162 (1979).
140) Član 275 ZKP BiH, ZKP BD, član 282 ZKP RS i član 290 ZKP FBiH.
141) Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH, broj AP-639/03 od 14. oktobra 2004. godine, stav 30 („Sl. glasnik BiH, broj: 8/05“
142) Član 297, stav 1, tačka d ZKP BiH, ZKP BD, član 303, stav 1, tačka g ZKP RS i član 312, stav 1, tačka d ZKP FBiH.
143) Član 317, stav 1 ZKP BiH, ZKP BD, član 323, stav 1 ZKP RS i član 332, stav 1 ZKP FBiH.
144) Član 302 ZKP BiH, ZKP BD, član 308 ZKP RS i član 317 ZKP FBiH.
145) Član 247 ZKP BiH i ZKP BD, član 254 ZKP RS i član 262 ZKP FBiH.
146) Član 7 ZKP BiH, RS, FBiH i BD.
147) Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH, broj AP-502/04 od 30. novembra 2004. godine, stav 21 („Sl. glasnik BiH broj: 19/05“
148) Vidi Croissant protiv Nemačke, ECHR, App. No. 13611/88 (1992).
149) Član 45 ZKP BiH i BD, član 53 ZKP RS, član 59 ZKP FBiH.
150) Član 46 ZKP BiH i BD, član 54 ZKP RS i član 60 ZKP FBiH.
151) Ovo je u skladu s praksom Evropskog suda za ljudska prava, kojom je utvrđeno da se od vlasti zahtijeva, ne samo da obezbijede odbranu, već i da ta odbrana bude djelotvorna, a u slučaju da postavljeni branitelj ne pruža djelotvorno zastupanje, od vlasti se zahtijeva da interveniraju. Vidi Kamasinski protiv Austrije, ECHR, App. No. 9783/82 (1989) i Artico protiv Italije, ECHR, App. No. 6694/74 (1980).
152) Član 47 ZKP BiH i BD, član 55 ZKP RS i član 61 ZKP FBiH.
153) (“Sl. glasnik BiH, broj: 58/08 ”
154) Odluka Ustavnog suda BiH, broj U-2/02 od 27. juna 2003. godine, stav 29 („Sl. glasnik BiH, broj: 41/03“). Iako je Ustavni sud zauzeo ovakav stav u predmetu u kojem su primijenjene odredbe Zakona o krivičnom postupku koje su važile prije 2003. godine, isti stav se može primijeniti i na predmete čiji sudski postupak se vodi prema Zakonu o krivičnom postupku, donesenim 2003. godine, jer se relevantne odredbe zakona nisu izmjenile u negativnom smislu.
155) Član 261 ZKP BiH i ZKP BD, član 268 ZKP RS i član 276 ZKP FBiH.
156) Član 262 ZKP BiH i ZKP BD, član 269 ZKP RS i član 277 ZKP FBiH.
157) Član 273 ZKP BiH i ZKP BD, član 280 ZKP RS i član 288 ZKP FBiH.
158) Član 82 ZKP BiH i ZKP BD, član 146 ZKP RS i član 96 ZKP FBiH.
159) Član 83 ZKP BiH i ZKP BD, član 147 ZKP RS i član 97 ZKP FBiH.
160) Član 86 ZKP BiH i ZKP BD, član 150 ZKP RS i član 100 ZKP FBiH.
161) Član 235 KZ BiH, član 342 KZ BD, član 365 KZ RS i član 348 KZ FBiH.
162) Član 91 ZKP BiH i ZKP BD, član 155 ZKP RS i član 105 ZKP FBiH.
163) (“Sl. glasnik, BiH broj: 3/03,21/03,61/04 i 55/05, Sl. novine FBiH, broj:36/03 i Sl. glasnik RS, broj: 48/03 i 102/04
164) Odluka o meritumu Ustavnog suda BiH, broj AP-506/04 od 23. septembra 2005. godine, stav 30, („Sl. glasnik BiH, broj: 80/05“).
165) („Sl. glasnik BiH, br. 29/04“).
166) Prijedlog zakona se može pogledati na web stranici Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine www.parlament.ba
167) Član 8 ZKP BiH, ZKP RS, i ZKP BD i članovi 8 i 9 ZKP FBiH.
168) Član 87 ZKP BiH i BD, član 151 ZKP RS i član 101 ZKP FBiH.
169) Član 297, stav 1, tačka c ZKP BiH i BD, član 303, stav 1, tačka v ZKP RS i član 312, stav 1, tačka c ZKP FBiH.
170) Član 5 i 6 ZKP BiH, ZKP BD, ZKP RS, i ZKP FBiH. Formulaciju „prije prvog ispitivanja“ sadrže ZKP RS i ZKP FBiH, dok ZKP BiH i ZKP BD ne sadrže takvu formulaciju, ali je vidljivo da je smisao odredbe isti.
171) Član 77 ZKP BiH, ZKP BD, član 141 ZKP RS i član 91 ZKP FBiH.
172) Odluka o prihvatljivosti i meritumu Ustavnog suda BiH, broj: AP-2632/05 od 20.09.2006. godine, stav 25 („Sl. glasnik BiH, broj: 9/07“
173) Član 317 ZKP BD, član 324 ZKP RS i član 333 ZKP FBiH.
174) (“Sl. glasniku BiH, broj: 58/08“
175) Odluka o prihvatljivosti i meritumu Ustavnog suda BiH, broj: AP-2281/05 od 06.07.2007. godine, stav 42 i 43 („Sl glasnik. BiH, broj:79/07“
176) Glava XXIV ZKP BiH, ZKP BD, ZKP RS i ZKP FBiH.
178) Glava XXXII ZKP BiH, ZKP RS, i ZKP FBiH i glava XXXI ZKP BD.
179) Član 4 ZKP BiH, ZKP BD, ZKP RS i ZKP FBiH.
182) „Niko ne moze biti proglasen krivim za krivicno djelo zbog bilo kojeg djela ili propusta koji, u casu pocinjenja, po unutrasnjem ili po medunarodnom pravu nisu imali elemente krivičnog djela. Isto se tako ne moze odrediti teza kazna od one koja je bil aprimjenjvana u času kad je krivično djelo počinjeno. „
183) Costello-Robets protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. marta 1993. godine, stav 36
184) Neimetz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine.
185) Evropski sud za ljudska prava je, u predmetu X i Y protiv Holandije (X i Y protiv Holandije, presude od 26. marta 1985. godine, stav 22, zaključio da je privatni život koncept koji obuhvata fizički i moralni integritet osobe uključujući i njen seksualni život.
186) Evropski sud za ljudska prava je u svojoj praksi razmatrao razna pitanja vezana za prikupljanje podataka koje traži država, kao npr. pohranjivanje otisaka prstiju, fotografija i drugih ličnih podataka u policiji, pa čak i kada se radilo o tajnim podacima, zatim pitanja koja se odnose na medicinske podatke i vođenje medicinskih evidencija.
187) Značajan predmet Evropskog suda u vezi sa ovim aspektom člana 8 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda jeste Gaskin protiv Ujedinjenog Kraljevstva
188) Stjerna protiv Finske, presuda od 25. novembra 1994. godine, serija A, • broj 299-B.
189) Član 52 ZKP BiH, član 116 ZKP RS, član 66 ZKP FBiH i član 52 ZKP Brčko distrikta.
190) Čl. 53-64 ZKP BiH, čl. 117-128 ZKP RS, čl. 67-78 ZKP FBiH, čl. 53-64 ZKP Brčko distrikta BiH.
191) Član 64 ZKP BiH, član 128 ZKP RS, član 78 ZKP FBiH, član 64 ZKP Brčko distrikta.
192) Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, br.58/08
193) Čl. 153 i 154 Porodičnog zakona FBiH.
194) Zakon o zaštiti od klevete („Službeni glasnik RS“, broj 37/01, „Službene novine FBiH, broj 59/02 i „Službeni glasnik Brčko distrikta“ broj 14/03).
195) „Službeni glasnik BiH“, broj 32/01, 49/06, 76/11, 89/11
196) Čl. 1 i 3 Zakona o zaštiti osobnih podataka.
197) „Službeni glasnik BiH“, broj 32/01, 16/02, 32/07, 44/07.
198) Član 4 Zakona o centralnoj evidenciji i razmjeni podataka.
199) Zakon o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini (Službeni glasnik BiH“, 28/00), Zakon o slobodi pristupa informacijama u FBiH („Službene novine FBiH“, broj 32/01), Zakon o slobodi pristupa informacijama u RS-u („Službeni glasnik RS“ ,broj 20/01).
200) „Službeni glasnik BD“, broj 36/04.
201) Član 212 ZKP BiH, član 227 ZKP FBiH i član 212 ZKP BD.
202) Član 237 KZBiH, član 350 KZ FBiH, član 367 KZ RS i član 344 KZ BD.
203) Član 235 ZKP BiH, član 250 ZKP FBiH, član 243 ZKP RS, član 235 ZKP BD, član 119 Zakona o parničnom postupku FBiH i RS-a.
204) „Službeni glasnik BiH“, broj 50/04.
205) Odluka Ustavnog suda, broj AP 228/04 od 27. maja 2005. godine.
206) Rješenje o neizvršenju odluke broj AP 228/04
207) U FBiH se primjenjuje Zakon o ličnom imenu SRBiH („Službeni list SRBiH“, br. 35/71, 38/86, 37/88 i 33/90), Zakon o ličnom imenu („Službeni glasnik RS“, br. 27/93 i 15/00) i Zakon o osobnom imenu („Službeni glasnik Brčko distrikta“, br. 8/02 i 29/05).
208) Vidi, npr. član 5 Zakona o radu FBiH („Službene novine FBiH“, broj 43/99).
210) „Službeni glasnik RS“, br. 27/93 i 15/00.
211) „Službeni glasnik Brčko distrikta“, br. 8/02 i 29/05.
212) Član 2 Zakona o ličnom imenu (FBiH), Zakona o ličnom imenu (RS) i Zakona o osobnom imenu (Brčko distrikt).
213) Član 9 Zakona o ličnom imenu (FBiH), član 10 Zakona o ličnom imenu (RS) i član 9 Zakona o osobnom imenu (Brčko distrikt).
214) Izvještaj o zaštiti ličnih podataka u Bosni i Hercegovini iz 2012., vidjeti na http://www.cin.ba, pristupljeno dana 12.10.2014.
215) Johnston i dr. protiv Irske, 18. decembar 1986. godine, serija A, broj 112. i Marckx protiv Belgije, 13. juni 1979. godine, serija A, broj 31.
216) Član 141, stav 2, Porodični zakon FBiH.
217) Član 86, stav 1 Porodičnog zakona u Republici Srpskoj.
218) Midhat Izmirlija i Adnan Kadribašić, Ka pravnoj sigurnosti, Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu, 2013, str. 33
219) Član 160 Porodičnog zakona u Republici Srpskoj.
220) Član 114 Porodičnog zakona FBiH.
221) Član 145 Porodičnog zakona u Republici Srpskoj.
222) Član 98 Porodičnog zakona u FBiH.
223) Član 150, stav 1 Porodičnog zakona FBiH i član 94 Porodičnog zakona u Republici Srpskoj.
224) Član 151 Porodičnog zakona FBiH i član 95 Porodičnog zakona u Republici Srpskoj.
225) Olson protiv Švedske, presuda od 24. marta 1988. godine, stav 81.
226) «Službene novine Federacije BiH», broj 31/14
227) Zabrana diskriminacije
228) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
229) Pravo na pravično suđenje 1 Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Presuda se izriče javno, ali se novinari i javnost mogu isključiti sa čitavog ili jednog dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to nalažu interesi malo-ljetnika ili zaštite privatnog života stranau sporu, ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti štetu interesima pravde.
230) Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, A.256-B.
231) Gillow protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 24. novembra 1986. godine, A-109, str. 22-23.
232) Stanarsko pravo je pravo trajnog i nesmetanog korištenja stana u društvenom vlasništvu kako je to propisano u Zakonu o stambenim odnosima („Službeni glasnik SRBiH“ br. 14/84, 12/87, 2/93).
233) Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ broj 6/98), Zakon o osnovnim imovinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80) – zakon koji se primjenjuje u RS i Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Službeni glasnik BD BiH“ br. 11/01, 8/03 i 40/04).
234) Službene novine FBIH 66/13
235) „Službene novine FBiH“, broj 33/03.
236) Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, br.58/08
237) Klass protiv Njemačke, presuda od 6. septembra 1978. godine, serija A, broj 28, stav 41.
238) Christie protiv Velike Britanije, 27. juni 1994. godine, broj 21482/93, 78-A DR 119.
239) Presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18.
240) Član 81 ZKP FBiH, član 131 ZKP RS i član 67 ZKP Brčko distrikta.
241) Službeni glasnik BiH” br. 58/08
242) „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 12/04.
243) («Službeni glasnik BiH», broj 5/04
244) , 249) («Službeni list SRBiH», broj 36/76).
245) (“Službeni glasnik BiH”, broj 46/04
246) (Službeni glasnik BiH-Međunarodni ugovori, br.10/07
250) (Sl.glasnik BiH, br.32/01 i 42/03
251) (“Službeni glasnik BiH”, br. 18/03
252) Dokumenti Savjeta Evrope koji se odnose na pravo na prigovor savesti su: rezolucija 337 (1967); Preporuka br. 478 (1967) o pravu na prigovor savesti; Preporuka br. 816 (1977) i Preporuka br. 1518 (2001) o pravu prigovora savesti vojnoj službi državama članicama; Preporuka br. R (87) 8 Komiteta ministara CoE državama članicama o pravu prigovora savjesti obaveznoj vojnoj službi od 9. aprila 1987. godine.
Vidi Autio protiv Finske, 72 DR 241, ECmHR, App. No. 17086/90 (1991) i X. protiv Austrije, ECmHR, App. No. 5591/72, 43 Coll. 161.
253) Vidi Autio protiv Finske, 72 DR 241, ECmHR, App. No. 17086/90 (1991) i X. protiv Austrije, ECmHR, App. No. 5591/72, 43 Coll. 161.
254) (Sl.glasnik BiH, 88/05
255) Zakon o prestanku važenja Zakona o odbrani Republike Srpske (Sl.glasnik RS, 117/05) i Zakon o prestanku važenja Zakona o odbrani Federacije BiH (Sl.novine FBiH,br 2/06
256) Izvještaj o stanju slobode medija u Bosni i Hercegovini, OSCE, Predstavnik za slobodu medija, Miklós Haraszti, 29. marta 2007. godine, strana 2
257) Indikatori za procjenu medijskih sloboda u zemljama članicama Vijeća Evrope (Odluka 1636 (2008
260) Tadašnji indeks medijskih sloboda je iznosi 45, a 2013. 50, s tim da što jedna zemlja ima manji indeks, medijske slobode su veće.
261) Istu materiju i na isti način reguliraju Zakon o slobodi pristupa informacijama Republike Srpske i Zakon o slobodi pristupa informacijama Republike Srpske Federacije BiH
262) Član 24., stav 2.
263) Član 3.
264) Observer i Guardian protiv Velike Britanije (26. novembar 1991. godine, serija A, broj 216
265) Autronic protiv Švicarske (22. maj 1990. godine, serijs A, broj 178
266) Guerra i drugi protiv Italije (19. februar 1998. godine).
267) Član 6 Zakona o slobodi pristupa informacijama.
268) Iako ovaj stav Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama predviđa «…ograničenja neophodna u demokratskom društvu…».
269) Zakon o zaštiti od klevete Republike Srpske član 1, stav 1.
270) Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom, koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu…ugleda ili prava drugih…
271) Zakon o zaštiti od klevete FBIH (Sl. glasnik FBIH, broj 19/03 i 73/05) član 1, stav 1.
272) Član 2 Zakon o zaštiti od klevete Republike Srpske i član 3 Zakon o zaštiti od klevete FBIH.
273) Odluka o slobodi informiranja i ukidanju krivične kazne za klevetu i uvredu (Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, 14/99
274) Službeni glasnik BiH”, broj 31/03, 75/06, 32/10 i 98/12
275) Sva tri zakona o izmjenama i dopunama su objavljenja u “Službenom glasniku BIH “ broj 32/10
276) Zakon o komunikacijama, član 3, stav 1.
277) Pravilo o medijskoj koncentraciji i vlasništvu nad elektronskim i štampanim medijima.
278) U prilogu Preporuke Vijeća Evrope broj. R (99) 1, član 1: «Države članice trebaju da razmotre uvođenje zakonodavstva koje je usmjereno da spriječi i suzbije koncentracija koja bi mogla da ugrozi medijski pluralizam na državnom, regionalnom ili lokalnom nivou. Države članice trebaju da uzmu u razmatranje mogućnost uvođenja pragova – u zakonima ili priliko autoriziranja, licenciranja ili u sličnim postupcima – kako bi se ograničio utjecaj koji bi jedno komercijalno preduzeća ili grupa mogla imati u jednom ili više medijskih sektora.»
279) U smislu ovog zakona vlasništvo podrazumijeva - vlasništvo fizičkog ili pravnog lica u iznosu većem od 10 procenata udjela kapitala u elektronskim ili štampanim medijima, a populacijski omjer pokrivenosti stanovništva – stanovništvo koje je se nalazi u području zone servisa signala radijske i televizijske stanice, u skladu sa tehničkim uslovima dozvole izdate od strane Agencije.
280) Član 3 Pravila 21/2003
281) Sl. glasnik BiH, 20/08
282) Ovdje kodeks uređuje govor mržnje, pristojnost, pravičnost i nepristranost, lažan ili varljiv materijal, nasilje i opasno ponašanje, nagost, erotiku i pornografiju, te regulira obavezu uvođenja upozorenja za publiku.
283) Kodeks, u smislu posebnih programskih standarda, regulira religijske programe i predstavljanje religije u programima, pravo na odgovor, izvještavanje o sudskim procesima, paranormalne sposobnosti, egzorcizam, okultne radnje, alternativna medicina, te opću zabranu prikazivanja nadriljekarstva.
284) Vidi zaključke Izvještaja specijalnog izvjestioca Komisije za ljudska prava Ujedinjenih nacija za slobodu izražavanja, E/CN.4/2000/63, stav 205; za stav da krivična odgovornost za klevetu nije razmjerna mjera zaštiti ugleda, vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Dalban protiv Rumunije, ECHR, App. No. 28144/95 (1999).
285) KZ Republike Srpske, član 307, stav 1.2 i 3.
286) Presuda od 27. aprila 1995. godine, A.314, strana 25.
287) KZ BIH član 163, KZ FBIH član 157 i KZ RS član 304.
288) KZ BIH član 164.
289) KZ FBIH član 158.
290) KZ RS član 305.
291) KZ BIH član 225., KZ FBIH član 388. i KZ RS član 355.
292) KZ FBIH član 415. i KZ RS član 329.
293) KZ BIH član 240., KZ FBIH član 352. i KZ RS član 368.
294) KZ BIH član 237., KZ FBIH član 367. i KZ RS član 35o.
295) Član 163. stav 1. Krivičnog zakona FBIH i član 390. stav 1. Krivičnog zakona RS
296) Član 3. stav 1. KZ FBIH «Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo za ona ponašanja kojima se tako ugrožavaju ili povrjeđuju osobne slobode i prava čovjeka, te druga prava i društvene vrijednosti zajamčene i zaštićene Ustavom Federacije i međunarodnim pravom da se njihova zaštita ne bi mogla ostvariti bez krivičnopravne prinude.»
297) Član 163, stav 2 KZ FBIH i član 390, stav 2 KZ RS
298) Član 163, stav 3 KZ FBiH i član 390, stav 3 KZ RS
299) “Službene novine Federacije BiH”, br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11 i 59/14, 76/14
300) „Službene glasnik RS br. 73/10
303) Član II/3 i Ustava BiH
304) Član II/2.1 i 2 Ustava FBiH
305) Član 30 i 31 Ustava Republike Srpske
306) Član 15 Statuta Distrikta Brčko
307) Zakon o javnim skupovima, Službeni list SR BiH, br. 41/90, 19/01 i 38/01, Uredba sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o javnim skupovima, Službeni list RbiH, br. 13/93, Zakon o potvrđivanju uredbi sa zakonskom snagom, Službeni list RbiH, 13/94.
308) Zakon o okupljanju građana u Republici Srpskoj, Službeni glasnik Republike Srpske, br. 21/96.
309) Npr., Zakon o javnom okupljanju, Narodne novine Hercegovačko-neretvanske županije, br. 4/00.
310) , 334) Službeni glasnik Brčko distrikta, br. 26/04.
311) Zakon o udruženjima i fondacijama Bosne i Hercegovine, Službeni glasnik BiH, br. 32/01, Zakon o udruženjima i fondacijama FBiH, Službene novine FbiH, br. 45/02, Zakon o udruženjima i fondacijama Republike Srpske, Službeni glasnik Republike Srpske, br. 52/01 i 42/05, Zakon o udruženjima i fondacijama Brčko distrikta, Službeni glasnik Brčko distrikta, br. 12/02
312) Službeni list SR BiH, br. 27/91.
313) Izborni zakon BiH, Službeni glasnik BiH, br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05.
314) Npr., Zakon o radu FBiH, Službene novine FBiH, br. 43/99, Službeni glasnik Republike Srpske, br. 38/00, Službeni glasnik Brčko distrikta, br. 43/03.
315) Zakon o omladinskom organizovanju, Službeni glasnik Republike Srpske, br. 98/04.
316) Npr. Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini, Službeni glasnik BiH, br. 5/04.
317) Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina, „Službeni glasnik BiH“, broj 12/03
318) Npr. Zakon o preduzećima u Republici Srpskoj, Službeni glasnik Republike Srpske, br. 24/98, Zakon o privrednim društvima u FBiH, Službene novine FBiH, br. 23/99 i 45/00.
319) Član 20
320) Član 11
321) Član 21 i 22
322) Član 8
323) Izborni zakon BiH, Službeni glasnik BiH br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08 i 37/08
324) Vidjeti: Dr Vojin Dimitrijević, Dr Milan Paunović, u saradnji sa Mr Vladimirom Đerićem, „Ljudska prava“, Beogradski centar za ljudska prava, „Dosije“, Beograd, 1997.
325) P. van Dijk, G.J.H. van Hoof, u saradnji sa… „Teorija i praksa Evropske konvencije o ljudskim pravima“, Sarajevo, 2001., str. 555.
326) Službeni list SR BiH, br. 41/90, 19/01 i 38/01
327) Član 2 Zakona o javnim skupovima, Službeni list SR BiH, br. 41/90, 19/01 i 38/01
328) Član 3 Zakona o javnim skupovima, Službeni list SR BiH, br. 41/90, 19/01 i 38/01
329) Član 4 Zakona o javnim skupovima, Službeni list SR BiH, br. 41/90, 19/01 i 38/0
330) Član 5 Zakona o javnim skupovima, Službeni list SR BiH, br. 41/90, 19/01 i 38/01
331) Zakon o javnom okupljanju, Službeni glasnik RS br. 118/08
332) Krivični zakon RS, Službeni glasnik Republike Srpske broj 49, od 25. juna 2003. godine
333) Zakon o javnom okupljanju, Narodne novine Hercegovačko-neretvanske županije, br. 4/00, članovi 13,14 i 15.
335) Vidjeti: Jasminka Gradaščević - Sijerčić , Pravo na štrajk u djelatnostima od vitalnog značaja, http://www.pulsdemokratije.net/ , od 20.6.2007.
336) Zakon o štrajku u Federaciji Bosne i Hercegovine, Službeni glasnik FBiH br. 14/00
337) Zakon o štrajku, Službeni glasnik RS, Službeni glasnik RS br. 111/ 08, od 5.11.2008.
338) Zakon o štrajku, Službeni glasnik Brčko Distrikta, decembar 2005.
339) „Službeni glasnik FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29 /03.
340) Zakon o radu, Službeni glasnik Republike Srpske, br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07
341) Član 5 Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine, Službene novine Federacije BiH br. 67/05, od 30.11.2005.
342) Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine, Službeni glasnik BiH br. 12/02, 19/02, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05, 2/06
343) Zakon o policijskim službenicima Federacije Bosne i Hercegovine Službene novine Federacije BiH br. 28/05, od 11.05.2005.
344) Zakon o unutrašnjim poslovima Federacije Bosne i Hercegovine, Sl. novine FBiH br. 49/05, od 08.08.2005. godine
345) Zakon o unutrašnjim poslovima, Službeni glasnik Republike Srpske, broj 48, od 24.juna 2003. godine
346) Član 42 Zakona o policiji Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, Službeni glasnik Brčko Distrikta br. 2/02, od 8.juna 2000.god.
347) Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine, Službeni glasnik BiH br. 88/05
348) Zakon o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine, Službeni glasnik BiH, br. Službeni glasnik BiH“, br. 88/05, 53/07 i iz 2008.
349) Zakon o javnim skupovima, Službeni list SR BiH br. 41/90, 19/01, 38/01, 13/93 i 13/94
350) Zakon o javnom okupljanju, Narodne novine Hercegovačko-neretvanske županije br. 4/00.
351) Zakon o javnim skupovima, Službeni list SR BiH, br. 41/90, 19/01 i 38/01 i Zakon o javnom okupljanju, Narodne novine Hercegovačko-neretvanske županije, br. 4/00.
352) Član 6 Zakona o javnim skupovima, Službeni list SR BiH, br. 41/90, 19/01 i 38/01
353) Zakon o udruženjima i fondacijama, Službene novine FBiH br. 45/02
354) Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o udruženjima i fondacijama Republike Srpske, Službeni glasnik Republike Srpske, br. 42/05
355) Kodeks dobre prakse za sudjelovanje gradana u procesu donošenja odluka, usvojila Konferencija INGO-a na svom sastanku održanom 1. listopada 2009, CONF/PLE(2009)CODE1, dostupan na http://www.coe.int/t/ngo/Source/Code_Croatian_final.pdf
356) “Službeni glasnik BiH ” 103/09
359) Član 75.stav (2) tačka c)
360) Primjena Pravila za konsultacije u izradi pravnih propisa - mrtvo slovo na papiru, Asocijacija Alumni Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije, juni 2009. godine, dostupno na http://www.acips.ba/bos/uploads/istrazivanja/acips_primjena_pravila%20o%20konsultacijama_bos.pdf
361) Pravilnik za provođenje pravila za konsultacije u izradi pravnih propisa u Ministarstvu pravde BiH, dostupan na http://www.mpr.gov.ba/userfiles/file/Javne%20konsultacije/Pravilnik%20za%20konzultacije%20sa%20javnoscu.pdf
362) Izvještaj o provođenju pravila za konsultacije u izradi pravnih propisa u institucijama Bosne i Hercegovini, Ministarstvo pravde BiH , Sarajevo, septembra 2010. godine, Preuzetoe sa http://www.mpr.gov.ba/userfiles/file/Javne%20konsultacije/Sep%2010%20Izvjestaj%20o%20provodjenju%20Pravila%20za%20konsultacije%20-%20BJ.pdf
364) Prijedlog praktične politike jačanja uloge civilnog društva u procesu kreiranja javnih politika u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2009. dostupno na http://www.kronauer-consulting.com/includes/tng/pub/tNG_download.asp?id=bb153e94efd749103013862f98a1acbb
365) Prednosti i mogući oblici partnerstva između javnog, civilnog i privatnog sektoram - Analize i preporuke za politike, IBHI, april 2010.
366) Stvarni uticaj civilnog društva u Bosni i Hercegovini -Analize i preporuke za politike-, Tijana Dmitrović, IBHI, 2010. godine
367) Strategija socijalnog uključivanja u BiH, Razvojna strategija BiH, Gender akcioni plan BiH, Akcioni planovi za rješavanje problema Roma, Strategija prevencije i borbe protiv nasilja u porodici za BiH, Akcioni plan za implementaciju UNSCR 1325 u BiH i drugi.
369) Operativne smjernice za NVO projekte u Bosni i Hercegovini
370) Na teritoriji BiH postoji devet sigurnih kuća sa 173 raspoloživih kreveta.
371) Jedinstvena SOS telefonska linija 1264 pokriva cijelo područje Republike Srpske dok SOS linija 1265 pokriva cijelu Federacije BiH
372) Zakon o zaštiti od nasilja u porodici RS („Službeni glasnik RS“ broj: 118/05 i 17/0) i Zakon o zaštiti od nasilja u porodici Federacije BiH („Službene novine FBiH“ broj: 22/05 i 51/06
373) Prijedlog novog Zakona o zaštiti od nasilja u porodici FBi H kojim se uspostavlja ovaj model se nalazi u drugom čitanju u Parlamentu FBiH
376) Ustav BiH, Međunarodni standardi;
377) Sl. novine FBIH, br. 1/94, 13/97 i 22/02;
378) Sl. glasnik Republike Srpske (RS), br. 3/92, 6/92, 8/92, 15/92 i 19/92;
379) Ustav Republike Srpske – članovi od 54 - 60.
380) Sl. glasnik Republike Srpske, br. 112/06, 37/07, 66/08 i 110/08
381) Sl. list SRBiH, br.12/87 i 38/89 i Sl.list RBiH, br.3/93 i 15/94;
382) Sl. novine FBiH, br.70/07,
383) Sl. glasnik Brčko distrikta, br.26/04, 19/07, 2/08, 19/10, 15/11.
384) Sl. glasnik Brčko distrikta, prečišćeni tekst, br. 48/11.
385) Jahn i drugi protiv Njemačke, U slučaju da strane u postupku ne postignu sporazum oko naknade, općinski organ uprave u Federaciji BiH, odnosno Područna jedinica Uprave u Republici Srpskoj, ili Odjel u Brčko distriktu, dostavlja pravomoćno rješenje sa svim spisima o ekspropriaciji nadležnom sudu na čijem području se nalazi eksproprirana nekretnina. Nadležni sud će u vanparničnom postupku odlučiti o visini naknade za ekspropriaciju. Postupak za određivanje naknade za ekspropriranu nekretninu je hitan. =====Povrat bespravno oduzete imovine i obeštećenje ranijih vlasnika===== Restitucija je vraćanje prava vlasništva nacionalizirane imovine((Prijedlog Zakona o denacionalizaciji BiH, član 5, st.1j.
386) Studija izvodljivosti restitucije u BiH, Ekonomski institut Sarajevo, str.12, http://www.eis.ba/ei/download/studije/restitucija_ba.pdf
387) Sl. glasnik BiH, br.44/04;
388) Sl. novine FBiH, br.25/03 i Sl. glasnik Republike Srpske, br.86/03.
389) Prije donošenja ovih zakona u Bosni i Hercegovini gradsko građevinsko zemljište bilo je u državnom vlasništvu na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (Sl. list FNRJ, br.52/58) i Zakona o određivanju građevinskog zemljišta i određenim naseljima gradskog karaktera (Sl. list SRBiH, br.24/68) i općinskih odluka.
390) Sl. glasnik Republike Srpske, br.112/06.
391) Sl. glasnik BiH, br.10/05, 18/05, 69/05, 70/05;
392) Sl. novine FBiH, br.20/05, Sl. glasnik BiH, br.18/05, 29/06, 85/06, 32/07, 41/07, 74/07, 99/07, 58/08, Sl. glasnik Republike Srpske, br.32/05.
393) „Službeni glasnik RS“, br. 135/10
395) Godine 1992. u Federaciji BiH donesen je Zakon o napuštenim stanovima kojim je bilo uređeno da nositelj stanarskog prava gubi pravo na korištenje stana ako je stan zajedno sa članovima svoga domaćinstva napustio nakon 30. aprila 1991.godine, a napuštenim se smatrao i stan koji su nositelj stanarskog prava i njegovi članovi domaćinstva privremeno prestali da koriste. Ovaj zakon se prestao primjenjivati stupanjem na snagu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kojim je predviđeno da se više neće donositi odluke o proglašavanju stanova napuštenim, a svi upravni, sudski i drugi akti kojima je prestalo stanarsko pravo u skladu sa novim zakonom su se oglasile ništavim.
396) Sl. novine FBiH, br.27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08.
397) Sl. glasnik Republike Srpske, br.11/00, 18/01, 20/01, 35/01, 47/02, 65/03, 17/04, 70/04, 2/05, 67/05, 118/05, 70/06, 38/07, 60/07, 59/08;
398) Sl. glasnik Brčko distrikta, br.5/01, 1/02.
399) Sl. list SFRJ, br.84/90;
400) Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo više puta su se mijenjali prema odlukama Doma kojima je utvrđena povreda prava iz Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, kako bi konačno bili usklađeni sa standardima iz Konvencije. U postupku ispitivanja apstraktne kontrole ustavnosti Ustavni sud BiH je u odluci U-83/03 od 22.09.2004. godine, zaključio da su odredbe zakona u skladu sa članom 1 Protokola br.1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda u skladu sa Ustavom BiH i Konvencijom. Novim članom 39e Zakona o prodaji stanova isključeno je pozivanje na član 3 i 3a Zakona o prestanku primjene u predmetima u kojima postoji zaključeni ugovori o kupoprodaji, s obzirom da se te osobe ne smatraju nositeljima stanarskog prava nego vlasnicima. Izmjene i dopune navedenog zakona predviđaju da se nositelji stanarskog prava na stanovima koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije BiH, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane, koji su nakon 19. maja 1992. godine ostali u službi, bilo vojnoj ili civilnoj, u nekoj od oružanih snaga van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatraju izbjeglicom, niti imaju pravo na povrat stana u Federaciji BIH. Izuzetak su lica kojima je prije 14.12.1995.godine, odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu, u nekoj od zemalja izvan teritorije bivše SFRJ.
401) CH/96/3 Medan i drugi, CH/97/60 Miholić i drugi.
402) Sl. novine FBiH, br.28/05;
404) Sl. list RBiH, br.13/96, 72/07.
405) Sl. glasnik BiH, 28/06, 76/06, 72/07;
406) Član 27 Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje BiH;
407) Sl. list Republike Srpske, br.1/08.
408) Odluka Ustavnog suda BiH br.U 3/08 od 04.10.2008. godine.
411) Zbog činjenice da postoji preko 1,800 sličnih aplikacija, koje obuhvaćaju više od 8,000 lica, Evropski sud je smatrao da prikladno primjeniti pilot presudu (koja se odnosi na sve slične predmete), koja mu omogućava da jasno identificira probleme, u kojima u osnovi leži povreda, i ukaže na mjere koje tužene države trebaju poduzeti kako bi ih otklonile.
gradanska_prava.txt · Zadnja izmjena: 2016/11/11 11:38 od kulin